Jedan od najpopularnijih narodnjaka uopšte, a pogotovo u opusu Šabana Šaulića je pjesma Kralj boema. Kao autor teksta potpisan je Rade Vučković. Autor jeste Rade, ali Drainac. Vučković je samo tu pjesmu prilagodio pjevanju i pretpostavljenom ukusu narodnjačke publike. Međutim, ovaj primjer je jako ilustrativan da se pokaže u čemu je razlika između tekstopisanja i poezije.

Drainčeva pjesma se zove Odgovor na majčino pismo i počinje ovako:

„Majko,

ja nisam zaboravio kraj tvoje marame natopljen suzama“

Vučković je to preradio na sljedeći način:

„Majko, nisam zaboravio
kraj tvoje marame natopljene suzama“

Izbacio je „ja“. To „ja“ je jako važno. Daje na uvjerljivosti. „Nisam zaboravio“ je bez zamjenice „ja“ ovlaš, tek kurtoazno dat iskaz. Međutim, mnogo značajnija promjena desila se izmjenom pridjeva „natopljen“ u „natopljene“. Kod Drainca je samo kraj marame bio natopljen suzama a kod Vučkovića je cijela marama takva. To je tekstopisanje, potreba za pretjerivanjem, za patosom. Drainčev stih je tačniji i samim tim uvjerljiviji. Majka je suze otirala krajem marame. S druge strane, ako je već Vučković htio da prikaže litre prolivenih suza, onda nema razloga da pamti samo kraj, već cijelu maramu.

Dalje Drainac kaže:

„Ni stari klen uz vodenični jaz,

Mada danas kao beskućnik lutam pustim ulicama;

Majko, ja nisam zaboravio voštane tvoje obraze

i blago krilo,

Ni reči proste što mirišu na gorsku travu,

I sve mi je jasno kao da je juče bilo.“

Prvi stih je vrlo živopisna, impresionistička slika, suprotstavljena mrtvilu slike iz drugog stiha. Slika grada je već ekspresionistička, realnost se prikazuje više s ciljem prikazivanja pjesnikovog unutrašnjeg stanja nego nje same.

U narednim stihovima Drainac, kroz sliku majke, priziva sliku djevice Marije, to će biti očito u stihovima koji slijede poslije, ali i voštani obrazi i blago krilo dovoljno jasno upućuju na to. Učinkovito koristi i rimu da bi nas vratio u djetinjstvo. Rimovanje riječi krilo i bilo je jako često u pjesmama za djecu.

A evo kako to Vučković prilagođava publici:

“ni tvoj topli šareni sag,
iako ko beskućnik lutam
vezan duboko za kućni prag.”

Nema tu ništa. Topli šareni sag nije nikakva asocijacija na majku i jasno je da je upotrijebljen samo kako bi se rimovao sa “prag”. Također, posljednji stih je gramatički neispravan, nedostaje mu iza glagolskog pridjeva “vezan” glagolski oblik “sam”.

Drainac nastavlja:

“Još tebe jedino nisam oskrnavio u svom životu

propadanja.

Zato prostim jezikom tumačim sada

Koliko te volim iako si rodila u meni

Nenadmašnog pesnika i kralja stradanja.”

Kroz riječ “oskrnavio” opet aludira na majčinu svetost, jer samo se svetinje oskrnavljuju. Vrlo je zanimljiva upotreba riječi “propadanje” i “stradanje”. Radi se o glagolskim imenicama, o radnjama koje se imenuju uz pomoć imenica a ne glagola, objektiviziraju se i vremenski omeđuju. Propadanje je ovdje radnja omeđena životom kao vremenskim okvirom. Propadanje je, također, sinonimno odumiranju, raspadanju, osiromašenju, slabljenju, nazadovanju, i sl. Spojeno sa životom, ono ima i biološke i sociološke konotacije i proces je koji se ne može spriječiti, odvija se bez našeg voljnog djelovanja ili barem neke stvari ne radimo s ciljem da bismo postigli vlastito propadanje.

Stradanje je, pak, nešto drugo, ono je “kristoliko”, svjesno se odabiru postupci koji lako mogu dovesti do stradanja. Sinonimi su mu stradalništvo, hod po mukama, patništvo, žrtvovanje i slično. Drainac je kralj toga, što znači da to svjesno bira i time upravlja. Za tu tvrdnju ima osnove u njegovoj biografiji. Drainac je dijete sa sela, bez porodične, klasne ili bilo kakve pozadine koja mu je mogla omogućiti lagodniji život bilo gdje osim ondje gdje je rođen. Rođen je 1899., a već sa 14 godina bježi od kuće u Beograd. U to vrijeme velegrad dječaku bez zaleđine nije mogao nikako biti blagonaklon. Učestvuje u Prvom svjetskom ratu i 1915. sa srpskom vojskom kao 16-godišnjak prelazi preko Albanije da bi od 1916. neko vrijeme živio u Francuskoj, radeći i najteže poslove da bi preživio. Godine 1919. će se vratiti u Beograd i početi sa svojom novinarskom i književnom karijerom. I kao novinar i kao književnik bio je žestoko angažiran, prije svega socijalno. U pisanju je bio polemičan, kritičan prema malograđanštini, nastojao je da šokira i skandalizira i to ga je uvlačilo u neprilike. Pjesma “Odgovor na majčino pismo” nastala je 1922. kad je njegov stradalnički put već bio duboko utaban. One je tim putem i nastavio, tako će 1935. godine zbog svog pisanja dvaput završiti na sudu, a 1941. završit će u četničkom zatvoru kao komunista. Bit će pušten zahvaljujući intervenciji brojnih prijatelja, ali u zatvoru će mu se zdravlje znatno pogoršati i 1943., u 44. godini umire. To je biografska osnova da za sebe može reći da je kralj stradanja. Birao je da mijenja svijet. Bio je pionir progresivnih svjetonazora u Srbiji i/ili Jugoslaviji. Dakle, nužni stradalnik, na šta je, ponavljam, uz punu svijest o ishodu svoje sudbine, svojevoljno pristao. Uz to da je “kralj stradanja”, Drainac kaže i da je “nenadmašni pesnik”. Tu vidimo visoko mišljenje o sebi i o svojoj poeziji. On nije neko ko se potcjenjuje ili samosažalijeva, nije patetičan.

Vučković će sve ono što je Drainac htio reći u pjesmi za Šabana Šaulića okrenuti naopako. Evo kako je on reciklirao citirane Drainčeve stihove:

Jedino tebe nisam psovao

u ovom životu stradanja,

volim te iako si rodila u meni

tužnog čoveka, kralja propadanja.

Skrnavljenje je sveo na psovanje i samim tim desakralizirao majku. Zamijenio je mjesta stradanju i propadanju. Stradanje je sad životna neminovnost, a propadanje voljna odluka lirskog subjekta. On, prosto, želi da propadne jer je tužni čovjek, pijanac, ukratko patetičan. Takva slika i odgovara Vučkovićevom nazivu pjesme “Kralj boema” jer to jest uvriježena, doduše netačna vizija boema kao nekog ko se samouništava, samoubica na duge staze.

Navodim dalje Drainčevu pjesmu do kraja:

“Nisam zaboravio, majko, dom i jasla u kojima sam

se rodio,

Ni kolevku punu slame u kojoj si me uspavljivala,

Iako sam svoje srce u krčmi propio

Dok si ti tamo, pod lozom i starim tremom, o mojoj

sreći snivala.

Nisam zaboravio, majko, ni kad su me pljuvali

ni kad su me veličali,

Iako su u gradu opoganili reči moje,

Ja ljubim tvoje žuljevite dlanove koje imaju svi

poniženi i mali,

Pa ako sam sve prokockao

Majko, sačuvao sam komadić neokaljanog srca

za dlanove tvoje.”

Eto direktne aluzije na Isusa. Drainac se rodio u štali i to je često potencirao poluironijski se poredeći s Isusom. I ovdje on upravo zahvaljujući toj činjenici izvodi tu poredbu pripisujući sebi dio Isusovog misionarstva. Treba razlikovati Drainčevog Isusa od crkvenog. Drainac nije bio klerikalan. Isus je, kao i za dosta marksistički orijentiranih pjesnika, bio više prorok klase, nego vjere. U Drainčevoj pjesmi “Hrist na predgrađu” to se jasno vidi. Oslovljava ga sa “druže” i zove ga u fabrike, među prosjake i skitnice. To što Isus ljubi, ljubi i on, a u ovoj pjesmi je oličeno u majčinim žuljevitim dlanovima, simbolu poniženih i malih.

Naravno, kod Vučkovića ništa od toga. On pjesmu završava ovako:

Jedina, nisam zaboravio

zelenu livadu, kolevku malu,

u kojoj si mene uspavljivala.

Iako sam srce u krčmi propio,

ti si mi, majko, uvek praštala.

Tek nabacana opšta mjesta, kao što je zelena livada, da bi se dodvorio ukusu puka koji voli slušati o gubitnicima.

Da sumiram. Na ovom primjeru se najbolje vidi šta je tekstopisanje u odnosu na poeziju – to je površnost prikaza teme, njena krajnja banalizacija, loš stil koji se ogleda u rimi radi rime, opštim mjestima, gramatičkim i pravopisnim nepravilnostima koje se dešavaju jer autor zaista ne poznaje gramatiku i pravopis, a ne zato da bi tim ostvario neki poetski učinak, tu je potom patetika i nebriga za smisao i značenje iskaza.

Da se iz svega navedenog izvući i jedan opći zaključak. Tekstopisanje može dostići kvalitet poezije, što je u ovoj kolumni mnogo puta pokazano, a da pritom ostane tekstopisanje, zanat pisanja tekstova za muziku, za pjevanje. S druge strane, poezija nikad ne može pasti na nivo tekstopisanja jer u tom slučaju prestaje biti poezija. Nužno će to prestati biti ako se poezija nastala samo za potrebe čitanja preobličava tako da bi mogla biti pjevljiva.

Amer Tikveša, Prometej.ba