Josip Lovrenović, Maculje, 2020.


Josip Lovrenović akademski je slikar grafičar koji radi kao scenograf u sarajevskom Narodnom pozorištu. Godinama fotografira unutarnji život kazališta i motive iz kulturne baštine BiH. Tako „bilježi“ prostore, spomenike i ljude te uočava cjeline i detalje kakvi lako promaknu površnim promatračima. Strog prema vlastitom radu, jer ga doživljava kao izraz autentičnih stvaralačkih težnji, prirodno ima razvijen kritički odnos prema okruženju u kojem živi i nastoji stvarati.

Zbog svega toga gotovo i nije trebalo biti posebnoga povoda za ovaj razgovor. Ipak, jedan od poticaja nedavna je objava fotografija Josipa Lovrenovića koje prate putopis Ikavski zemljopis Ivana Lovrenovića (2019., Tvornica mašina GS, Travnik, Synopsis, Sarajevo-Zagreb). Pokazalo se kako vrijedi o tome razgovarati i doznati više pojedinosti u neposrednijoj komunikaciji, primjerice - kakav pristup imaju obojica kada obilaze prostore Bosne, isto tako, kako Josip Lovrenović gleda na vrlo razvijen i autonoman, a prema njegovom konceptu tek započet grafički ciklus Session, ali i o tome kako je baviti se grafikom u BiH, odnosno našoj regiji. Jesu li i koliko su jednom takvom likovnom umjetniku uvjeti nametnuti i je li i koliko ih je moguće mijenjati?


Ikavski zemljopis – svijest o prostoru i fotografija


Ikavski zemljopis najrecentniji je primjer dobre suradnje s Ivanom. I ova knjiga tekstovima i fotografijama pruža pogled(e) na prostor BiH, daje mogućnosti slojevitog pristupa u tumačenju nerijetko zapostavljene kulturne i povijesne baštine, a tako poticajne stručne tematike. Uvijek je put određen prostorom i okolnostima putovanja, a na početku ovog razgovora čini se primjerenim upitati: kako je putovati s Ivanom?

Ovakva radna putovanja s Ivanom vrlo su pažljivo i detaljno isplanirana. Uvijek je iznova začuđujuća Ivanova pripremljenost i razumijevanje onoga što se želi uraditi. Ta pripremljenost, naravno, ne dolazi „iz malog prsta“ već je rezultat ozbiljnog i nemalog truda. Na tim putovanjima, puno se radi. To nikako nisu turistička putovanja, lješkarenja u prirodi uz mezu i piće s proizvoljnim snatrenjima o prošlosti. Itinereri, „radni zadaci“, količina „prijeđenog“ i ukupan tempo poduhvat su u punom značenju riječi. Nekad se mora odustati od željenih pravaca jer su za skromnu tehničku logistiku – nedostupni. Tada, na redu su alternativni putovi i načini do istih ciljeva, a do izražaja dolazi detaljna priprema. Nekako, čini se da Ivan uvijek zna gdje je. Možda i važnije od toga, zna gdje nije. On sam naziva to „mapomanijom“ no takvo stvarno, fizičko poznavanje zemlje i želje da se zemlja okom i nogom upozna više je od toga. Naravno, iz najrazličitijih bosanskohercegovačkih razloga ne uspije svaki dio nauma. Gorke su takve situacije, ali tek one sastavni su dio i zemlje i putovanja. A Ivan zna putovati. Zbog toga, potisnute iskustvom pejzaža ili atmosferom ambijenata, te gorčine brzo prestaju. Na takvom putu nema mnogo mjesta za dokoličarenje, a kamoli za čekanje pravog trenutka. Ipak, putujući, zamalo pa neprestano, bilježe se i trenuci svjetlosti, „boja i oblika“ koji zauvijek živo ostaju iza očnih kapaka. Tako nekada, baš kad nema druge, i oćeifimo.


Vi putujete kao na terenska istraživanja. Uz postignutu očito željenu karakteristiku dokumentarnosti putopisnih fotografija, na nekima se i u ovom formatu zamjećuju prave estetske vrijednosti. Naime, znakovito je u Ikavskom zemljopisu pratiti ne samo Ivanov(o) put(opisanje), nego i promatrati tom prigodom fotografski zabilježene prizore prostora, ljudi i spomenika. Vrijeme za čekanje pravog trenutka je prijeko potrebno za fotografiranje ...

Pravi trenutak u ovom smislu najprije se odnosi na fotografiranje bosanske i hercegovačke sepulkralne plastike: stećaka, nišana, krstova i bosanskih križeva. Često biva da, na pojedinim lokacijama na kojima su bogato ukrašeni spomenici, u „krivo doba“ dana, ama baš ništa od „ukrašenog“ nećete vidjeti. No, iako rijetka, najuzbudljivija su cjelodnevna iskustva na lokalitetima. Tek puni dnevni hod sunca otkriva detalje na mjestima za koja bi, samo čas ranije, sa sigurnošću mogli tvrditi da su netaknuta namjerom majstora kovača. To zapravo znači da se slike, kao na nekakvom beskrajnom filmu, neprestano mijenjaju i, neovisno o količini vremena provedenog na jednom mjestu, uvijek iznova ostajete zatečeni prizorima koji pred vama izranjaju. Na te vizualne senzacije ništa vas ne može dovoljno pripremiti. A znači i to da ne postoji jedna, prava slika pojedinog kamena ili cjelovite nekropole već da sve te slike istovremeno postoje u četiri dimenzije. Zajedno, a nikad skupa, cjelina su. Za „umjetničke namjere“ ovakve svjetlosne situacije predstavljaju pravi problem ili izazov. Jedino rješenje jest prihvatiti činjenicu sveobuhvatne neuhvatljivosti. Tvrdo tkivo kamena neprestano se rađa, mijenja i nestaje bez ikakvog obzira na takve namjere i djelovanja. Zbog toga je, ma koliko puta već na njima bili, boravak na takvim lokacijama uvijek nov i svjež, a „posao“ nikad završen.

Josip Lovrenović, Polje maka na Glamočkom polju, Ikavski zemljopis, 2018.



Očito je uvijek nadahnjujući. Vaša studioznost, odnosno pristup o kojemu ovdje govorite pokazuje da na takvim putovanjima nije uvijek moguće naći pravi trenutak pa je „sama“ spoznaja o prostoru razlog povezivanja s njim. Sve što je potrebno time je bilo u samom prostoru?

Dobro je primijećeno, prostor je diktirao činjenje. No, to i jest odlika prostora - totalni diktat. Tako je i u praktičnom životu, a pogotovo je tako kad se prostor želi ugurati u dvodimenzionalnu interpretaciju stvarnosti kao što su fotografija ili slika. To naravno ne znači da u pristupu dvodimenzioniranja prostora možete činiti što vam je volja nego podrazumijeva ozbiljan rad na vlastitom prilagođavanju diktatu prostora. Pokušao bih biti jasniji jednim sjećanjem iz studentskih dana na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti: profesor Mladen Pejaković nam je otkrivao tajne prostora, načela formata i njihovih zlatnih rezova, kompozicija i direktrisa, a mi, studenti, oduševljeno smo učestvovali svojim friškim, a uskim spoznajama. Želeći povesti komunikaciju pravim tokom, ovim je prekinuo naša sanjarenja: „Jedno od istinskih čuda svijeta postojanje je treće dimenzije. Sama činjenica da iz tačke A možete doći u tačku B - čudo je!“ I zbilja, takva, naizgled jednostavna, podrazumijevajuća rečenica i danas odzvanja u mislima bilo da se ide u dućan po kruh ili putopisom po fotografije. Predmet se zvao, a valjda se i danas zove Teorija prostora. Ali, tko se danas još sjeća i zna za Mladena Pejakovića i istinsku svjetsku važnost njegovih teorijskih i praktičnih radova na teoriji prostora. U današnjoj bosanskohercegovačkoj likovnoj kulturi gotovo sigurno nitko.


Tako je svijest o prostoru povezana s fotografijom.

Svijest o prostoru kao čudu omogućuje nam i drugačije, dublje shvaćanje prostora i pogled na njega. Takvim razumijevanjem zaključujemo kako je prostor potrebno „portretirati“ istim onim principima koji portret čine dobrim. Uhvatiti karakter, osobnost i specifičnost portretiranog. Uhvatiti i ono nevidljivo, a prisutno. Pri tome, kao i kod portretiranja, poželjno je što više znati o onome koga portretirate, a moja je sreća što, pored vlastitog zanimanja za zemlju i njezine prostore, to znanje imam u Ivanu. Pa je, uz dugo i temeljito uzajamno poznavanje, nekako i jedino logično da nam se pogledi nadopunjuju u pokušaju cjelovitog djelovanja. Sreća je kad se u tome uspije.

Josip Lovrenović, Vinišće, 2020.



Knjiga Ikavski zemljopis je posebna i kao izdavački i tiskarski proizvod.

Rad bez uobičajenih produkcijskih ograničenja nam je omogućila gospođa Snježana Köpruner, i ovom joj prilikom iskreno zahvaljujem. Dženat Dreković kao urednik fotografije te Mladen Ćorluka i tiskara Grafotisak iz Gruda su se pobrinuli za odgovarajući tretman tiska. Moram spomenuti i Ervina Ninu Berbića koji je za izložbu napravio printove fotografija vrhunske kvalitete. Lako je i lijepo raditi s takvim ljudima.


Što je utjecalo na Vas da se intenzivnije posvetite fotografiji?

Na obrazovnom i razvojnom putu likovnih umjetnika susret s fotografijom prirodan je i logičan. Grafika i fotografija su - sestre. Historijski i praktično, nastanak i razvoj fotografije ne bi bio moguć bez razvoja grafičkih postupaka. Već je ta činjenica dovoljna da se, kao grafičari, zanimamo za fotografiju i fotografske postupke. U mom slučaju, razloga je bilo i više od toga. Kad sam se ozbiljnije počinjao zanimati temama bosanskohercegovačkog kulturno-historijskog nasljeđa, fotomaterijali ove vrste bili su rijetki, sporadični i teško dostupni. Jedino rješenje je bilo da se po materijale ide samostalno. Tako stvarajući vlastitu „riznicu“ uvidio sam koliko je nepotpun i proizvoljan ukupni vizualni fundus ovog nasljeđa, a i odnos prema njemu. Zanimljivo je da su i nakon toliko godina od njihovog nastanka, fotografije stećaka Toše Dabca još uvijek zamalo jedini primjer autentičnog umjetničkog i faktografskog fotografiranja. No, moja druga fotogafska zanimanja također dolaze prirodno i „nenametnuto“. Ciklus Teatar logičan je uz moj rad u pozorištu, a zemlja i ljudi, njihove preokupacije, stanja i odnosi uvijek će biti fotografskom temom.

Josip Lovrenović, Maculje, 2020.


Josip Lovrenović, Bogduša, 2020.



Fotografiranje života pozorišta iza zavjesa i kulisa


Višestruki su Vaši pristupi fotografiji. Uz neke već navedene motive i opisane pristupe, naglašena je socijalna tematika, jednostavnost nenamještenog i običnog, spontanost života kroz „uhvaćenost“ trenutaka neposrednosti svakodnevnog rada, kako na fotografijama nastalim na putovima kroz Bosnu tako i u radnom ambijentu – kazalištu. Na koji način pristupate tom vidu umjetnosti u kazalištu? Primjerice, preferirate li neke posebne motive, vrste kadrova ili pak trenutke?

O pozorišnoj fotografiji trebalo bi moći razgovarati u najmanje dva različita aspekta. Prvi, meni manje zanimljiv, jest fotografiranje konkretne predstave. Predstava je režija što znači da je režijskim rješenjima kadrirana svaka scena. Scena jest kadar, a u takvom kadru važno je sve. Scenski elementi nose svoje međusobne odnose pa fotografirajući predstavu bez poštivanja tih odnosa, ne činimo uslugu ni predstavi ni gledatelju fotografije. U tom smislu, fotografiranje predstave fotografiranje je režije. Drugi aspekt, u kojem nalazim neiscrpnu inspiraciju, bio bi u bilježenju procesa rada, sve vrste izvođača, radnika, poslova i odluka u pripremama za suočavanje s režijskim zadacima i potrebama. Ukratko, onaj život pozorišta koji se odvija iza zavjesa i kulisa, a koji, u najširem smislu, omogućava režiji da bude.

Josip Lovrenović, TEATAR, 2010.


Vidljivo je da nastojite sačuvati poziciju objektivnog odmaka, kako fotografija ne bila u službi stereotipizacije prizora ili odabranog motiva. Uz to, stavljanje fotografskog fokusa na ljude nije kritika društva, nego opažanje njihova života ili uloga, i to onih u poslovima, neizloženih i nepoznatih u javnom prostoru. Koliko se to poklapa s Vašom ne/involviranošću u kulturne politike prostora u kojem živite? Isto tako, premda su neke činjenice samorazumljive i jasne, vrijedilo bi kazati u pogledu izlaganja, koliko je izlaganje uopće pokazatelj rada života likovne scene u Sarajevu, BiH?

Pretpostavlja se da je prezentiranje radova krajnji ishod umjetnikovog rada. Publici bi takav čin trebao biti pravilno „serviran“ a to, pored mnoštva drugih stvari, podrazumijeva adekvatno predstavljanje ukupne umjetnikove namjere i zalaganja. Naše institucije, udruženja, fondacije i galerije nemaju kapacitet za takvo cjelovito djelovanje a briga za „život likovnog djela“, umjetnička umrežavanja i sinergija odavno nisu na repertoaru njihovih usluga. Čini se da te naše organizacije svojim izložbenim aktivnostima dokazuju razloge vlastitog postojanja mimo potreba i htijenja autora.

Osim toga, pored svih osobnih financijskih izdataka i brojnih kompromisa na vlastitu štetu, najbolje što vam se nakon izlaganja može desiti jest tekstuljak ili prilog priučenih, samodopadnih „kulturnih“ novinara na portalskim vijestima objedinjenih pod rubrikom „kultura“. Ta „kultura“, pored zabavničkih vijesti, puna je općih mjesta, nedostojnih prikaza ali i gromoglasnih tirada o umjetnicima i kulturi kao jedinoj pravoj promociji države i naroda. Pri tome, ta rubrika nikako da posluži i kao pokušaj problematiziranja ukupnog katastrofalnog stanja u društvu i umjetnosti. Teme lošeg obrazovanja, nevjerodostojnih doktorata i aktera u njihovom stjecanju, proizvoljne osobne cenzure „kulturnih rukovodilaca“, netransparentnost i neadekvatnost rada umjetničkih udruženja i institucija, višedecenijska uzurpacija javnih prostora za rad te najraširenije politikantstvo kulturnih praksi i njihovih predstavnika nikako ne nalaze svoje mjesto u ovoj rubrici. Razloge tomu, pored dobro poznate problematike komercijalno isplativog medija, svakako treba tražiti u posvemašnjoj nezainteresiranosti i nesposobnosti umjetnika da svojim snagama i zdravim razumom, njima za dobrobit, urede vlastiti prostor djelovanja u 21. stoljeću. Onima pak, koji su u ovako temeljito srozanim kulturno-umjetničkim prilikama za sebe uredili pozicije, zvanja i „ugled“, tematiziranje ovih problema te demokratizacija i sistemsko uređenje svakako nije u interesu pa nije izgledno predviđati poboljšanja u bosanskohercegovačkoj kulturnoj stvarnosti.

Josip Lovrenović, TEATAR, 2018.



Josip Lovrenović, TEATAR, 2010.



Iskustvo grafike i Session


Nastavljate Session, pa je namjera upitati, ne kako ste ga sada zamislili i za trenutni proces rada o kojem se i ne treba govoriti dok je rad u tijeku, nego upravo za ukupno iskustvo rada u mediju grafike. Na koji način medij grafike Vam je „pomogao“ ili doprinio u drugim područjima koja u sebi sadrže likovne komponente? Možda svijest o kontroli tehničkog procesa nastanka rada?

Iskustvo grafike obogatilo je moj privatni i profesionalni život promišljanjem i radom u dugačkim vremenskim intervalima. Prirodno i uvjetovano metjeom, rad na grafičkim ciklusima dugo traje, a posve okupira, pa time i razvija dužu koncentraciju i strpljenje u iščekivanju rezultata. Takav rad zahtijeva spoznaju o svakom idućem koraku i postupku, a s takvim iskustvom lakše je raščlaniti različite faze rada i potrebe bilo kojeg drugog posla. Također, a zvučat će čak i paradoksalno, otklonio mi je potrebu za brzim, čestim i neutemeljenim izlaganjem.


„Grafika je proces i taj proces traje“, jednostavno je sročila slikarica grafičarka Nevenka Arbanas, a danas je - ukupno govoreći - baviti se grafikom, tim tradicionalnim slikarskim medijem, vrlo zahtjevno. Kakvo je Vaše iskustvo?

Govoreći o grafici neizbježno moram govoriti i o ličnom osjećaju nezadovoljstva uzrokovane nemogućnošću umjetničkog bavljenja njome. Teško se pomiriti sa stvarnošću u kojoj se ne možeš potpuno predati onome čemu si posvetio najveći dio svog formativnog, profesionalnog, a i privatnog života. Niti jedan drugi umjetnički medij ne zadovoljava moje unutarnje potrebe i razloge umjetničkog izražavanja tako potpuno kao što to može grafika. Zašto je to tako, druga je i dugačka tema pa je neću ovdje ni započinjati. No, baš tim medijem, u punom kapacitetu i sposobnostima, nije mi dostupno baviti se. Razloga za to je mnogo, nisu nikakva novost niti ekskluzivno pogađaju samo mene. Glavni razlog banalan je, ne posjedujem grafičku prešu, adekvatan prostor niti išta od potrebnog za rad u grafičkom metjeu. No, ako se regionalno, svi redom, volimo dičiti grafičkom tradicijom i umijećem, čime pravdamo predugo nepostojanje niti jednog kvalitetno opremljenog otvorenog grafičkog ateljea koji bi se mogao iznajmiti i u njemu predano raditi? Čemu služe nedodirljive grafičarske figure koje u četiri zida doživotno zaposjednutih ustanova svojim polaznicima plasiraju priče o ljepoti i važnosti grafičkog umijeća, da bi ih nakon određenog vremena ispratili u svijet bez preša, u tužan svijet? Grafičar je grafičaru - vuk, ponekad i zec.


Odraz je to ne samo lokalnih nego i globalnih fenomena u području kulture.

Istinu govoreći, a iskustvom drugih sredina potvrđenim, tim razlozima moramo pridodati i globalni trend profanacije i komercijalizacije ukupne svjetske likovne (i drugih) umjetnosti što u uzročno-posljedičnoj vezi neminovno dovodi do površnosti i ispraznosti i autora i kritike te, na kraju i publike. Na oba nivoa, globalnom i lokalnom, postalo je normalno izlagati grafičke listove koji su, u svojoj izvedbi, tehnički neispravni, nerealizirani u punom i pravom kapacitetu tehničkih mogućnosti i likovnih promišljanja, a o „ljepoti grafičkoga lista” ili novim dometima teško možemo govoriti. Naravno, glavni generator ovakvog stanja bez sumnje su obrazovne ustanove i strukovna udruženja koja jednostavno nisu uspjela, a ni htjela naći dostojan odgovor i ozbiljan angažman u kulturnoj paradigmi 21. stoljeća. U svemu tome, grafički medij ništa nije „kriv“, on je tamo gdje je uvijek i bio, ali smo na njega temeljito zaboravili. Spuštajući se na lokalnu razinu, stvari postaju još tragičnije. Bosanskohercegovačka, ali i regionalna kulturna stvarnost „spala“ je na političke, nacionalne i nacionalističke te sitnosopstveničke matrice ponašanja i djelovanja. Kad bi se te matrice, poput grafičke matrice, mogle odštampati, lijepo bi se vidjelo kako su baš oni koji su u drugoj polovici prošlog stoljeća napravili tzv. čudo bosanskohercegovačke grafike, svojim rukama to čudo i uništili. Za to, nitko nam nije kriv do nas samih.


Koliko Vam je danas važno iskustvo iz Poljske?

Boravak u Varšavi donosi dragocjena iskustva, pozitivna, ali i ona negativna. U Varšavi sam, od 2003. do 2005. godine na Akademia Sztuk Pięknych, odjelu za grafiku, grafičkim ciklusom Session cum laude završio specijalku kod mentora prof. Rafala Strenta i gospodina Jana Lewya, po Strentovim riječima „najznačajnijeg poljskog stručnjaka za grafičku tehnologiju“. Oni su me nesebično uveli u svijet poljske grafike i tiskarstva, a taj svijet je u komparaciji s našim kudikamo kompleksniji i raznovrsniji. Dovoljno je, na primjer, samo ući u litografski odjel i jednim pogledom shvatiti kako se na svim našim visokoobrazovnim ustanovama već decenijama daju samo informativni, (pre)ubrzani tečajevi ove tehnike, a o kvaliteti i smislenosti takvih predavačkih praksi ne možemo ni govoriti. Ili drugi primjer, rad i djelovanje poljskih grafičara kroz brojne načine udruživanja neusporediv je sa bilo kakvom praksom regionalnih udruženja ili zavoda, dok ih u Bosni i Hercegovini i nemamo. Čini se da ne znamo čemu bi takva udruženja ili zavodi imali služiti. No, ako bi eventualni pokušaji ovakvih udruživanja bili u “duhu vremena” možda nam je, za sad, bez njih bolje.

Josip Lovrenović, Grafički ciklus SESSION, kombinirane tehnike - 300 x 120 cm, Varšava 2005.


U tom pogledu kako je „prošla“ poljska grafika u odnosu na situaciju kod nas?

Tranzicijski proces sa svojim negativnim posljedicama nije zaobišao ni poljsku grafiku te su i tamo urušene vjerodostojnosti institucija i udruženja pa se priznanja i zasluge dijele po osobnim afinitetima i koristoljubnim aršinima. Tako su i meni, u mračnim hodnicima, uz neizbježno gurkanje laktom, htjeli uručiti državno „priznanje“ kojem se u profesionalnom životu ne može i ne treba vjerovati. Slična je praksa i na domaćim smotrama „prijatelja“ umjetnosti. Ali, to je jedina sličnost, sve ostalo iz grafičkoga metjea u nas je neusporedivo lošije. Poljsko, a i druga iskustva pokazuju kako u negativnim aspektima novijih kulturnih praksi i obrazovnih politika grafika ne zaostaje za drugim vrstama umjetničkih izražaja. Pri tome, ako u spektru likovnih umjetnosti umjetničku grafiku i tiskarstvo ne gledamo kao zasebnu i samodovoljnu cjelinu s vlastitom historijom i razlogom postojanja, kao grafičari ne možemo odgovoriti na izazove digitalne tehnologije 21. stoljeća. Elementi likovnog jezika (kompozicija, planovi, boja, svjetlo, sjena, ritam, tačka i linija) isti su u svakom vremenu i podneblju. Ništa novo nismo i ne možemo dodati u likovni jezik. U pećini i na touch screenu - crta je crta. Ipak, različitom upotrebom naizgled „škrtog“ likovnog jezika dobivamo svu raznorodnost likovnih oblika, formi i djela. Uviđajući ovo, grafički i tiskarski govor likovnim jezikom, sada više nego ikad prije, ekskluzivna je forma „govora“ i prvorazredna „roba“ novog doba pa bi joj se tako, u izradi a potom i u konzumiranju, trebalo i pristupati. Pri tome, nove tehnologije ne ograničavaju grafički izraz - ako smo digitalni print usvojili kao grafički izraz, samo je pitanje vremena kad će se to, s punim pravom, dogoditi i sa 3D printom


Uz nove tehnologije, koja je pozicija tradicionalne grafike?

I u tzv. tradicionalnoj grafici i tiskarstvu posla i života itekako ima. Izdvajam nesvakidašnji poduhvat grafičara i tiskara Frane Pare: nakon zamalo cjeloživotnog traganja, Frane Paro pronalazi stare matrice glagoljskih slova u slovolivnici švicarskog gradića Vättis. I slova od tih matrica danas se koriste u rekonstruiranoj Gutenbergovoj radionici, „Glagoljskoj tiskari“ u istarskom gradiću Roč. Takav svjetski ekskluzivan događaj ni u hrvatskoj javnosti nije bio dovoljno popraćen a o važnosti i kompleksnosti čitavog projekta „Glagoljske tiskare“ i olovnih slova u Roču teško ćete saznati. U bosanskohercegovačkoj javnosti i struci za ovakav podatak mjesta nema. Očekivano, činjenica da u najbližem komšiluku, bosanskohercegovački studenti grafike i tiskarstva mogu doživjeti iskustvo zamalo originalne Gutenbergove tiskare pa još sa glagoljskim slovima, nikome ništa ne znači. No, ovakav manjak odnosa prema profesiji, a bogme i vlastitoj historiji, dobro se mogao vidjeti i prilikom godišnjice prve tiskane knjige bosančicom i na narodnom jeziku (fra Matija Divković, Nauk krstjanski, Venecija 1611.). Ova godišnjica, strukovno i umjetnički, obilježena je - ničim. Bosančica, jezik, Divković, knjiga i način kojim se do knjige „došlo“ daleko veća i vrjednija je tema od licitacije predaka koji su pisali bosančicom. O bosanskohercegovačkoj „Gutenbergovoj tiskari“, pogotovo sa bosančičkim slovima, možemo samo sanjati što, s minimalnim prekidima, činimo još od 1440. godine.

fra Matija Divković, Nauk krstjanski, Venecija 1611.



Još uvijek razvijate grafički ciklus Session. Zašto Vam je upravo Session izazov?

Grafički ciklus Session zamišljen je kao djelo u kontinuiranom nastajanju. Tačnije - djelo u kontinuiranom nestajanju. Osnova za rad stare su fotografije nestalih ljudi bez čijih interakcija ne bi bilo ni mene. Nestali su ljudi, predmeti, fotografije i sjećanja. Ipak, nekim čudom, nakon posljednjeg kolektivnog i organiziranog čina nestajanja, put do mene nalazile su fotografije nestalih života. Te fotografije transponiram u nove međusobne odnose ali transponiram ih i u materijal matrice pa samim tehničkim postupkom informacije o sjećanju dodatno dobivaju na zaboravu. Vremenom, stalno, svakodnevno dodavanje i brisanje elemenata sjećanja u grafičkoj matrici rezultira jednim od mogućih prijevoda univerzalnog principa zaborava u likovni jezik. Tako tretirane grafičke matrice i same postanu „nosač podataka“ tj. preuzimaju funkciju sjećanja pa se procesom tiska dodatno izlažu zaboravu. Trebam reći da je ono što se trenutno može vidjeti u ovom ciklusu tek prva od faza. Nastavak rada još uvijek ne mogu očekivati, ali predano radim na tome da si ga omogućim. Vidjet ćemo hoću li uspjeti, no do sad, u proteklom vremenu između faza, zaborava svakako neće nedostajati. Bavljenje sjećanjem neminovno rezultira zaboravom.

Josip Lovrenović


Razgovarala: Nevenka Šarčević