Tko nije spoznao koliko je važno imati i više interesa i više skromnosti da se nešto upozna i zavoli, možda nije zapravo ni putovao. Poput mnogih malenih mjesta i Breške su prilično nepoznate.

Nedavni je posjet bio potaknut ponajprije prilikom otkrića pitomog, brežuljkastog krajolika – otkuda, kažu, da je naziv imena i nekada geografski najveće majevičke župe Breške, mjesta nedaleko od Tuzle, na sjeveroistoku BiH. Naravno da su mogućnosti doživljaja prostora i ljudi, upravo onih lokalnih, uvijek privlačne, ali očito je da nas Bosna treba više zanimati. Nadalje, upućeniji čitatelj će možda pomisliti da onoga koga zanima povijesno-umjetnička tema BiH, mora biti upućen u uređenje crkve u Breškama... Stoga je i poziv na 20. međunarodnu likovnu koloniju (u organizaciji HKD Napredak iz Tuzle i franjevačke župne crkve Uznesenja Marijina u Breškama) koja se održavala početkom srpnja ove godine i o kojoj će ovdje biti nešto riječi, bio upravo prilika za posjet brežačkom kraju, ali i upoznavanje likovnih umjetnika koji na koloniji sudjeluju. Međunarodna likovna kolonija Breške u Tuzli poznata je možda najviše po svojoj dugotrajnosti. Ove je godine na koloniji sudjelovalo 13 akademskih slikara/ica iz BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Mađarske, a trajala je 6 dana. Ono što organizatori ističu, odnosno stavljaju u prvi plan kad govore o samoj koloniji jest da prihodima od prodaje radova (nastalih na koloniji) nastoje podupirati đake i studente u školovanju. Program kolonije sadrži i večer folklora.

Može se samo zamišljati koliko su brojni, ali i različiti slikari i kipari s prostora naše regije i šire, dolazili u Breške. Radovi koje su ostavljali nezahvalno je vrednovati već samim time što su nastajali u vremenskim ograničenjima (u kojima je realizirana većina radova na kolonijama u trajanju od tjedan dana). Ono što se uvijek uočava kod sličnih manifestacija, jest da svi koji posjećuju mala mjesta (kao što je bio slučaj Gračaca u Rami u rujnu prošle godine[1]) otvorenih očiju i čistih namjera, na poseban način doživljavaju prostor povezujući se s ljudima. Nose ih dalje sa sobom. I rado im se vraćaju.

Ovdje, u bregovitim Breškama, naročito dolazi do izražaja sam ambijent crkve ispred koje je brončana figura uskrsloga Krista, sarajevskog kipara Zdenka Grgića. Ona nam postaje „bliža“ što dulje boravimo u crkvenom perivoju. Raste tu i cvijeće čiji se mirisi rasprostiru u okruženju tako ugodnom za boravak, naročito mirisi lavandi na koje slijeću žuti i crni, domaći leptiri. To je i dio ozračja koje je srpanjskih dana i nama bilo doživljaj za osjetila, naročito njuha i vida. Poseban sadržaj prostora su lipe. Tijekom dana stvaraju moćnu hladovinu, a tijekom noći šire vrlo intenzivan miris. Čovjek se ne može oteti zaključku da ima nešto tako čisto u ovoj prirodi da su mirisi tako intenzivni. Ima i nešto specifično kod crkava na obroncima Majevice da se uz njih sade upravo lipe, a lipe se po Bosni od davnih vremena sade uz katolička groblja ili molitvišta (Mijo Franković, Župa Breške). Nije naodmet istaknuti da su nadmorske visine okolnih brda sljedeće: Spomenik 735 m, Stublić 721 m, Zborište 711m, Kik 694 m, Mali Kik 687m. O Breškama, Doknju, Gornjoj Obodnici, Drijenči i drugim obližnjim mjestima govori upućeno i vrlo poticajno fra Marko Antić, župnik u Breškama. Taj je fratar zainteresiran za interpretacije religioznih tema kod suvremenih likovnih umjetnika te upućen u prirodnu i sakralnu baštinu ovog kraja. (Za njegova župnikovanja u Drijenči vrlo je skladno likovno uređena župna crkva, radovima Đure Sedera, Blaženke Salavarde i Mile Blaževića.)

*

Pisac monografije o župi Breške, Franković, ističe da su lipe sađene u vrijeme početka gradnje brežačke crkve, jer je izračunata njihova starost 130 godina. Unutrašnjost te u historicističkom slogu građene jednostavne jednobrodne crkve (sagrađene 1890. godine), uredio je sarajevski kipar Zdenko Grgić na čemu je počeo raditi 1986. godine. Njegovi su vitraji, reljefi u bakru, bronci te apsidalni mozaik s temom Gospa s majkama i djecom, gdje Gospa, raširenih ruku, štiti žene i djecu koji su prikazani u katoličkim nošnjama ovog kraja. Cjelokupnom uređenju crkve u Breškama, koja se smatra jednom od najbolje uređenih crkava u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, potrebno je dakako posvetiti više pozornosti od ovih redaka teksta o koloniji. U crkvu su naknadno postavljeni i radovi Mile Blaževića (tabernakul s reljefom Večera u Emausu te krstionica).

*

Slikari/ce u susretu s Breškama

Iako nisam uspjela ispratiti cijelu koloniju ni upoznati u cijelosti ovaj kraj, niti mi je poznat rad svih autora, smatram vrijednim naknadno ukazati makar na kratke impresije onih s kojima sam imala priliku razgovarati. U njihovim osvrtima bilo je govora o „prirodi“ slikarstva, o likovnoj sceni u BiH, Srbiji, Crnoj Gori... i naravno u Hrvatskoj. Nije bilo vremena ni potrebe razgovarati sa svima, niti je ovo stručna valorizacija kolonije koja je, kako je istaknuto ranije, duga trajanja, a u samoj svojoj organizaciji ima plemenit cilj – prihodima od slika, kažu organizatori, stipendirati školovanje djece kojoj je to potrebno.

*

Slikarica Irena Topić (1983.) iz Zagreba naglasila je razliku između slikanja na koloniji i slikanja u ateljeu: „Ovo je potpuno novo iskustvo gdje s ljudima radim na otvorenom prostoru, i s različitim zamkama (uz smijeh), primjerice kukci pod lipama, što pokazuje da se treba znati i snaći... U svemu (mi) je zapravo bitna komunikacija, pokušaj odgovora na određenu temu, ali i ostvarivanje mogućnosti za realizaciju upravo vlastitog rada. Ovdje komuniciramo naravno, s ljudima s istih jezičnih područja. Ipak, ono što ostavlja dojam na mene jest što u susretu s kolegama koji su s drugih jezičnih područja koje ne znam, mogu vidjeti kakve su osobe i kakvi su im pristupi kroz njihovo slikarstvo. Ovo su izvanredne prilike za stjecanje novih iskustava i uviđanja u to kako drugi pristupaju i rade...“ Kad je riječ o doživljaju Brežaka i Bosne, slikarica Topić je istaknula: „Kao odgovor na to pitanje, osvrnula bih se na koloniju, na samo zajedništvo koje sam doživjela, ali i vrlo drage i ugodne domaćine. Vidi se da su ovdje lokalni ljudi skromni. Bez ikakvih predrasuda pristupaju ljudima i zapravo se ponašaju prema svima nama – sudionicima/ama koji smo došli na koloniju gotovo kao prema vlastitoj djeci. Tetoše nas i brinu o tome što trebamo. Sam ambijent, kod te crkve u Breškama je prekrasan prostor za stvaranje, slikanje, komunikaciju. Rekla bih da je sam po sebi duhovan i to nemajući u vidu samo crkvu, nego cjelokupno okruženje. Susreti, ophođenje s ljudima, te slikanje je za mene kao meditacija...“ (Irena Topić je diplomirala 2013. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Rašića. Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu završila je stručni studij modnog dizajna te 2011. godine i sveučilišni diplomski studij kostimografije gdje trenutno radi kao asistentica.)

Akademski slikar Andrej Tomić (1992.) iz Osijeka kazao je: „U Hrvatskoj kolonije baš i ne žive nešto previše. Čini mi se i da su zamrle u posljednje vrijeme. Dosta amatera ih je, rekao bih, uništilo – preciznije, postale su leglo amaterizma. Prema dosadašnjem iskustvu koje imam, to ovdje nije slučaj. Čini mi se da se u BiH i Srbiji dosta drži do kolonija. Puno ljudi sudjeluje na njima, a i u susretima se stvaraju doživljaji blizine, zajedničke regije. Stremeći k Zapadu, znamo ignorirati kompletno sve ovo što je oko nas. Naravno, to je moj dojam. Kad dobiješ ovakva iskustva, imaš potpuno drukčiju percepciju svih sudionika/ica iz različitih likovnih krugova, školovanja u regiji koji dolaze sa svojim 'pristupima' i idejama o tome što jest dobro i što nije, dolazi i do boljih mogućnosti da preispitamo vlastite rigidne stavove koje imamo.“ Kad je riječ o tome kakav je pristup slikara vlastitu radu na koloniji, Tomić je rekao sljedeće: „Osobno, a znam da i mnogi moji kolege pristupaju svom radu tako da dugo 'grade' svoju sliku, a kolonija potiče na brzinu, što je meni odlično, jer je to izlazak iz vlastita ateljerskog komfora gdje se može 'vući' s jednim radom prilično dugo. U slučaju rada na koloniji, potrebno je biti efektivan. S druge strane, valja imati na umu da je teško da će se u tih tjedan dana napraviti nešto uistinu umjetnički kvalitetno.“ (Andrej Tomić je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2016., u klasi Zlatana Vrkljana.)

*

Slikarica i ilustratorica Merima Ibrišimović (1982.) iz Tuzle, o svom je pogledu na ovu likovnu koloniju izrekla sljedeće zapažanje: „Tek kad je kolonija krenula, nisam se uključila, ali sam pratila sa strane jer mi je bilo zanimljivo. Na koloniji sam već treći put, i nije me 'popustio' doživljaj da je to vrijedno. Upoznavanje novih ljudi i druženje mnogo mi znači. Naročito što dođu ljudi s raznih strana.“ Kad je riječ o tuzlanskoj likovnoj sceni i svojoj uključenosti u nju, Ibrišimović je rekla: „Bila sam redovna gostujuća autorica na zajedničkim izložbama Udruženja Manufaktura Tuzla koja se kasnije preimenovala u umjetničku grupu 'Scena' – jednom godišnje se okupimo, slikamo, i radimo. Sad sam više uključena u Lukavcu, malom mjestu pored Tuzle. Tamo imamo Udruženje Art Centar i svake godine organizujemo koloniju dolje, imamo ogroman atelje. Sastajali smo se jednom sedmično pa slikali zajedno, a bilo nas je tridesetak. Uglavnom lokalni likovnjaci, Tuzlaci. To je bilo nekako pravo, produktivno druženje. Ostvarili smo i razne druge projekte mimo samog slikanja u ateljeu. Oslikavali smo i murale po gradu. Doduše to je trenutno 'zamrlo', ali imamo još uvijek tu koloniju. Sad je tu art kamp fakulteta i dolaze likovni umjetnici iz cijele regije. Čini se da je nešto opuštenije. Budu uključeni muzičari, glumci...“ (Merima Ibrišimović je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Radoslava Tadića. Trenutno radi kao profesorica likovne kulture.)

Zoran Kruta (1985.) iz Tivta istaknuo je sljedeće: „Sve likovne kolonije imaju jedan od ciljeva: upoznavanje umjetnika, njihovog rada i upoznavanje okoline. Ova kolonija je imala ispunjenje tog osnovnog cilja. Prvi put sam se zatekao u prelijepom prirodnom ambijentu franjevačke crkve u Breškama blizu Tuzle. Takođe, to je bio prvi put da sam posjetio taj predio Bosne. U prostoru ispred crkve u Breškama vrijeme sam provodio s kolegama iz okolnih država koje sam tada i upoznao. Inspirisan pričama o življenju u Breškama, nije mi bilo teško da se odlučim za odabir motiva koji ću slikati. Bio sam podstaknut pričama o časnim sestrama koje su ovdje živjele, i prisilno morale da napuste prostor Breški što me toliko emotivno dotaklo da sam upravo scenu njihovog boravka želio prikazati. Taj rad sam nazvao 'U molitvi'. Drugi rad sam takođe tematski posvetio Breškama. Crkvi koja se nalazi u samom dvorištu, a posvećena je Uznesenju Djevice Marije. Sam čin 'Uznesenja' na ramenima anđela me posebno obradovao u slikanju. Po riječima organizatora, samim tim i jedan lijep motiv više, kako za mene tako i za sve učesnike kolonije, je upravo taj, da će se radovi naći na aukcijskoj prodaji i da će prikupljena sredstva biti dodijeljena nekome kome će biti od koristi i značaja. Vođen tim motivom odlučio sam se na taj kreativni korak, sa željom da upravo moji radovi budu ti koji će nekoga usrećiti pa makar i osmijehom. Provođenje vremena s kolegama likovnjacima i takoreći 'živjeti' s veoma gostoprimljivim stanovnicima Breški lijep je utisak i uspomena koju ću pamtiti. Zahvalan sam im na tome!“ (Kruta je diplomirao 2013. godine na Likovnoj akademiji Trebinje u klasi profesora Marka Musovića. Trenutno radi u Muzeju i galeriji Tivat u Tivtu).

Martina Andrejević (1989.) iz Beograda za ovaj prikaz ističe: „Pre svega volim da upoznam nove ljude, čujem kako neko razmišlja i prijatno mi je u tome. S druge strane dok slikam, izolujem se od ostalih dešavanja tako da su likovne kolonije dobra kombinacija za stvaranje, podstiču. Nisam često na likovnim kolonijama, ali kada na primer dobijem poziv za učešće, potrudim se da odvojim vreme i budem deo jednog novog sveta za mene! Breške! Šta da kažem osim da je sve bilo jasno već prvi dan kada sam doputovala, osećala sam se domaće, prihvaćeno, priroda i ljudi tamo oporavaljaju!“ (Andrejević je završila Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu, Odsek za konzervaciju i restauraciju slika i umetničkih dela na papiru. Živi i radi na relaciji Beograd-Stuttgart, a trenutno radi kao diplomirani konzervator-restaurator slika i umjetničkih djela na papiru, u statusu vanjskog suradnika u muzeju Savremene umetnosti u Beogradu.)

*

Neki od sudionika/ca kolonije ponove svoj posjet. Poput potonje slikarice, Andrejević, a drugu godinu zaredom je Anka Krašna (1950.) iz Maribora. Ni Krašna nije krila zadovoljstvo svojim sudjelovanjem na brežačkoj koloniji: „Iznimno mi je drago biti ponovno na koloniji jer u susretu s ljudima koji su me ugostili imam doživljaj da ih poznajem godinama. Kad idem na koloniju, priroda me dodirne. Onda tražim nešto u tome što me privuče. Uzimam boju koja je obilježje tog kraja, ali onda i njezin ritam.“ Na upit zašto slika siluetu Krista, skulpturu pred crkvom, kipara Zdenka Grgića, odgovorila je: „Vrlo je neobična, pošto, iako se vidi da je Krist, ja u tome vidim i milinu žene.“ Krašna je također naglasila: „Svaka kolonija je dobrodošla jer stvara prijateljstva između tih učesnika i prilika je za upoznavanje kraja. Naime, da nisam došla na ovu koloniju, da nije ove kolonije, nikad ne bih ni znala za Breške. I da sam ovdje došla kao turist, nikada ne bih imala priliku doživjeti upravo ovako Breške.“ (Krašna je diplomirala slikarstvo na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani 1976. godine kod profesora Gabriela Stupice, a kod profesora Franca Koklja vitraž. Godine 1979. je na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani završila specijalistički studij slikarstva kod profesora Joze Ciuhi i profesora Marjana Trsara. Sada je redovna profesorica slikarstva na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mariboru.)

*

Tijekom kolonije sudionici/e su upoznavali kulturnu i povijesnu baštinu Tuzle i okoline, posjetili su Međunarodnu galerije portreta u sklopu Centra za kulturu Tuzla gdje su išli u pratnji Ivice Kovačevića (nastavnika u KŠC Sveti Franjo Tuzla) te pogledali stalni postav kolekcije Ismeta Mujezinovića, zatim portrete Josipa Broza Tita, nagrađene portrete s dosadašnjih INTERBIFEP festivala, kolekciju Adela Behr, James H. Pinto i druge likovne radove iz kolekcije galerije portreta Tuzla. Zatim, posjetili su i crkvu i boravili u Franjevačkom samostanu u Tuzli, što je inače projekt koji je izradio arhitekt Zlatko Ugljen. U samoj crkvi, veliku oltarnu sliku (dimenzija 420 x 310 cm), naslikao Vasilije Jordan 1990. godine. Ta je slika posvećena svetom Petru i Pavlu zaštitnicima župe. U tuzlanskom franjevačkom samostanu djela su značajnih likovnih umjetnika poput Iva Dulčića, Zdenka Grgića, Slavka Šohaja, Đure Sedera, Nade Pivac, Ljube Laha, i drugih.

*

Na kraju

Valjalo bi još istaknuti kako se čini znakovitim da u BiH ne vrijedi podjela na centar i periferije jer njezine centre čine pojedinci koji se (počesto) nađu upravo na periferiji. I na toj, uvjetno rečenoj, periferiji potvrđuju svoju egzistenciju kroz nelak mentalni i duhovni angažman. (Ponekad i ne znamo za njih.) Pri tome ćemo uočiti da ova zemlja na nesvakidašnji način potvrđuje kontradiktornost, da tako neočekivano živi malo u velikom i veliko u malom. Katkad nam pojedina mjesta pokažu velik potencijal pa periferija postane bliže onom što nam treba postati središte (i još duhovna oaza) mirnoće unutarnjeg postojanja. Do tog središta našeg zanimanja treba stići, jer BiH je ipak lovrenovićevski pronicavo izraženo unutarnja zemlja, a u unutarnje prostore uglavnom se ne ide bez ulaganja. Uz iznesene lijepe dojmove na likovnu koloniju, ulaganje nikad nije dovoljno, što sam i u razgovorima s organizatorima ove kolonije prepoznala, da uz svijest o vrijednosti duga trajanja i tradicije, uviđaju prijeku potrebu dodatnog razvijanja koncepta kolonije. O tome će biti riječi vjerojatno nekom drugom prilikom.

Autorica: Nevenka Šarčević, Prometej.ba