(Lejla Kalamujić, Požuri i izmisli grad, Štrik, Beograd, 2021.)

Požuri i izmisli grad – poprilično je neobičan i veoma primamljiv naslov nove zbirke priča Lejle Kalamujić, bosanskohercegovačke spisateljice kratkih priča (Anatomija osmijeha, 2008; Zovite me Esteban, 2015), drama (Šake pune oblaka, 2020), te raznovrsnih eseja i književnih osvrta.

Zbirka, naime, nosi naziv po istoimenoj posljednjoj priči u knjizi, što je, bez sumnje, ultimativni impuls da se pričom Požuri i izmisli grad uveliko referira, nadovezuje i, u konačnici, zaokružuje cjelokupna zbirka. Zaista, ono što ovu priču čini značajnom u kontekstu jezgre i strukture cjelokupne zbirke jeste činjenica da je to priča o nadi, iskrenom prijateljstvu, podršci i vrlo dirljivoj i snažnoj povezanosti. Upravo zahvaljujući ovoj, posljednjoj priči, u čitateljicama i čitateljima sazrijeva osjećanje da je nova zbirka Lejle Kalamujić zapravo veoma intenzivna, snažna i neposredna knjiga o kompliciranim i teškim ljudskim sudbinama, o odnosima između dvoje – ljubavnika/ica, prijatelja/ica, porodice i pojedinca/ki, o gubljenju, napuštanju, odlascima i životu u procjepu sjećanja, o sjenkama prošlosti, o suzama, smijehu, umoru, usamljenosti i ranjivosti, o tjeskobi i nerazumijevanjima... Naposljetku, Požuri i izmisli grad jeste, u prvom redu, i knjiga o tome kako jedni drugima mijenjamo živote, kako smo jedni drugima potrebni, kako se, dakle, ljudi svakodnevno i na različite načine isprepliću, dodiruju i sudaraju. I kako je upravo to ključna odrednica naših života.

Zapetljani jedni za druge kao korijenje, razapeti između sjećanja koja se usložnjavaju kao godovi i pokušaja da shvatimo kako funkcioniše današnji svijet koji se, kako kaže jedan od protagonista knjige, strašno pojeftinio, jedno je od centralnih osjećanja i perspektiva u koje nas stavlja nova zbirka priča autorice Kalamujić.

I ako sam u nečemu uspjela, onda je u tom što se nikad nisam navikla (Male smrti, str. 76), govori jedna od junakinja Lejle Kalamujić. Upravo to osjećanje nenaviknutosti, neodrođenosti, čine ovu knjigu priča autentičnom i veoma složenom. Naime, uprkos tome što su svih šesnaest priča u zbirci vrlo kratke, napisane koncizno, precizno, kratkim i prodornim rečenicama, uz nekoliko zanimljivih poigravanja sa formom i strukturom kratke priče (Transfuzija, Trebalo je, Svitanje...), svaka priča posebna je po svome senzibilitetu, osjetljivosti i žestini, složenosti protagonista/ica, i autoričinom vrlo širokom tematskom okviru koji se ipak prelijeva i zaokružuje u nekoliko dominantnih tematskih preokupacija.

Ljubav je jedna od centralnih tema u knjizi priča Požuri i izmisli grad. Na nekoliko načina, kroz različite vizure, pozadine i perspektive, autorica Lejla Kalamujić donosi pred čitatelje/ice potresne priče o ljubavima, istovremeno proslavljajući ljubav i kao važnu književnu temu i kao važnu ljudsku emociju.

U priči Transfuzija autorica jako lijepo piše o ljubavi, strasti, povezanosti i bliskosti koja se javlja između Muharema i Behke, sedamdesetogodišnjaka i sedamdesetogodišnjakinje koji se upoznaju u veterinarskoj stanici, na transfuziji koja je promijenila dva pseća i dva ljudska života (Transfuzija, 40-41). Govoriti o ljubavnim iskustvima starijih osoba jedna je od tema koje u književnosti ali i svakodnevnici nisu nimalo popularne. Zapravo, uopšte se baviti životima starijih osoba nije nešto što nas kao društvo primarno zanima. Vrlo često su nam ti životi nezanimljivi. A ipak, kako što to autorica Kalamujić pokazuje u ovoj priči ili u svojoj drami Ugasimo svjetlo, životi starijih osoba jesu vrijedni interesovanja. Oni nisu prazni i dosadni kako to mi obično mislimo. Čak i ako to jesu, ta praznina i dosada pokazatelj su nečega društveno mnogo složenijeg i kompleksnijeg, o čemu, uostalom, autorica progovara u priči: Predugo sam sama. Troje djece odgojila, služila, pa i sahranila muža. Penziju zaradila kao kuharica u studentskom domu. Sad djeca podižu svoju djecu. Obožavam svoje unuke, ali oni imaju malo vremena za mene. Kod mene ostavljaju stvari koje im više ne trebaju. Krcati mi ormari, špajz, šta mogu gurnem pod krevet. Ide mi to na živce, al' šutim (Transfuzija, str. 38).

Zaista, ono što je posebno dragocjeno u novoj zbirci priča Lejle Kalamujić jeste to što svaku od priča usložnjava na nekoliko nivoa, svaku prožima vrlo aktualnim i angažiranim socijalnim i društvenim pozadinama i utjecajima. Pa tako u zbirci Požuri i izmisli grad priče o ljubavi uvijek sa sobom nose i mnoštvo kompliciranih i važnih tema: usamljenost, nerazumijevanje, gubljenje, odustajanje, traumatska iskustva, borba, ali i tragično osjećanje nemogućnosti ostvarenja ljubavi i sreće.

Na tom tragu, posebno potresne i snažne priče u zbirci jesu one koje se bave istospolnim ljubavima. Autorica veoma osviješteno i precizno zalazi u odnose između istospolnih partnera i partnerica, ukazujući pritom na to kako su te ljubavi vrlo često, gotovo isključivo, osuđene na tragične svršetke, neslobodu, skrivanje, odbacivanje i osuđivanje.

U priči Adino jato, na primjer, autorica ispisuje jednu od najljepših ljubavnih priča u našoj književnosti, priču o ljubavi između mladića Ade i Mirze, koji vrlo naporno rade, nose se sa teškim ekonomskim i porodičnim izazovima. Međutim, onoga trenutka kada se upoznaju, njihovi životi postaju smisleniji i potpuniji. Autorica Kalamujić to vrlo upečatljivo poentira i opisuje u samo jednoj, toploj rečenici: Ne treba puno pa da život proljepota (Adino jato, str. 23). No, uprkos tome, nakon izvjesnog vremena, njihov ljubavni odnos postaje sve napetiji i kompliciraniji: - Ja ovo više ne mogu – rekao je. / Posla nije bilo. Dopizdila su mu stalna skrivanja, tjeskoba i strah. Na drugom mjestu sve bi moglo biti puno bolje za obojicu (Adino jato, str. 24).

Iako sreća ne mora biti glasna, ova priča važna je upravo zbog toga jer pokazuje koliko snažno šutnja, potiskivanja, pritisci i društvene osude utječu na ostvarenje i ispunjene ljubavi, a samim time i na dosezanje sretnog i ispunjenog života. Srodnim temama autorica se bavi u potresnoj priči Moja tužna Sofija, pokazujući kako kruto patrijarhalno društvo uništava i porobljava živote žena, te kako jedna intimna životna drama može od života načiniti strašnu i nepopravljivu tragediju.

Jedna od najupečatljivijih priča u zbirci svakako jeste kratka priča Trebalo je, koja je gotovo ispisana u formi pjesme, a čiji je sadržaj, uprkos tome što je nevelik i reduciran, veoma potresan. To je priča o javnom fizičkom premlaćivanju žene, samo zbog toga jer je lezbejka. Drugim riječima, priča o nasilju iz mržnje, priča o neslobodi i posljedicama koje ovakva strašna nasilja ostavljaju na pojedince/ke koji/e su to nasilje pretrpjeli/e: da je poslušam da poslije kina svaka ide svojoj kući; / da ne zakeram da, prije nego se rastanemo, odemo nakratko u park; / da odmah skontam da ti momci nemaju dobre namjere; / da joj čvrsto stegnem ruku i da zajedno trčimo; / da dam sve od sebe da je zaštitim od njih; / da ih moj vrisak otjera, a ne vrisak žene koja je sasvim slučajno prolazila sa psom; (...) da tog devetog novembra budem ispred policijske stanice u dogovoreno vrijeme; / da zajedno kažemo da su je pretukli samo zato što su shvatili da smo lezbejke; / da znam da si to nikad neću moći oprostiti (Trebalo je, str. 33-34)

Tema nasilja i njegovih razarajućih posljedica preplavljuje još nekoliko priča unutar zbirke Požuri i izmisli grad, koje autorica nerijetko isprepliće sa još jednom krupnom temom – ratom. Na tom tragu, nezaobilazna je potresna priča o traumatiziranoj i silovanoj ženi koja rađa dijete (Svitanje), te vrlo slojevita i dirljiva priča o nestalom Neni, koji rat dočekuje u psihijatrijskoj bolnici Jagomir, i koji nije u stanju nastaviti život nakon svih strahota kojima je u ratu svjedočio iz svoje, neobične i teške perspektive (Šta je ovo u nama).

Posebno izražena narativna i tematska linija knjige Požuri i izmisli grad jeste precizno, detaljno i realistično zadiranje i propitivanje socijalne i društvene svakidašnjice. Ljudska egzistencija jedna je od tema o kojima Lejla Kalamujić pažljivo promišlja u svojoj zbirci.

To posebice dobro radi u priči Dubrovački šeširi u kojoj piše o Dževadu, koji je osamdesetih godina proizvodio šešire od kepera, te ih tokom ljetne sezone prodavao turistima u Dubrovniku. Opisujući kako je u tu proizvodnju bila uključena cijela porodica, kako su ti šeširi i njihova prodaja predstavljali iskreno zadovoljstvo i dobru zaradu za cijelu porodicu, te kako su početak rata i godine poraća izmijenili sve – trendove, cijene, mogućnosti, načine prodaje i kvalitet robe – autorica uspješno predstavlja i portretira vrlo tragičnog junaka koji se ne razumije sa vremenom u kojem živi, i jedino što zapaža i što o svijetu misli je sljedeće: Svijet se strašno pojeftinio (Dubrovački šeširi, str. 69).

Potom, jedna od najdirljivijih i najangažiranijih priča u zbirci jeste Mozart protiv Mozarta u kojoj autorica piše o radnicima austrijske firme koji prodaju karte za klasične koncerte preobučeni u kostime kakve je nosio, na primjer, Mozart u svoje vrijeme. Ti radnici su, naime, iseljenici sa prostora bivše Jugoslavije: Tamo smo mi: Srbi, Albanci, Makedonci i Bosanci postajemo Austrijanci. (...) Guramo niz grlo maternje jezike, da bi nam u usta stale njemačke, francuske i engleske fraze. Cilj je, svakako, prodati kartu više. Život je skup, dažbine visoke, čak i u našem udaljenom okrugu u koji Austrijanci nerado zalaze. Što uštedimo, šaljemo dole: porodici, ljubavima, prijateljima, kako ko. (Mozart protiv Mozarta, str. 17-18). To su, dakle, ljudi koje su mahom socijalne i ekonomske neprilike razdvojile od najmilijih i dovele u drugu zemlju, u rad na procenat, u težak posao u kojem noge otiču, žuljevi pucaju: U našim skvrčenim prstima talože se bjelosvjetske nepravde (Mozart protiv Mozarta, str. 19).

Nadalje, posebno značajna i impresivna junakinja u zbirci Požuri i izmisli grad jeste rudarka Selima iz priče Dan pod zemljom: Zaposlila se 1984. godine koja je u Sarajevo donijela Olipijadu, a u rudnik mrkog uglja „Breza“ žene. Prvog dana otac je krenuo s njom. Majka je za njima prolila bokal vode. Za sreću, govorila je. Hodali su jedno uz drugo niz zemljani put. Otac se borio s mislima, ali nije ništa rekao. Šutke su stigli do kapije. Čvrsto su se zagrlili, a onda je ona otišla za drugim radnicima. Sedam sati poslije, kada je izašla iz jame, on je i dalje nepomično stajao iza ograde (Dan pod zemljom, str. 62). Njen teški rad pod zemljom, kojeg obavlja već godinama, toliko dugo da su joj ostale još dvije godine do penzije, po prvi put je doveden u pitanje jer Selima nije mogla da šuti na sastanku na kojem se trebalo govoriti o otkazu: Dvjesta ljudi u hali šuti i strahuje (Dan pod zemljom, str. 64). Onoga trena kada se proderala na direktora, stala u zaštitu radnika i sebe, Selima je shvatila da se ne kaje. Da je lijepo reći istinu. I da neko uvijek mora reći istinu naglas.

To što u svojoj zbirci započinje i ispisuje priču o ženama rudarkama u rudniku Breza, o djevojčicama migranticama koje stalno nailaze na svijet koji ljude dijeli na naše i vaše (Djevojčica koja čeka vozove), o prijateljicama koje rat, bolest i smrt zbližavaju i ujedinjuju (Požuri i izmisli grad), ili o djevojci koja pokopava male, mrtve ptice, koje svoj let završavaju udarom od fasadu od laminiranog stakla, jer zna da to nisu samo ptice, i da to nisu samo male smrti na koje se može navići (Male smrti), autorica Lejla Kalamujić stvara i oblikuje svijet raskošnih osjećanja, emocija i sudbina koje se usijecaju u čitateljice i čitatelje duboko, oštro i neizbježno.

Nikolina Todorović, Prometej.ba