Željko Oskoruš: Cres, 2012

1.

Mjesto u koje se stalno s radošću vraćamo je mjesto koje smo „usvojili”, mjesto koje je postalo „naše”. Nekoliko godina sam sa mojom Damjanom dolazio na Cres, išao u stari grad Cres. A dolazio uvijek iz istog razloga: zbog različitih znanstvenih skupova, najčešće zbog Petrićevih susreta. Govorio sam tamo o medijima, o misteriju bitka, o filozofiji zdravlja, o pojmu horizonta, o ljudskoj prirodi… Uvijek bismo odsjeli u hotelu Kimen, u maloj šumi do mora, po imenima sam znao svo srdačno osoblje, spuštao se svako jutro do mora, po danu slušao predavanja i mnogobrojne diskusije o temama koje me zanimaju, raspravljao s kolegama do čijeg mišljenja držim, a susretima s njima se radujem, predvečer bih uvijek u šetnju uz obalu, pa do luke, po uličicama, u neki dućan, negdje na piće. Mnoge mještane sam upamtio, prepoznavao, pozdravljao. Prošao bih i pored spomenika palim borcima za slobodu („Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”), a i spomenika Frani Petriću. Uživao sam u svakom trenutku, pa sam imao svoju privremenu utopiju. I to, eto, baš u mjestu otkuda je Frane Petrić, autor Sretnog grada. Je li i Petrićeva ideja o sretnom gradu, u kojem će se i najžešća žeđ moći gasiti „vodama izvora blaženstva”, je li njegova priča o lijepoj zemlji ljudi potaknuta ljepotom ovog otoka, je li njegov tekst bio glas i eho njegove mladalačke radosti, tiho prisutna a u tekst utkana nostalgija za mjestom, za suncem mjesta iz kojeg je jednom otišao u tuđinu?


2.

Znam da ovo što rekoh barem malo nalikuje kakvom turističkom prospektu koji reklamira mjesto za ugodno ljetovanje. A to nije slučajno: naša ideja savršenstva je bliska onoj ležernosti, oslobođenosti, bezbrižnosti i osjećaju vlastite sreće kakvo osjetimo na dobro planiranom i uspješno ostvarenom godišnjem odmoru, na odsustvu iz svakodnevne rutine i odvojenosti od svih briga, u susretu sa privremenom, ali potpunom slobodom. Nisam jednom u takvim susretima pomislio koliko je naša ideja utopijskog bliska neprisilnom, poželjnom, ugodnom, koliko je potaknuta željom za oslobađanjem od svake prisile, koliko je slična onome što na trenutak možemo osjetiti u svim lijepim trenucima.


3.

Otoci jesu otoci sreće, užitka, bogatstva, ali mogu biti i pakao zatočeništva, izolirana mjesta oboljelih, bijeg od civilizacije i spas za brodolomce. Otok je odvojen od kopna, od običnog, od svakodnevnog. Uvijek je poseban i drugačiji. I ranije su skupovi filozofa održavani na jednom otoku, na Korčuli. Tamo je bilo često riječi o pojmu slobode, mogućnosti revolucije i realnosti utopije. Ali, prezreni na svijetu nestadoše s povijesne scene između zaludne nade, njene “svijetle budućnosti”, koja nikada nije došla i užasa logora, od Sibira do Golog otoka.

(Svaki put kada sam se vraćao sa Cresa vidio bih Goli otok. Bijeli se, bliješti pod suncem. Uvijek je, kažu, tamo vruće. Prži. Neki su na Golom otoku robijali godinama. Tamo im se završio njihov san o boljem društvu, tamo okončana njihova utopija).


4.

Ove godine će na Cresu od 26. rujna do 2. listopada biti održana dva značajna filozofska skupa. Prvi o odnosu istočnih i zapadnih kultura i filozofija, a drugi o hrvatskoj filozofiji i kulturi u interakciji i kontekstu. Raduje me da će i pored ovih izuzetnih okolnosti biti održani, mrsko mi što i sam neću moći učestvovati, a poradi vrlo kompliciranih i zamarajućih uvjeta putovanja iz Velike Britanije. Možda mi je i to povod da još jednom promislim o osobnoj slobodi volje i diktatu situacije u kojoj smo.

Predrag Finci, Prometej.ba