Bješe to zvijezda padalica. Mehaničkim pogledom krenu da isprati njenu putanju, ali mu se najednom poče priviđati da to nije zvijezda već dječiji osmijeh koji po istoj putanji cijepa njegovu dušu. To ne bješe onaj nekadašnji umiljati osmijeh zadovoljnog djeteta koje govori kako ga voli više od svega na svijetu, to bješe bolesni smijeh djeteta, pun prezira i gađenja, pokret raskolačenih ustiju koji grohotno urezuje u njegovu bit: klovn, klovn, klovn. Kao i ranije u takvim situacijama, pribjegao je  odmahivanju glave i ponavljanju sebi da je to samo jedan od loših trenutaka i da se sada mora skoncetrisati na posao, jer ga čeka poslednja proba koreografije prije nego što nastupi.


A sunce danas tako lijepo i prozračno sija. Pa kako ne biti radostan i ispunjen energijom, vrtjelo mu se kroz glavu dok se upućivao ka starom placu Kvarta 4. koji je već postao prepoznatljiv po njegovim nastupima. Onaj zamah negativnih misli već je skoro izlapio, i već se sa uzbuđenjem unaprijed radovao osmijesima koje će danas izmamiti i zagrljajima koji će propratno krunisati njegov rad. Prilazeći radnom prostoru, nešto se uzareno usmjeri put njegovih očiju. Bješe to odbljesak sunca sa noža lokalnog prosjaka. Simpatičan čikica, aj da mu udijelim milostinju, da počnem dan sa nečijim osmijehom, pomisli klovn. Praveći se da je običan prolaznik koji je sasvim nenamjerno izabrao tu putanju, odjednom se iskrivi kako samo on zna i praveći svoju karakterističnu pozu propraćenu osmijehom od uha do uha ubaci 2 eura u praznu činiju. Ali to kao da nije uopšte dotaklo prosjakovu pažnju. Ovaj je i dalje zamišljeno gledao u nož i igrao se sa usmjeravanjem odbljeska svjetlosti. Pa šta mu bi da je ovako nezahvalan, zapita se porazno klovn. Možda mu se nije svidjelo kako sam mu ubacio novac. A ne, zaslužio je da mu uzmem pare nazad. I pohita rukom ka činiji. Ali se njegov pokret sa trzajem ustavi kada vidje da prosjak prekri nožem činiju.


- Možda nijesam pokazao zahvalnost, pa misliš da nijesam zaslužio novac od tebe - kroz smijeh dobaci prosjak izdignuvši glavu samo na trenutak, pa se ponovo vrati u prvobitnu pozu.

- Kako... šta... mislim odakle ti pravo da mi se tako obraćaš? Sjediš tu čitav dan i čekaš da ti neko udijeli nešto, i sad kad sam čak prvi riješio da ubacim nešto u tvoju učveljenu činiju, ovako mi vraćaš. Pa biti danas milostiv – rasrđeno zaurla klovn razmišljajući da li samo da prođe tu matoru protuvu ili da istrese sav svoj bijes na njega.

- Vraćaš - procijedi prosjak dok mu se lice grčilo od uživanja. - Kod tebe je problem, draga moja dvorska ludo, što si previše navikao na tu riječ vraćati. Ti ne postojiš sam za sebe. Sve je kod tebe inverzibilno. Navikao si da uvažavaš sebe tek kad drugi pokažu da te cijene. Ti si nitkov, i jadan, sve tvoje zavisi od drugog. Uživas u ponižavanju pred drugima kako bi ti  neki osmijeh razmaženog djeteta donio radost. Neću da ti se zahvaljujem, ne vidim potrebu u tome. Ja imam slobodu, i spreman sam da je branim. Novac je već u mojoj činiji tako da ga smatram svojim vlasništvom – odbrusi starac dopuštajući pogledu da se zadovoljno obmota oko neočekivanog danka.

Pa pogledaj ti tu aroganciju, još me i vrijeđa ovaj prostak. Dvorska luda - he, bar imam mjesto gdje živim i ne kisnem po ulicama. Možda bi volio to da čuje, he.

- Pa dobro, slobodni čovječe, a šta bi ti više u životu volio nego da zavisiš od drugih. Mene osuđuješ a ti iz dna duše vapiš za životom gdje će te cijeniti. Svi na tebe gledaju kao na staru drtinu koja je nesposobna za bilo kakav rad kako bi doprinio zajednici. I tek neko se smiluje, i radi sebe ti udijeli nešto novca da ne mora da bude svjedok samrtnih zadaha iz tvojih prostačkih usta. Lutaš čitav život, nemaš nikog da te voli, i još si toliko arogantan da pokušavaš srećnim ljudima da uništiš život.


- Srećan, ko kaže da sam ja nesrećan - hladno i pun samopuzdanja odgovori prosjak raskolačivši oči koje su nekom apsurdnom dubinom ulivale strahopoštovanje. Kao da su se u tim očima ogledala sva svjetska zbivanja. - Pa samo pogledaj da li ja imam briga što će neki praznoglavi prolaznik pomisliti da li sam nesrećan. Za vas ja sam nesposobni starac koji je igrom slučaja dospio na ovo mjesto u vrijeme kada zadovoljno šetate i koji je nesposoban da se održi u ovom svijetu, ali da li je stvarno tako? Ja ne zavisim od drugih, ja sam  jednostavno tu i postojim. Potpuno slobodan. Za mene ste svi vi privid i radostan sam što je tako. Ljudi misle da mi dijele milostinju, ali ne znaju da bih mnogo više ja njima da udijelim. Da li ste sigurni da nakon dijeljenja milostinje možete sa sigurnošću reći: hvala Bogu što nijesam na njegovom mjestu. Da li smatrate da je moj položaj stvarno bijedan ili je to samo grčevito stiskanje za kavez u koji ste se smjestili. Ja dijelim krivicu što postoje ljudi kao vi. Samo što vi to ne shvatate. Ja sam svjestan toga i zato sam slobodan, otrgnut od vaših svakodnevnih problema, bez konstantog preslišavanja kako će neko tretirati moje postupke. Ja na kraju dobijem novac i izađem kao pobjednik. I ako ne dobijem, sasvim mi je svejedno. Bolesti se ne plašim, šta je bolest nego neprijatan osjećaj koji receptuje naš mozak i koga se svi plaše. Smrt ne može ni obučenije zaobići a ne mene, tako da se ja mogu smatrati prilično sigurnim. Imam sve što imate i vi, i još sam nezavisan. Živjeh i ja nekad kao vi, ali shvatih da me previše vezanja za svijet opterećuje i da nemam vremena da njegujem slobodu koju sada uživam. A sad odlazi - završi prosjak trijumfalno i pognu glavu. Njegovo izborano lice se zadovoljno titralo nošeno zajedljivim podsmijehom.  


Ma šta samo gubih vrijeme sa ovom protuvom. Ali vidjeće on već, uzeo sam mu nešto dragocjeno. E sad valja pripremiti koreografiju, raditi nešto korisno. Uvijek ti što ništa ne rade vole da filozofiraju. Ah, već su došla djeca, treba požuriti.
Šminka je tu, maska na svom mjestu, sve je spremno da se zajedničko uživanje završi gomilom zadovoljnih ljudi i aplauza. Roditelji su se kao po običaju sklonili da bi njihova djeca mogla da naprave krug oko klovna.

 

I nastup konačno poče. Nošen dječijim klicanjima zamah ekstaze ga je odvodio u nove svjetove, oprezno igrajući po dirkama od dječijih osmijeha. I sve je bilo, činjelo mu se, veselije nego ikad. I radost na crtama lica roditelja koji vide svoju djecu tako srećnu je činjela da njegova igra bude dovitljivija, zanosnija, da lakše podmiti dječije duše i izmami tako željen osmijeh. Koliko je strujanja prošlo njegovim slabašnim tijelom dok je dopuštao igri da bude njegov jedini vodič. Tokom potpunog zanosa počeo je da osjeća kako neko put njega odapinje strijele negodovanja. Bio je to opet onaj starac. Opet su njegove oči onako strašno sijevale, noseći dubinu apsurda. Sve je počelo da mu se vrti, sva ona priča od prije. Igrao je i tražio od života da bude strastveniji ali su mu se ređale naizmjenično slike. Čas su to bila djeca koju je volio tako veselu, uljepšanu, ukrašenu radošću, čas su to bili zlokobni mali stvorovi koji uživaju u izvođenju gluposti jedne budale. Ali zar može dijete biti zlo? A zbog čega se onda onaj mali tamo tako kezi, i podruguje. A ne, to je varka. Pa on ima još onu nevinost na svom licu. Il sam ja to uobrazio. A zašto i on nosi pogled onog starca? I svi ga nose. A ne, to su ona umiljata lica. Sve ove zagonetke su kao roj pčela pospješivale igru da bude burnija, strastvenija, da se ogleda kroz nju i tamna i svijetlja strana bitisanja, kao da se čitav svijet smanjio i stao u poigravanju ovog klovna. On više nije živio, živjela je samo igra. Ali su misli počinjale da bivaju burnije, opasnije, sve mu se činjelo tako nejasno i zapleteno. Postojao je samo jedan izlaz. I on je tačno znao koji. Nož koji se zahvaljujući prosjakovoj nepažnji našao u klovnovom džepu, sada se prijatno udomio u njegovoj namučenoj utrobi. Utrobi koja je već odavno rasparana, obeznađena, koja je samo čekala potvrdu da se stopi sa prahom od kojeg nastade.


Krv je pljuštala na sve strane. Roditelji su pohitali da skrajnu uplakanu djecu i da im prekriju oči kako im ne bi ostao u sjećanju taj grozni prizor. I tada se zvanično igra završila. Ali ne i bez aplauza. Daleko, kao iz nekog drugog svijeta, dolazio je jedva čujni aplauz i zadovoljno lice prosjaka. Danas je on imao svoju predstavu. Danas je on imao svog klovna.


Prometej.ba, 2. 3. 2013.