[...] želio bih prokomentirati povijest sovjetskog zatvorenika, inženjera Mihajla Aleksejeviča Kostileva, koju u knjizi uspomena pod nazivom Drugi svijet navodi poljski pisac, bivši zatočenik gulaga, Gustav Gerling-Grudzinski.

Fabula je jednostavna: jednom u nekoliko dana Kostilev bi razvezivao povez na desnoj ruci i držao je neko vrijeme nad vatrom, kako bi ga oslobodili posla.

Pred nama je sovjetski Demofont, koji kali ruku u vatrenoj stihiji. Tako ga je zapamtio i autor knjige: „[...] vidim njegovo lice izobličeno od boli i ruku koja je, kao oštrica mača koji se kali, zaronjena u vatru.“

Zbog čega je zatvorenik Kostilev držao ruku nad vatrom?

Staljinistički sistem kažnjavanja nije kažnjavao zločin; njegov je cilj, konstatira poljski autor, bio uništiti ljudsku ličnost i na njezinu mjestu izgraditi drugu ličnost, s novim reakcijama. U terminima tadašnje ideologije to se nazivalo „odgojem novog čovjeka“.

Sovjetsku ideologiju tog vremena nije bilo moguće prihvaćati bezazleno, a kamoli doslovno. Ona je tvrdila da je patnja koncentrirana na Zapadu, dok ju je u SSSR-u ukinula pobjednička revolucija. Ali Zapad je trebalo oslobađati od njegovih poroka mržnjom, a ne ljubavlju, patnje tamošnjih ljudi nisu trebale pobuđivati suosjećanje u potencijalnim oslobodiocima. S manihejskog stanovišta trebalo je činiti dobro upravo neprijatelju, i to primjenom nasilja u čiju ljekovitost boljševici od početka nisu sumnjali. Početna Kostilevljeva greška sastojala se u tome da je on iskreno prihvaćao patnje ljudi koji su živjeli u kapitalizmu, suosjećajući, te im je zaista želio pomoći.

Od tuda proizlazi dubina njegova razočaranja, jer je iz francuskih knjiga – Balzaca, Stendhala, Flaubertova Sentimentalnog odgoja, Ispovijedi djeteta svog stoljeća Alfreda de Musseta i B. Constantova Adolphea – otkrio da su ga od djetinjstva obmanjivali, te da je sovjetski svijet – ledena pustinja; u usporedbi s njim klima u kojoj žive junaci navedenih romana je ugodna za ljude. Svađajući se s prijateljima, Kostilev je jednom, zaboravivši se, uzviknuo: „Osloboditi Zapad! Od čega? Od sretnog života kakvog mi nismo vidjeli!“ U netotalitarnoj državi takvo oduševljanje pokazalo bi se kao sitnica, zakašnjeli estetički doživljaj, no u staljinističkom SSSR-u to je bio „ideološki zločin“, koji je istražni sudac nakon godina „ispiranja mozgova“ i tortura izjednačivao s pokušajem svrgavanja sovjetske vlasti pomoću stranih sila. U to se uspjelo „uvjeriti“ i samoga slomljenog „zločinca“, ali u logoru mu je opet dospjela u ruke jedna francuska knjiga, i on je još dublje razumio kako ga je surovo obmanuo sovjetski svijet. Nakon toga je Kostilev odlučio da nikad više neće raditi „za njih“, pa čak ako je zbog toga osuđen na smrt. Od tada je svakih nekoliko dana stavljao iznad vatre desnu ruku, nakon čega bi je zavijao u poveze i dobivao oslobođenje od rada. On je sve vrijeme čitao francuske knjige, do kojih je u logoru dolazio na zagonetan način.

U gulagu zatvorenik koji se smatrao zdravim nije mogao dugo izbjegavati posao samo zato što mu ne zacjeljuje ruka; i autor knjige Drugi svijet, sprijateljivši se s Kostilevom, zamolio ga je da se ostavi čitanja i da ode na posao. Ovaj je to kategorički odbijao. Na kraju je logorska uprava odlučila poslati tvrdoglavog zatvorenika na Kolimu, što bi, primjećuje Gerling, u Auschwitzu bilo istovjetno selekciji za plinsku komoru. Prije transporta Kostilev se u parnom kupalištu zalio kipućom vodom te je preminuo u užasnim mukama.

Naveo sam tu priču zato što je u njoj, kao u Gidea, prisutna tema tijela koje se kali nad vatrom. Desna ruka inžinjera Kostileva, koju je on, skinuvši zavoje, držao nad vatrom, u opisu poljskog autora predstavlja: „komad natečenog mesa, presvučenog kožom koja je je spadala od opeklina, koji je krvario i iz kojega je istjecao gnoj koji je, cvrčeći kao maslac, kapao na do crvenila usijane cjepanice.“ Vatra je uništavala njegovu ruku isto kao što bi uništavala ruke sanjara novog čovječanstva koje se kali u vatrenoj krstionici.

Kostilevljevo je ponašanje netipično za zatvorenika staljinističkog razdoblja. Gerling-Grudzinski se i sam čudi kako je sovjetskom mladom čovjeku iz provincije uspjelo da si stvori tako uzvišenu predodžbu o zapadnoj kulturi. U svakom je slučaju načinio izbor: ulog u toj igri postao je život, koji je bivši inženjer zamjenjivao za čitanje starih francuskih knjiga. Prisjećajući se te priče čovjek kao da se sam od sebe pita: koliko je intenzivno čovjek morao čitati i, ono još važnije, koliko zaneseno voljeti svijet opisan u romanima da bi radi njega bio spreman žrtvovati svoj život?

Prodiranje u buržujski život, pa čak i u obliku njegova poistovjećivanja s umjetničkom predodžbom – tim više ako je ono bilo izraženo javno, kako je to učinio Kostilev – kvalificiralo se za vrijeme Staljina kao kriminalno djelo za koje se moglo platiti životom. Da li bi zapadni intelektualci, koji su se oduševljavali sovjetskim eksperimentom, bili sposobni zamisliti da je svijet koji su mrzili (u svakom slučaju njegove pojavnosti koje su se odrazile u književnosti 19. stoljeća) u stanju začarati obrazovanoga sovjetskog čovjeka? I što bi Brecht, Aragon, Shaw, Rolland ili tisuće drugih Staljinovih pristaša rekli kad bi saznali kakva je bila cijena za to u SSSR-u?

Viđenje drugog naroda koji se kali u božanstvenom plamenu, koji pokazuje put patničkom čovječanstvu represivna je predstava; prema tome je moguće suditi samo o dubini očaja ljudi koji ga dijele. Ona ozbiljno šteti onima na koje se projicira, postavljajući pseudoreligiozni temelj pod djelovanje njihovih krvnika, ali uglavnom ne pomaže onima koji projekciju čine (oni osjećaju samo fantomsko olakšanje, koje će u budućnosti biti potpuno podložno realnoj grižnji savjesti).

Ne vjerujem da bi u logorskoj baraci između gladi, ponižavanja i preteškog rada subraće po nesreći Kostilev degustirao stilističke nijanse knjiga koje je čitao; dakle na koji je način u takvo vrijeme mogao čitati kao lud Flauberta i Constanta, Balzaca i Musseta? Njega je očaravala „tropska“ klima u kojoj djeluju junaci svih tih knjiga, sloboda duševnih kretanja, bogatstvo odnosa, ovisnost sudbine likova o njihovim postupcima; njega je očaralo sve to što je postalo nezamislivo u „ledenom“ staljinističkom svijetu, što je nestalo iz njega. I buržujski svijet, kako pokazuje taj primjer, može postati predmetom neobične snage. Za razliku od sovjetskog sistema koji je nagrađivao bilo koje izvještačeno ushićenje svojim postignućima, kapitalizam je kudikamo starije uređenje i zbog toga mu nije potrebno neposredno ponovno priznanje, ni na koji način na takvu vjeru nije reagirao smatrajući je, vjerojatno, nečim što se samo po sebi razumije. Relativno ravnodušno gledao je i na mržnju koju su prema njemu osjećala njegova djeca, time se također razlikovao od komunističke vlasti netrpeljive prema svakoj kritici. Asimetrija je bila zamjetna: na buržujski svijet projicirali su mržnju ne postajući njegovim neprijateljima, jer su se koristili zakonskim pravom kritike, koje su bili potpuno lišeni staljinistički podanici.

Najprije je istražni sudac, a zatim Gerling-Grudzinski, „moj dobri drug sa Zapada“, uvjeravao Kostileva da je on Don Quijote, da na Zapadu ima mnogo nepravde, surovosti, da je o njemu nemoguće suditi na osnovi starih romana, ali on je oko sebe vidio ledenu pustinju, te nikakvi argumenti nisu mogli zaustaviti čovjeka koji je osjećao neodoljivu potrebu da iz nje pobjegne.

Ne bih pisao o toj epizodi iz piščeva gulagovskog iskustva da ona predstavlja jedini takav slučaj, ali za tri generacije zatvorenih granica i propagandističke laži nastalo je mnoštvo Kostilevih. Svijet u koji ih tako dugo nisu puštali milijunima se ljudi morao činiti kao nešto što strastveno priželjkuju, prostanstvom utopije, prilikom za bolji život.

Mihail Riklin, Komunizam kao religija: intelektualci i Oktobarska revolucija, Fraktura, Zagreb, 2010, str. 83-88