Teško je danas uopće pisati o Vijećnici, a ne pasti u zamku glorifikacije prijeratne biblioteke. Dok godinama ponavljamo mantru o libricidu iznova objašnjavajući šta je takav čin i odabir mete civilne infrastrukture zaista predstavljao, grcanje u idealizaciji, sjećanjima i kuđenju postratne komercijalizacije rijetko ostavlja prostor za nova promišljanja.


Između svetinje i svadbenog salona

Suviše dobro znamo da Bulgakovljev citat o rukopisima koji ne gore u kontekstu bosanskohercegovačke kulture poprima sasvim specifičnu konotaciju — knjige i rukopisi gorjeli su 25. augusta 1992. godine u sarajevskoj Vijećnici. Posljednih dvadeset i devet godina priču o Vijećnici u postratnom javnom diskursu moguće je posmatrati iz nekoliko uglova. Pored činjenice da je svojevrsno ogledalo društveno-političkog stanja u državi, njena mitologizacija vidljiva je i na planu pojačane simboličke funkcije. S obzirom da se recipročno sa udaljavanjem od trenutka njenog nestanka smanjuje i broj svjedoka postojanja, mladi se ne sjećaju zgrade tadašnje Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Simulirana nostalgija počiva na informacijama iz masovne kulture, interneta, medijskih priča i svjedočenja starijih generacija. Narativ o Vijećnici pojavljuje se u primarno sentimentalnom, nostalgičnom i simboličkom obliku – svi zajedno sjećamo se kako je bilo nekada, žalimo zbog toga kako je sada i zamišljamo kako je moglo biti da se nije desio trenutak u prošlosti koji je prekinuo vremenski slijed postojanja Jugoslavije.

Slovenski kulturolog Mitja Velikonja posmatrajući nostalgiju kao društveni narativ, objašnjava i neostalgiju povezanu sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću; vezujući se za nove kulturne elemente, mi zamišljamo nekadašnje snove o tome kakvi ćemo biti u nikada ostvarenoj budućnosti, odnosno, kakvi na koncu nismo i nećemo biti. Pamćenje biblioteke koja se više ne nalazi u obnovljenoj zgradi Vijećnice ne prenosi se u klasičnom obliku kao uljepšana memorija bez ružnih trenutaka, jer je zaprljana sjećanjem na noć kada su gorjele knjige. Memorizacija Vijećnice kao biblioteke vidljiva je i sa novom inicijativom nevladinih organizacija da se trg preko puta Vijećnice imenuje po bivšoj uposlenici NUB-a, Aidi Buturović, bibliotekarki koja je poginula vraćajući se kući nakon što je taj dan spašavala knjige iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke. Tako se simbolizam biblioteke veže za prostor Vijećnice – a ne za, naprimjer, prostor struke, gdje bi se njeno ime našlo uprostoreno u novoj, još uvijek neizgrađenoj zgradi NUB-a.

Pored neostalgične predodžbe građana i građanki Bosne i Hercegovine o nekadašnoj Vijećnici i o tome kakva bi mogla i trebala biti danas, vidljiva je i naglašena simbolička funkcija u popularnoj kulturi. Fotografije Vedrana Smajlovića dok svira violončelo na ruševinama Vijećnice ili snimak koncerta Sarajevske filharmonije dok 1994. godine izvodi Mozartov Rekvijem obišle su svijet. Naglašena poetika ruševine zgrade biblioteke iskorištena je i u filmskoj industriji, tačnije španskoj igranoj seriji La Casa de Papel. Objašnjavajući izvor inspiracije za izgled prostorije muzeja Nacionalne banke Španije, redatelj Alex Pina navodi fotografije Gervasia Sancheza iz porušene Vijećnice. Replika muzeja izgrađena je samo kako bi mogla biti uništena, a estetika ruševine i destrukcije sarajevske biblioteke poslužila je kao metafora za stanje likova. Ipak, da li smo danas spremni ponuditi još jedan ugao gledanja na narativ o Vijećnici osim onih povezanih sa prošlošću, neostalgijom i nestankom kulturnog blaga?

Po iseljenju iz zgrade Vijećnice, obezbjeđivanje novog prostora Nacionalne i univerzitetske biblioteke nikada nije riješeno. Nakon što su gradski vijećnici na sjednici u julu 2021. godine iskazali težnju da se dio biblioteke vrati u Vijećnicu, kolektiv NUB BiH 10. decembra 2021. godine poslao je otvoreno pismo gradonačelnici Sarajeva s ciljem konačnog rješavanja ovog pitanja: Nadajući se da će mlada Gradonačelnica (…) imati puno razumijevanje za ustanovu koja je 1992. godine stradala u Vijećnici, NUB BiH je nastojala skrenuti vašu pažnju na poziciju u kojoj se nalazi. Zbog objekta Vijećnice, Grad Sarajevo i kolektiv Nacionalne i univerzitetske biblioteke vode sudski spor, a Bedita Islamović, zaposlenica NUB BIH, tvrdi da u zvaničnim dokumentima piše kako je jedini legalni korisnik prostora Vijećnice upravo ova biblioteka koja ga je koristila četrdeset godina. Ovakva previranja ponovo su aktualizirana od ljeta 2021. godine, ali nisu nova pojava. Neformalna politička organizacija Jedan grad, jedna borba u decembru 2016. pokrenula je inicijativu Narodna čitaona – Vijećnica je naša, s ciljem da zaustavi preobrazbu zgrade u komercijalizirani prostor koji će zauvijek biti otuđen od onih kojima pripada, građana kao korisnika biblioteke. Pored naplaćivanja ulaznica ili njenog izdavanja, kao još jedna negativna strana gleda se i to da se prostorije iznajmljuju i za potrebe vjenčanja.


Povratak biblioteke u Vijećnicu

Ne zanemarujući činjenicu da je objekat Vijećnice ipak bolje rješenje za biblioteku od neprilagođenih prostorija u trenutnoj zgradi Kampusa Univerziteta, potrebno je ovom problemu pristupiti i sa gledišta funkcionalnosti. Bibliotekar Saša Madacki u epizodi podcast emisije Besjede o obrazovanju, napominje da je čin povratka u Vijećnicu simbolički, dok je biblioteka, ili bi barem trebala biti, primarno funkcionalno mjesto sa jasnim ciljevima, zadacima i misijom koji se ne odnose samo na prikupljanje i diseminaciju, već i na poštovanje standarda osmišljavanja, izgradnje i organizacije zgrade biblioteke. Madacki je također iznio podatak da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija već 1979. godine prepoznala potrebu za novom zgradom Narodne i univerzitetske biblioteke čija je gradnja bila planirana na Marin Dvoru, zajedno sa zgradom Državnog arhiva i trgom Ive Andrića. Drugim riječima, iako je Narodna i univerzitetska biblioteka ’80-ih godina bila pozicionirana u Vijećnici, već tada je postojala potreba za namjenskim prostorom koji će biti prilagođen specifičnim zahtjevima ove ustanove.

Vijećnica je od samog početka projektovana za potrebe gradske uprave, a savremeno informacijsko-komunikacijsko okruženje, potrebe korisnika i težnje za povećanjem kvaliteta visokog obrazovanja na Univerzitetu u Sarajevu diktiraju promišljanja u smjeru izgradnje nove zgrade. Stoga je Vlada Kantona Sarajevo na sjednici održanoj 15. novembra 2012. godine donijela zaključak o usvajanju Projekta izgradnje Univerzitetske biblioteke Univerziteta u Sarajevu. Osim izrade detaljnog arhitektonskog projekta, ni do danas nisu napravljeni značajni pomaci u realizaciji zbog nedostatka sredstava za plaćanje građevinske rente. Na koncu, u ovakvoj situaciji niko ne odnosi pobjedu. Zbog nemogućnosti prevage između povratka u Vijećnicu i prelaska u još neizgrađenu zgradu, Nacionalna i univerzitetska biblioteka pronašla se u rascjepu između različitih simboličkih funkcija i zanemarene potrebe za funkcionalnošću.

Autorica: Emina Adilović

Tekst je nastao na radionici "Kako pisati o kulturi", pod mentorstvom književnice Adise Bašić, u okviru projekta "Zapisi o kulturi" koji je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i sporta KS realiziralo Udruženje Kuma International. Objavljen je u prvom broju časopisa Kaleidoskop.