Kako uopće teče proces odrastanja? U novom romanu Elene Ferrante, pubertetsko doba obilježeno je lažima kao dominantnim principom funkcionisanja međuljudskih odnosa. Gotovo pa anatomska prisutnost laži u našim životima, u ovom romanu nastoji propitati da li je uopće moguće biti odrastao čovjek i ne lagati?

U dugoočekivanom novom romanu Lažljivi život odraslih Elena Ferrante ponovo nas vodi u Napulj nekih prošlih vremena dvadesetog stoljeća i donosi priču koja prikazuje odbljeske njenog dosadašnjeg književnog stvaralaštva. Da je riječ o tekstu sa razrađenom i sada već čvrsto ukorijenjenom književnom poetikom, govore neke od njegovih reprezentativnih odlika. Iznova pratimo život protagonistice čiji je tok ispričan u prvom licu, iz unutrašnje tačke gledišta – ne skrivajući pritom misli, dvojbe i sklonosti ka moralnim deformacijama. Ovakav fanovima već viđeni pristup kao osobenost feranteovske književne tehnike u pristupu izgradnje glavnog lika potvrđuje da se bez obzira na postojanje čitateljske (pod)svijesti kako ogoljavanjem junakinje, autorica, ustvari, naglašava nepatvorenost iskaza, manje ili više ispravnih općeljudskih težnji, ne možemo oteti osjećaju nelagodnosti i suptilne odbojnosti i prema likovima njenih romana. Situacija ne bi bila komplikovana da paralelno sa podozrivosti i nelagodom ne postoji i izrazita empatija, prepoznavanje i reflektiranje ne samo ženskih, već čitave galerije likova koje čitatelji/ce doživljavaju kao sebi slične. Ipak, ovakvo početno određenje nije dovoljno kako bi se roman Lažljivi život odraslih donekle fiksirao u značenju objasnivši način njegovog funksionisanja. Umjesto toga, postavljanje pitanja o odnosu već postojećih motiva, tematskih preokupacija i reflektiranja likova sa do sada neiskorištenim elementima otvara polje promišljanja i sugerira zašto je moguće da nešto što je već viđeno izazove nova promišjanja o ličnim istorijama u kultnom napuljskom mikrokosmosu.

Za razliku od prijašnjih knjiga počevši od prvenca Nasilna ljubav (1992), pa sve do romana Dani zaborava (2002) i Mračna kći (2006) u kojima pripovjedačka uloga pripada srednjovječnim ženama fokusirajući se na teme majčinstva, odnosa između roditelja i djece, seksualnosti i braka, novi roman Lažljivi život odraslih fiksiran je primarno u pubertetsko doba. Odrastanje ili barem njegovi fragmenti u formi reminescencija također bivaju elementima i prethodnih sižejnih tokova, ali u ovom tekstu pripovjedačica Giovanna uopće ne govori o doživljajima i problemima karakterističnim za odraslo doba. Bez obzira na primjetnu poziciju i idiolekt sada već zrele osobe, ovaj put pratimo tok (rekonstruiranih) misli djevojčice na pragu ulaska u pubertet i adolescenciju. Odrastajući u bogatom napuljskom naselju, ona je pozicionirana u topos suprotan onome u kome su odrasle Lenu i Lila, protagonistice Napuljske tetralogije i većine književnih likova u romanima Elene Ferrante. Iako živi u naizgled stabilnoj obitelji, kao kćerka srednjoškolskih profesora, Giovanna nije pošteđena životnih prevrata, porodičnih drama i ličnih nesigurnosti. Podjednako kao što Lenu i Lila pokatkad odlaze u bogatije dijelove Napulja i na taj način u kontrastu sa drugom društvenom klasom postaju svjesnije vlastite pozicije, u lagodnom životu protagonistice odlasci u siromašni dio Napulja predstavljaju pukotine kroz koje svjetluca do tada nepoznati, misteriozni svijet.

Dvije godine prije nego što će napustiti njenu mamu, Giovannin otac u svađi izjavljuje da je njihova kćerka ružna, jer liči na njegovu sestru Vittoriju. Kao početak sižejne niti izabran je upravo ovaj događaj nakon kojeg će uslijediti preostala radnja romana. Bez obzira što njen otac više ne komunicira sa svojom sestrom, Giovanna uskoro odluči upoznati ozloglašenu, ludu i zavidnu tetku u staroj očevoj četvrti kako bi se uvjerila da li se zaista počinje pretvarati u sataniziranu i davno zatomljenu ličnost. Od tada, njen život počinje balansirati između uglađenog, odmjerenog te trošnog i provincijalnog. U mikrokosmosu tetke Vittorije, njena bratična upoznaje čitav spektar novih likova; Margaretinu, tetkinu prijateljicu i udovicu njenog mrtvog ljubavnika te njenu djecu - Guilianu, Tonina i Corrada, a sa njima do tada nepoznate emocije, ljudske postupke te odluke za koje je do tada smatrala, ili su je barem tako učili, da ne doliče moralnim postupcima ozbiljnih i odgovornih ljudi. S druge strane, njen uglađeni život počinje da se raspada u paramparčad. Dok Giovanna pokušava popraviti prosjek u školi, izaći nakraj sa vlastitim nesigurnostima i ubijediti sebe da, ipak, nema ništa zajedničko sa lažljivom tetkom, otac odlučuje napustiti dotad vođeni život i useliti se sa dugogodišnjom porodičnom prijateljicom i ženom svog radnog kolege, Constanzom. Za to vrijeme, protagonistica gotovo pa potpuno raskida odnose sa njenim kćerkama, nekadašnjim najboljim prijateljicama. Njihovi prorijeđeni susreti sada liče na međusobno razmjenjivanje jadikovki o novom načinu života na ruševinama prijašnjih porodica i pokušajima prilagođavanja novim uvjetima oko kojih se njihovo mišljenje nije tražilo, a izbor dovodio u pitanje.

Iako živi u naizgled stabilnoj obitelji, kao kćerka srednjoškolskih profesora, Giovanna nije pošteđena životnih prevrata, porodičnih drama i ličnih nesigurnosti.Podjednako kao što Lenu i Lila pokatkad odlaze u bogatije dijelove Napulja i na taj način u kontrastu sa drugom društvenom klasom postaju svjesnije vlastite pozicije, u lagodnom životu protagonistice odlasci u siromašni dio Napulja predstavljaju pukotine kroz koje svjetluca do tada nepoznati, misteriozni svijet

Kao prva naznaka budućih neprilika jeste dan kad teta Vittorija na Constanzinoj ruci prepozna narukvicu koja je pri rođenju trebala pripasti njenoj bratični. Malo prije očevog odlaska, porodična prijateljica odlučuje vratiti narukvicu Giovanninoj majci, a ubrzo započinje njen čudesni put mijenjanja vlasnica; komad nakita poput kakvog totema prvo će pripasti Giovanni, potom njenoj tetki i na koncu Giuliani što glavna junakinja shvati kao uvredljiv gest: Vittoria, Vittoria, nisam znala šta da mislim, stvarno je bila onakva kakvom su je opisivali moji roditelji. Uzela ju je od mene, svoje nećake, i sad je, iako se činilo da ne može bez nje, dala svom kumčetu.[1] (216) Promjena vlasnice ne bi smetala Giovanni, da nije riječ o djevojci njene simpatije, Roberta. Stariji jedno desetljeće od Giovanne, on utjelovljuje tipičnog muškog lika feranteovske poetike; zbog toga što o njemu saznajemo jedino iz odušeljenje perspektive i subjektivne tačke gledišta zaljubljene protagonistice, Roberto djeluje savršeno, mudro i pomalo mistično. Ovakav razvoj događaja, gajenje osjećaja prema starijem i zauzetom liku nije nimalo neobičan. Međutim, u kontekstu tekstualnog univerzuma i specifično postavljenih odnosa među likovima dobija posve novo značenje.

Kako radnja bude tekla, pripovjedačica saznaje da je život odraslih ustvari samo nepredvidljiva igra odigrana na pozornici laži. Vlastiti otac kojeg je uvijek smatrala blagim i nepatvorenim, rođena majka koja ne može priznati da sada više nije vezana bračnim uzdama, nikada do kraja protumačena tetka Vittorija, Giulianino glumljenje ravnodušnosti i sigurnosti, te cijeli niz drugih, pokatkad idealiziranih likova otkrivaju joj da je laž temelj funkcionisanja njihovih odnosa. Bez obzira na otklon i gađenje što ih gaji prema svijetu odgovornih, odraslih i stabilnih ljudi, protagonistica, manje ili više svjesno, započinje slijediti isti princip od kojeg zazire kako bi održala u tajnosti ljubav prema zabranjenom muškarcu i istovremeno ostala u njegovoj blizini. Kontrastriranje ženskih likova ovaj put vješto je upleteno sa problematiziranjem doživljaja vlastitog tijela u procesu odrastanja; Giovanna, navodno, počinje ličiti na Vittoriju u trenutku kada se njeno tijelo kreće razvijati. Sličnost i razlike nisu ovako simplificirane, već umjesto svođenja na puki tjelesni aspekt sličnosti, povlačenje nevidljivih psiholoških linija između njih dvije, bogatih i siromašnih, osobnosti Giuliane i Giovanne te nijansiranje muških likova, dovodi nama već dobro poznatu književnu poetiku na sasvim novi nivo prepoznavanja, kompliciranijeg predstavljanja i građenja odnosa među likovima.

Autorica: Emina Adilović, Prometej.ba

[1] Ferrante, Elena. 2020. Lažljivi život odraslih. Buybook, Sarajevo.