Ne znam sjeća li se u ovom gradu iko više Fis Festa i Interground Festivala (IGS). Kao tada mladi srednjoškolac, itekako se sjećam oba. Mislim da je Fis Fest 2007. godine bio moj prvi festival ikad, a iste godine, samo par mjeseci poslije skoro čitav novembar sam proveo po svirkama na IGS-u. Pored odlične organizacije, punih svirki i koncerata, ne mogu da ne budem sentimentalan u vezi ovih festivala i tih dobrih (starih?) vremena punk i hardcore scene u Sarajevu. No, nije ovdje stvar o ovim festivalima, i ne želim - kao što je slučaj sa Rock Under The Siege - upasti u kult ideje, romantizirati i biti nostalgičan prema tome šta je i kako je nekad bilo, a šta je i kako je sad. To je valjda svima koji sviraju i/ili dolaze na svirke jasno. I neće ovdje biti riječi o festivalima, ali će biti o bendu koji je svirao na oba spomenuta festivala, sarajevskom bendu Protest, koji je na Fis Festu svirao 19. 7. a na IGS-u 29. 11. (na isti datum 20 godina ranije Protest je održao koncert u prostorijama ASU na kojem je Damir okupljenima čestitao Dan Republike). Ne mogu se tačno sjetiti, ali mislim da sam tog 19. 7. na Fis Festu bio prisutan na koncertu, ali se dobro sjećam da sam svirku na IGS-u propustio. Možda jer je svirka padala u četvrtak, možda jer nisam imao dovoljno para da odem i na tu i na sljedeće dvije svirke festivala (Menace to Society / Hobson’s Choice i Debeli Precjednik / Uncle Sam Decided).

Trebalo je proći 7 godina da se bend opet pojavi na sceni i zasvira veliki povratnički koncert 18. 7. 2014. u Kriterionu. Poslije tog koncerta, nisam propustio skoro nijednu svirku Protesta u Sarajevu osim jedne prošle godine u Jazzbini koja je - kao i ona 2007. godine - padala u četvrtak, ali nisam propustio pogledati dokumentarni film Protest u zemlji karijesa koji se ovih dana, povodom 30. rođendana benda, prikazivao u Kinu Meeting Point u Sarajevu.

Dugometražni dokumentarac Damira Pirića i Gorčina Zeca kroz 84 minute, hronološki, prati uspone i padove benda, te sve promjene u sastavu benda koje su se desile kroz ovih 30 godina. Film je podijeljen na više vremenskih razdoblja i prolazi kroz sve sfere: preko političke i socijalne (stanje u Sarajevu i Bosni i Hercegovini prije i poslije rata) do portretne i intimne (kada Damir govori o tome “da li je do njega” što se često mijenja sastav benda, do trenutka kada kaže da mu se poslije svirke u Slogi krajem 2014. godine sve zgadilo i smučilo). Prvo saznajemo kako je bend, kao ideja skupine srednjoškolaca iz Srednje umjetničke škole, nastao 1990. godine i pratimo njihov razvoj do 1992. godine kada počinje rat i opsada Sarajeva koji ih spriječavaju da odu na turneju sa kragujevačkim bendom KBO!. U ovih prvih nekoliko minuta, pomislio sam da će film biti totalni promašaj jer se činilo - unatoč naslovu - da će se fokusirati na lik i djelo frontmena Damira Nevesinjca a ne na cjelokupan bend i njihovih 30 godina postojanja. No, prevario sam se.

Uključujući, pored osnivača i frontmena benda Damira Nevesinjca, bivšeg bassistu Vedada Volodera Dadu (Kontra) i Marinelu Domančić, te arhivski materijal, snimke sa koncerata, isječke iz novina, čak i demo snimke koje ja lično nisam ranije čuo, priča se širi dalje od Nevesinjca. Saznajemo tako pod kojim uslovima je bend “vježbao” tokom opsade, kako je Vedad krao struju da bi vježbao gitaru a pri tom morao spustiti roletne kako drugi ne bi vidjeli da uopšte ima struje, i kako je došlo do sviranja na već spomenutom koncertu Rock Under The Siege u januaru 1995. godine (Karim Zaimović o Protestu tada piše: “vrlo potencijalne zvijezde, nadajmo se ne samo ovdašnje scene”). Nakon što se rat završio, bend je aktivno nastavio sa radom, pa su tako u sklopu neke “razmjene” 1996. bili jedan od bendova iz BiH koji su svirali u Njemačkoj, 1997. godine na ASU su imali promociju prvog albuma Jedvanosimsoboakalomistobo (po ovom stihu iz pjesme Boško Buha je nazvana predstava u režiji Aleša Kurta), a 23. septembra 1997. godine su, kao pobjednici radijskog takmičenja, zasvirali kao predgrupa na sarajevskom koncertu benda U2.

Dolazimo onda do 2000-ih i već spomenutih čestih promjena u sastavu benda ali i snimanja albuma prema kojem je film i dobio ime, U zemlji karijesa (2002).Snimke pokazuju kako je album sniman u Mostaru, u Muzičkom Centru Pavarotti, a Damir nam otkriva kako je električnu gitaru tad odsvirao Attila Aksoj iz mostarskog benda Zoster.

Pretposljednja faza filma nam govori o periodu, recimo to uslovno, zatišja benda: od albuma 2002. godine do 2014. bend nije snimio ništa novo, a svirke su bile sve rjeđe i rjeđe. Nevesinjac u filmu to pojašnjava dobijanjem poslova, stalnih izvora prihoda, zasnivanjem porodica, radom na drugim stvarima i projektima. Posljednja faza nam prikazuje period od povratničkog koncerta i snimanja albuma Ljudi, selo tone 2014. godine do koncerta u sarajevskoj Jazzbini 2019. godine, te potpisivanja za Take It Or Leave It izdavačku kuću i okupljanja potpuno novog sastava benda iste godine, sa kojima je Damir zasvirao u sarajevskom SARTR-u 27. decembra, čime film završava.

Vrijedi napomenuti da su prelazi između razdoblja glatki, da viškova koji opterećuju ritam filma ima vrlo malo i da film, iako je uglavnom baziran na "talking heads" intervjuima, nijednog trenutka nije dosadan. Dodajmo da se nije u potpunosti radilo sa kvalitetnim arhivskim materijalom nego i sa amaterskim i poluprofesionalnim (koncertnim) snimcima.

Na kraju možemo reći da su Pirić i Zec napravili vrlo dobar posao i našli balans između nekoliko tema koje nadilaze okvire klasičnog muzičkog dokumentarca.

Jedino loše je to - iako scenarista i reditelj Damir Pirić kaže da nije bilo teško napraviti film jer je imao dosta arhivskog materijala, snimaka sa koncerata, isječaka iz novina, demo snimaka na kasetama - da se u filmu nije pojavio veći broj sugovornika, od ljudi iz Damirovog i Vedadovog privatnog i porodičnog života, preko bivših i sadašnjih članova benda, pa do kolega muzičara.

Ne znam kako je bilo na premijeri, ali na projekciji na kojoj sam ja bio (29. 9) u sali nije bilo nikoga od onih koji se inače kunu u Protest i u to šta je taj bend uradio i napravio. Nikoga od “mlađe” generacije, ni od “moje” generacije. U publici od 15-20 ljudi, najmnogobrojniji su bili oni koji su generacija Damira Nevesinjca i Dade Volodera: Vanja iz benda Ofsajd, Ado iz benda Kapetan Kasim. Kako se i sam Damir našalio na povratničkom koncertu 2014. godine tokom izvođenja pjesme Sarajevo feeling, nije mu ni rođeni brat došao. Ovo stanje (uma) je najbolje opisao u filmu riječima: “Ovdje svi misle - neko drugi će doći, ja ne moram”. To je valjda taj karijes u kojem Protest već 30 godina postoji i radi.

Minel Abaz, Prometej.ba