Alejandro Zambra (Santiago de Chile 1975.) je čileanski pisac čija su djela prevedena na dvadesetak jezika. Njegove su priče objavljene u časopisima kao što su The New Yorker, The Paris Review, Granta, Tin House, Harper's i McSweeney's. Bio je član Javne knjižnice u New Yorku te je primio, između ostalih priznanja, nagradu English Pen za englesko izdanje knjige Putevi za povratak kući. Kako njegovo dijelo još uvijek nije prevedeno na naše jezike ovom prilikom sam htio da čitateljima i čitateljicama Prometeja predstavim Čile kroz oči jednog njegovog savremenog pisca. U ovom dijelu Alejandro Zambra prikazuje Čile sredinom 1980-ih kroz život devetogodišnjeg dječaka, te tako knjiga Putevi za povratak kući govori o generaciji onih koji su naučili čitati ili crtati dok su im roditelji postali suučesnici ili žrtve diktature Augusta Pinocheta. – Salvador Malespina, Prometej.ba

Nakon potresa iz 1985. godine, te noći kada sam upoznao Klaudiju, mislio sam da ćemo provesti tjedne, pa čak i mjesece, na otvorenom. Čekajući dolazak nekog kamiona iz daleka sa potrebnom hranom i dekama, zamišljao sam sebe kako u toj nekoj budućnosti govorim na televiziji, te kako tamo zahvaljujem svim Čileancima na pruženoj pomoći, baš kao što se to radilo za vrijeme velikih oluja. Ali, nije bilo tako, u tom kutu zapadnog Santiaga smirenost se vratila gotovo sljedeći dan, te je potres ostao zabilježen kao ništa više od jednog golemog prepada. Ako se iz potresa imalo što naučiti, nismo to naučili. Ipak, sada razmišljam kako je dobro izgubiti povjerenje u tlo, kako je dobro znati da se u bilo kojem trenutku sve može srušiti.

Dobra vijest je bila da se nećemo tako skoro vratiti u školu. Stara zgrada je pretrpjela značajna oštećenja, te su oni koji su je vidjeli u novom stanju govorili da se pretvorila u hrpu ruševina. Bilo mi je teško zamisliti uništenu školu, iako ono što sam osjećao nije bila tuga. Jednostavno sam bio znatiželjan. Posebno sam zapamtio prazan školski teren gdje smo se igrali u slobodno vrijeme, te zid po kojemu su oni stariji stalno nešto šarali. Pomislio sam na sve one poruke koje su se razletjele u komadiće, te se sada nalaze raspršene po zemlji. Bile su to burleskne poruke, fraze za ili protiv Colo-Cola, ili za ili protiv Pinocheta. Posebno mi se sviđala jedna fraza: Pinochet voli kitu.

Tada sam bio i uvijek sam bio i uvijek ću biti navijač Colo-Cola. Što se tiče Pinocheta, u to vrijeme on je za mene bio lik sa televizije koji je vodio program bez fiksne satnice i mrzio sam ga zbog toga. Nešto kasnije mrzio sam ga što je kurvin sin, zato što je ubojica, ali tada sam ga mrzio samo zbog onih neumjesnih emisija koje je moj otac gledao bez riječi, bez gestikulacije mimo jačeg povlačenja cigarete, koju je uvijek imao prišivenu u ustima.

***

Raúl je bio jedini u naselju koji je živio sam. Bilo mi je teško shvatiti da netko živi sam. Mislio sam da je to u biti neka vrsta kazne ili bolesti.

Onoga jutra kada je stigao s madracem privezanim za krov njegovog fiće, pitao sam mamu kada će doći ostatak obitelji, a ona mi je slatko rekla da nemaju svi obitelj. Tada sam pomislio da bismo mu trebali pomoći, ali sam se iznenadio kada sam saznao da moji roditelji nisu bili zainteresirani za to, da nisu mislili da je to potrebno, da su čak osjećali određenu odbojnost prema tom mršavom i šutljivom čovjeku. Bili smo susjedi, dijelili smo zid i red ligustruma, ali dijelila nas je ogromna udaljenost.

U naselju se pričalo da je Raúl demokršćanin i to mi se učinilo zanimljivim. Teško je sada objasniti zašto je tada devetogodišnjem djetetu moglo biti zanimljivo da je netko demokršćanin [1]. Možda sam vjerovao da postoji neka veza između demokršćanstva i tužne situacije u kojoj Raúl živi. Nikada nisam vidio svog tatu da razgovara sa Raúlom, zato me se dojmilo što su te večeri podijelili cigaru. Mislio sam da pričaju o usamljenosti, da moj otac susjedu daje savjete kako ju prevladati, iako je sam o toj temi sigurno malo znao.

***

Više puta sam htio znati zašto se moramo skrivati, a Claudia se ograničila na to da mi kaže da moramo biti oprezni, da bi se stvari mogle pogoršati. Naravno da nisam znao što bi se to moglo pogoršati, ali do tada sam se već navikao na nejasne odgovore.

Međutim, jednog poslijepodneva, rekao sam joj da znam istinu: da znam da su Raúlovi problemi povezani s činjenicom da je on demokršćanin, a ona je prasnula u dug, čak i pretjeran smijeh. Odmah je to požalila. Prišla mi je, te svečano stavila ruke na moja ramena da sam čak pomislio da će me poljubiti, ali nije bilo tako, naravno – moj stric nije demokršćanin, rekla mi je mirnim i sporim glasom.

Tada sam je pitao je li komunist, a ona je dugo šutjela. Ne mogu ti reći više, odgovorila je napokon.

***

Za mene je komunist bio netko tko čita novine dok ga ljudi okolo ismijavaju. Mislio sam na svog djeda, oca mog oca, koji je uvijek čitao novine. Jednom sam ga pitao da li ih čita u cijelosti, a starac mi je odgovorio potvrdno, da se novine moraju pročitati do kraja.

Ostala mi je u sjećanju i jedna nasilna scena, jedna prepirka koja se desila za dan državnosti kod bake i djeda. Dok su oni i njihovo petero djece bili za glavnim stolom, ja sam sa svojim rođacima sjedio za stolom za malu djecu. Tada je moj otac rekao djedu, na kraju jedne raspravete gotovo vičući: „Šuti, ti stara komunjaro.“ U početku su svi šutjeli, ali su se malo po malo počeli smijati. Smijale su se čak i moja baka i moja mama, pa čak i jedna moja rodica, koja sigurno nije razumjela novonastalu situaciju. Ne samo da se smijala, nego je i podrugljivim tonom ponavljala: stara komunjaro, stara komunjaro.

Mislio sam da će se i djed smijati; da je to bio jedan od onih oslobađajućih trenutaka kad bi svi zajedno prasnuli u smijeh. Ali starac je ostao vrlo ozbiljan, šutljiv. Nije rekao ni riječi. Loše su se ponašali prema njemu i nisam bio siguran da on to zaslužuje.

***

Škola se puno promijenila nakon povratka demokracije. U to vrijeme sam napunio tek trinaest godina i kasno sam počeo upoznavati svoje nove drugare: sinove ubijenih, mučenih i nestalih. U isto vrijeme, tu su bila i djeca zločinaca. Bogata, siromašna, dobra, te loša djeca. Dobri bogati, loši bogati, dobri siromašni, loši siromašni. Apsurdno je to tako reći, ali sjećam se da sam bez ikakvog ponosa i samosažaljenja mislio kako ja nisam niti bogat niti siromašan, kako nisam niti dobar niti loš. Ali teško je bilo biti to: niti dobar niti loš. Činilo mi se da je to, na kraju krajeva, značilo biti loš.

Sjećam se profesora povijesti, kojega baš i nisam volio. Jedno jutro u trećem srednje, kad sam imao šesnaest godina, trojica lopova sakrila su se na školsko parkiralište u bjegu od policije koja je za njima ispalila nekoliko hitaca kao znak upozorenja. Svi smo se uplašili, te brzo popadali na zemlju, ali kad je opasnost prošla, iznenadili smo se kada smo vidjeli profesora kako i dalje plače ispod stola, zatvorenih očiju te sa rukama na ušima. Otišli smo po vodu i pokušali ga natjerati da je popije, ali smo mu je na kraju morali prosuti u lice. Uspio se malo smiriti dok smo mu objašnjavali kako se vojnici nisu vratili. „Ne želim biti ovdje, nikada nisam htio biti ovdje“, rekao je vičući. Onda je nastala potpuna tišina. Bila je to tišina solidarnosti, prekrasna i umirujuća tišina.

Nekoliko dana kasnije sreo sam profesora na velikom odmoru te ga pitao kako je. On se zahvalio na gesti te rekao, sa nekim znakom saučesništva, kako sigurno znam što je preživio. Naravno da sam znao, svi smo znali; bio je mučen i njegov rođak je nestao te nikada nije pronađen. Ne vjerujem u ovu demokraciju, rekao mi je, Čile je bio i ostat će bojno polje. Pita me da li sam u omladini neke partije, kažem mu da nisam. Tada me pita za povijest moje obitelji, a ja sam mu kažem kako su se moji za vrijeme diktature držali po strani. Profesor me tada pogleda sa znatiželjom ili sa prezirom. Gledao me je sa znatiželjom, ali sam osjetio da je u njegovom pogledu bilo i prezira.

***

Ponekad me sestra podsjeti na majku, kaže Claudia dok pijemo čaj. To zapravo nije fizička sličnost. To je glas, ustvari boja glasa, kaže.

Jednog poslijepodneva 1984. pozvala ih je u kuhinju da sa njima razgovara odvojeno. Prvo je pozvala Ximenu te zatvorila vrata. Razgovor sa Ximenom nije dugo trajao. Brzo je izašla te otrčala na terasu. Claudia joj nije mogla vidjeti lice. Stjecajem okolnosti pet godina razlike između sestara postale su nepremostiva udaljenost. Ximena je bila konfliktna i prgava, ali je na kraju uvijek bila na strani odraslih, dok je ona – Claudia – sve razumjela tek na pola.

Dakle, ja sam bila na redu, kaže Claudia i napravi pauzu koja djeluje dramatično. Pomišljam da će se slomiti, ali ne, samo joj je potrebna ta stanka, ništa više. Ne sjećam se baš njenih riječi, nastavi Claudia. Valjda mi je rekla istinu ili nešto blizu istine. Shvatila sam da postoje dobri i loši ljudi. Da smo mi bili dobri ljudi te da su dobri ljudi ponekad progonjeni zbog svojih uvjerenja, zbog svojih ideja. Ne znam jesam li tada znala što je uopće ideja, ali sam to nekako tog poslijepodneva razumjela.

Majka mi se obratila blagim tonom: „Neko vrijeme svog tatu nećeš moći zvati tata. Ošišat će se kao tvoj ujak Raúl, maknut će bradu da malo više sliči tvom ujaku.“ Claudia nije razumjela, ali je znala da mora razumjeti. Znala je da svi drugi, čak i njezina sestra, razumiju više od nje. I boljelo ju je što to mora prihvatiti. Pitala je svoju majku koliko dugo treba izdržati a da svog oca ne zove tatom. Ne znam. Možda malo. Možda puno. Ali obećavam ti da ćeš ga opet moći zvati tata.

Kuneš li mi se?, neočekivano je pitala Claudia. U katoličkim obiteljima se kunu, mi samo obećavamo, rekla je njena majka. Ali obećavam. Želim da mi se zakuneš, reče djevojka. U redu je, kunem ti se, rekla je majka. I dodala da će uvijek znati da je muškarac kojeg zove ujak ustvari njen otac i da je to bilo dovoljno, da je to najvažnije.

***

Moja majka podgrijava hranu u mikrovalnoj pećnici dok moj otac podešava radio na stanicu klasične glazbe – nikad ju nije volio, a ipak misli da je to prava glazba za večeru. Stoji, traži kanal, uzrujan je, ne želi me pogledati. Sjedni tata, razgovarajmo, kažem mu s iznenadnim autoritetom.

Za vrijeme večere pitam roditelje da li se sjećaju noći potresa 1985., da li se sjećaju li svog susjeda Raúla. Moja majka, koja uvijek miješa komšije, zbunjeno gleda, ali moj otac odmah zna na koga mislim. Razumijem da je bio demokršćanin, kaže, iako se pričalo i da je bio nešto više od toga.

Na što misliš?

Ne znam, čini se da je bio socijalist, ili čak komunist.

Komunist kao moj djed?

Moj tata nije bio komunist. Moj tata je bio radnik, ništa više. Raúl je sigurno bio opasniji. Vjerovatno nešto još gore, ne znam. Izgledao je mirno. U svakom slučaju, ako Piňera [2] pobijedi na izborima, završit ćemo s ovim korumpiranim i nesređenim vladama.

Kaže to da me isprovocira. Puštam ga da govori. Puštam ga da kaže nekoliko krutih i ljutih rečenica. Zavlače nam ruku u džep svih ovih godina, kaže. Oni iz Concertación [3] su banda lopova, kaže. Ovoj zemlji bi dobro došlo malo reda, kaže. I na kraju dolazi ona strahovita i očekivana fraza, granica koju ne mogu i koju neću tolerirati: Pinochet je bio diktator i sve to, ubio je neke ljude, ali tada je barem bilo reda.

Pogledam ga u oči. Razmišljam u kojem je trenutku moj otac postao ovo. Ili je uvijek bio ovakav? Uvijek je bio ovakav? Razmišljam o tome snažno, s teškom i bolnom ličnom dramom: Da li je uvijek bio ovakav?

Moja mama se ne slaže s onim što govori moj tata. Zapravo, manje-više se slaže, ali želi učiniti nešto da se večer ne upropasti. Ovaj svijet je puno bolji, kaže. Stvari su dobre. A Michelle [4] radi najbolje što može.

Ne mogu a da ne pitam svog oca je li bio pinočetist tih godina. Pitao sam ga stotine puta, još od tinejdžerskih godina, ali on to nikada nije htio priznati. Zašto ne priznati, pomislim, zašto to poricati toliko godina?

Moj otac mrzovoljno i duboko šuti. Na kraju kaže ne, da nije bio pinočetist, nego da je kao dijete naučio da ih nitko neće spasiti.

Spasiti od čega?

Od gladi. Da nas nahrani.

Ali imali smo jesti. Mi smo uvijek imali šta jesti.

Ne radi se o tome, kaže.

[1] Nakon državnog udara 1973. godine nova vojna vlast je protjerivala sve neistomišljenike. Među njima su se našli i članovi Demokršćanske partije Čilea koja je u to vrijeme gajila poprilično ljevičarska uvjerenja.

[2] Sebastian Piňera je bivši predsjednik Čilea iz desničarske stranke 'Nacionalna obnova'. U tekstu se govori o izborima iz 2017. godine kada je Piňera u duelu pobijedio kandidata lijevog-centra Alejandra Guillera.

[3] Concertación je koalicija političkih stranki centra i lijevog-centra koje su vladale Čileom od povratka demokratije 1990. godine pa sve do 2010. kada se desni-centar vraća na vlast sa Piňerom na čelu koalicije.

[4] Michelle Bachelet je političarka lijevog-centra iz Socijalističke partije koja je bila predsjednica Čilea u periodu od 2006-2010 te 2014-2018.