'Rama 1942.' Prilog humanijoj i odgovornijoj kulturi sjećanja

Lijep vam pozdrav svima,

Drago mi je da večeras ovdje mogu govoriti o jednome vrijednome djelu u nakladi Franjevačkoga samostana Rama-Šćit, o knjizi Rama 1942., o knjizi koja svima nama, odnosno svima onima koji trenutno žive na području općine Prozor-Rama, svejedno kojega vjerozakona oni bili – katolici ili muslimani, kao i svima onima koji su odavde iselili – svejedno: svojom ili voljom drugih, odnosno: milom ili silom – dakle da mogu govoriti o knjizi koja svima nama znači ili bi trebala značiti više negoli tristo stranica ukoričenoga papira na koji će se skupljati prašina.

Kako ste već mogli vidjeti, knjiga koju su uredili ramski fratri: Tomislav Brković - gvardijan, zatim Stjepan Lovrić, Miljenko Petričević i Jozo Šarčević, podijeljena je u dva dijela: U prvome dijelu pod naslovom: Povijesni okvir i svjedočanstva objavljeni su za naš kraj izvanredno vrijedni, rekao bih tekstovi neprocjenjive povijesne vrijednosti: Ive Goldsteina „Rama 1942. – tragedija jednoga mikrokozmosa“, tekst Ive Banca Rama 1942., napisan 2002. u povodu 60. obljetnice od partizanskog paljenja crkve na Šćitu, zatim tekst fra Stjepana Lovrića Četnički zločin u Rami 1942., napisan u povodu 70. obljetnice od partizanskog paljenja crkve na Šćitu, zatim Ante Jeličića Četnici u Rami 1942 – iskazi svjedoka te  Nerzuka Ćurka Sjećanje za odgovornu budućnost.

U drugome dijelu knjige Ubijeni i nestali iz Rame 1941-1947. nalazi se popis ubijenih i nestalih Hrvata i Muslimana/Bošnjaka iz Rame 1941-1947. i Fotodokumentacija 1942-1946. Što znači da u Rami rat ni ratna stradanja nisu prestali 8. svibnja 1945., - kada je službeno završen 2. svj. rat - nego nekoliko godina kasnije.

Kako je već rečeno, podloga ove knjige nalazi se u izlaganjima podnesenima znanstvenome skupu o ovome događaju, održanom 14. listopada 2012. godine ovdje u ovoj ustanovi - u Domu kulture u Prozoru. Koristim se ovom prigodom zahvaliti svima vama koji ste večeras došli na ovu promociju kao i ramskim fratrima koji su - unatoč nekim mrmljanjima među našim vrlim „rodoljubima“ - organizirali spomenuti znanstveni skup iz kojih se rodila ova knjiga koju treba imati svatko onaj tko sebe smatra stanovnikom ove općine – čak i u devetome koljenu.

Zahvaljujem gvardijanu fra Tomislavu Brkoviću i ramskim fratrima na pozivu da sudjelujem u promociji ovoga vrijednog djela – podsjetnika za odgovornu budućnost.

prof. dr. Ivan Markešić (foto: rama.co.ba)

A sada o samoj knjizi.

Kako i sami znate, četnički zločin početkom listopada 1942. nije se dogodio slučajno, nego zahvaljujući sudjelovanju talijanskih, a šutnjom i kukavičlukom ustaških  i partizanskih vlasti. Taj zločin nažalost, ili upravo stoga „nije dovoljno istražen i rasvijetljen“. A mnogi od nas pripadamo generacijama Ramljaka koji ne poznaju kategoriju djeda. Nismo ga zapamtili, a nismo ni mogli - jer jednostavno djedova nije bilo. Poginuli su o četnicima. Stoga je u našemu kolektivnome sjećanju ovaj već davni događaj postao razdjelnica u našim životima, pa govorimo: prije četnika, o četnicima i poslije četnika.

Ova knjiga je, kako u Uvodu kažu urednici, „prilog humanijoj, društvenopolitički odgovornijoj kulturi sjećanja, kako bi naša današnjica bila prožeta ljubavlju prema svome narodu, ali i prema svim ljudima s kojima dijelimo zajednički zavičaj i odgovornost za zajedničku budućnost“.

A da bismo o tome mogli govoriti, potrebno je bez ikakvih predrasuda čitati ovdje objavljene tekstove.

Povijesni kontekst ramskih stradanja 1942.

U tome smislu veoma važnu komponentu ove knjige čini tekst „Rama 1942. – tragedija jednog mikrokozmosa“, autora Ive Goldsteina, redovitoga profesora suvremene povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, trenutno veleposlanika Republike Hrvatske u Parizu, temeljem kojeg bi mu općina Prozor-Rama trebala dodijeliti najviše općinsko priznanje. A ovo moje izlaganje neka bude pledoaje za tu nagradu.

Goldsteinov tekst počinje riječima: „Ovo je tekst o ramskome kraju godine 1942., jedne od ključnih u Drugome svjetskom ratu. Ramom su te godine prošli i partizani i ustaše i domobrani i četnici i Talijani i na razne načine ostavili svoj biljeg“. Za nas Ramljake – svejedno kojega nacionalnog, religijskog ili pak svjetonazorskog usmjerenja bili – ovo je jako važan tekst. On ne govori o samome zlu koje se dogodilo u listopadu 1942., nego daje jedan širi kontekst zbivanja od početka XX. stoljeća koja su omogućila ono što se zbilo 1942.

 

Četnički pohod u Ramu nije stoga izolirani čin, on je uvezani i po broju žrtava najveći pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u II. svjetskom ratu. On je dio genocida koji su četnici počinili tijekom rata 1941-1945. u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini nad Hrvatima.

No, da bismo mogli cijeli ramski događaj staviti u neki kontekst, Goldstein nas na jedan uistinu povijesno utemeljen način kronološkim redoslijedom upoznaje s najvažnijim akterima ovoga događaja.

Najprije, upoznaje nas s četničkim pokretom, vremenom njegova nastanka, načinima njegova djelovanja, s pokretom koji je, prema autorovim riječima, promovirao ideju o „velikoj“ i „homogenoj“ Srbiji, očišćenoj od nesrpskih naroda i nacionalnih manjina. Trebao je uspostaviti zapadnu granicu sa Slovenijom, ili u najmanju ruku na crti Virovitica – Karlovac – Gospić – Karlobag. Bile su to postavke na kojima je, kako već znate, bio napisan zloglasni Memorandum Stevana Moljevića. Njihov član bio je i svima nama dobro poznati Puniša Račić, čovjek koji je 1924. predvodio atentat na Stjepana Radića i druge prvake HSS-a u beogradskoj skupštini. Iako režim nije javno podržavao njihovo djelovanje ni radikalne metode, u tridesetim godinama u praksi je provodio ideje četničkoga pokreta. Mnogi Hrvati su iz političkih razloga tih godina bili ubijeni. Bio je to povod da je po odobrenju Ante Pavelića u jesen 1932. godine skupina hrvatskih emigranata došla u Hrvatsku i u podnožju Velebita napala žandarmerijsku postaju. Taj događaj, Velebitski ili Lički ustanak ustaše uzimaju kao datum formalnoga rođenja ustaške organizacije.

Potom, autor govori o Banovini Hrvatskoj, okolnostima koje su dovele do njezina osnivanja kao i o glavnim akterima toga procesa te potom o okolnostima nastanka Nezavisne Države Hrvatske, a što se zbilo početkom travnja 1941. nakon Hitlerovog napada na Beograd i Jugoslaviju. Naime, u vrijeme kada su njemačke trupe ulazile u Zagreb - a bilo je to na Uskrs, 13. travnja 1941. - Slavko Kvaternik je na Radio Zagrebu pročitao tekst o proglašenju NDH, i potom u Pavelićevo ime „preuzeo vlast i zapovjedništvo nad oružanim snagama“. Nekoliko dana nakon proglašenja NDH, točnije 16. travnja 1941.,Pavelić stiže u Zagreb, formira prvu Vladu NDH, uzima za sebe titulu „poglavnik“ i time postaje premijer i ministar vanjskih poslova.

Oslanjajući se na relevantnu povijesnu literaturu, u daljnjem tekstu Goldstein donosi tijek zbivanja u NDH. Posebno važno je vidjeti njegov opis stanja nakon potpisivanja Rimskih ugovora, potpisanih 18. svibnja 1941., a koji su bili Pavelićeva 'teritorijalna otplata' duga Talijanima za sve ono što su oni prije toga davali Paveliću i ustašama. Tim ugovorima Italiji je prepuštena gotovo cijela hrvatska obala Jadrana sa svim otocima osim Paga, Brača i Hvara. Gradovi Split, Šibenik, Trogir i Sušak postali su talijanski, a od ranije talijanski gradovi bili su Pula, Rijeka i Zadar.

Ovdje u knjizi, na stranici 30., donesena je i jedna veoma važna karta na kojoj je vidljiva raspodjela njemačkih i talijanskih interesa. Kad je riječ o zbivanjima u Rami 1942. potrebno je naglasiti da je prema tada potpisanom Sporazumu o pitanjima vojnog značenja, područje Prozora i Rame pripalo u tzv. Treću zonu u kojoj su ingerencije ustaških vlasti bile znatno sužene. Glavnu riječ vodili su Talijani.

Potom slijedi dio o odnosu Katoličke crkve i NDH, poseban dio o odnosu kardinala Alojzija Stepinca i Ante Pavelića, o čemu se ne smanjuju različita i dijametralno suprotna stajališta i reakcije sve do danas. Naravno, Goldstein govori i odnosu NDH prema bosanskohercegovačkim Muslimanima koje je Slavko Kvaternik u proglasu koji im je uputio dan nakon proglašenja NDH nazvao „najkorjenitijim i najplemenitijim dijelom velikog i junačkog hrvatskog naroda“. U tome vremenu Mile Budak će reći da "nema više Turaka – to je najčišća hrvatska krv, nema više kaura to je isto tako najčišća hrvatska krv." Pavelić je to i u praksi pokazao postavljajući ugledne muslimane za ministre u svojoj vladi. Međutim, s protokom vremena, zbog zbivanja u NDH u pitanje će doći lojalnost bh-Muslimana ustaškome režimu, a doći će i do njihova rapidnog pogoršanja – o čemu svjedoči i upozorenje koje je još u ožujku 1942. nižim komandama uputio Dido Kvaternik.

U tekstu koji govori o partizanskoj ofenzivi u ljeto 1942. autor navodi da „razvoj događaja koji neposredno predstoji pokolju u Rami valja pratiti od ljeta 1942. godine“ od vremena kada partizani poduzimaju velike ofenzive iz pravca Crne Gore i istočne Hercegovine i kada zauzimaju između ostalih i Konjic, Prozor, Kreševo, Gornji Vakuf, Šuicu i Tomislavgrad.

Naime, u ljeto, u srpnju 1942., partizani zauzimaju Prozor. A bilo ih je, kako Goldstein navodi, 450, i pripadali su Prvoj proleterskoj brigadi. Tom prigodom napali su i samostan u Šćitu, u kojem su se bili sklonili slovom i brojem: 14 oružnika, 15 milicionara i 27 ustaša. U međusobnim borbama, partizani su pobijedili, ali su – rekli bismo - iz gušta, kako to navodi i Goldstein, zapalili crkvu koja je izgorjela do temelja, jer je navodno na tornju bio instaliran mitraljez, spalili samostansku knjižnicu u kojoj je prema memoarskim zabilješkama Milovana Đilasa „bilo i rijetkih knjiga“, uhitili i likvidirali gvardijana fra Julijana Jurkovića, koji je po navodu Koče Popovića bio „glavni začetnik otpora“, a potom likvidirali i kapelana fra Viktora Sliškovića. Iako su neki u partizanskom rukovodstvu bili svjesni političke štete koja je nastala paljenjem crkve, Milovan Đilas je u danas već antologijskoj knjizi Wartime, tvrdio kako „u načelu partizani nisu dirali crkve. Međutim, bili su više nego sretni ako bi potreba za likvidacijom ustaša značila i palež crkve, više od neke druge zgrade“.

Potom autor opisuje uspostavu partizanske vlasti na području prozorske općine prema kojoj su Hrvati bili nepovjerljivi, ali nisu se sukobljavali s partizanima, dok su im muslimani bili više naklonjeni. Goldstein navodi da je Tito s partizanima u vrijeme ramskoga pokolja bio u Oštrelju, između Drvara i Bosanskoga Petrovca. No, kada su odlazili iz Rame, partizani su govorili Ramljacima da će zaplakati kada oni odu. I bilo je tako. Jer, nakon njih, nekoliko mjeseci kasnije, došli su četnici.

No, postoji moja osobna dvojba o ovome događaju koju ovdje želim javno iznijeti: partizani, koje su većim dijelom činili Srbi, znali su jako dobro što će se zbiti u Rami. I nije ih bilo briga za ono što je moglo uslijediti. Razlog: u Rami partizani nisu naišli na dobar prijem ni kod naroda ni kod svećenstva. Dolazak četnika u Ramu u suradnji s Talijanima i ustašama – a sve kršćanima – i njihov ratni pir, bio je dobrodošao događaj da se uradi ono što oni nisu imali mogućnosti niti povoda sami uraditi. Navodno, bili su dosta daleko.

U knjizi je potom riječ o tome kako su Ramljaci dočekali uspostavu Nezavisne Hrvatske države, o čemu fra Ljubo Lucić kaže: „Hrvati su radosno dočekali uspostavu 'svoje države'. Nisu se ustezali ići u hrvatsku vojsku, jer su mislili da će tako zaštiti i svoja ognjišta, ako dođe do kakvih nevolja. (str. 70) tako i riječi fra Kazimira Ivića koji kaže da su Ramljaci „živeći u izolaciji, nepismeni, nenaviknuti na sukobe, bili prestrašeni i zatečeni u vihoru rata“. U Rami su, navodi dalje fra Kazimir, „vjekovima složno živjeli katolici i muslimani. Pravoslavna sela Ravno i Vukovsko bila su nešto dalje, prema Kupresu. S njima je i ranije bilo svađa, pa i vatrenih okršaja, zbog šume i pašnjaka. Ali, nikada se ljudi nisu međusobno ubijali, samo zato što su različite vjere i nacije“.

Autor potom opisuje stanje prije dolaska četnika u Ramu. Kaže: „Operacija koja je završila zločinom u Rami počela je prvih dana listopada: ona je bila koordinirana s Nijemcima i oružanim snagama NDH koje su pritisnule slobodni partizanski teritorij sa sjevera – iz pravca Banje Luke. Zapovjedništvo Šeste divizije u Mostaru, na čijem čelu je bio pukovnik Franjo Pacak, o svemu je bilo dobro obaviješteno.

Ono što danas kod svakoga izaziva nevjericu, jesu sljedeće činjenice:

1.    Ustaško zapovjedništvo je znalo kamo i s kojim ciljem idu četnici, ono šuti o svemu i ne djeluje niti sprječava niti brani nezaštićeno civilno ramsko stanovništvo;
2.    Partizansko zapovjedništvo na čelu s Vrhovnim štabom odlazi s područja Prozora, prema zapadu. Temeljem onoga što su doživjeli u Rami i na koji način su bili dočekani od domicilnog stanovništva, i svega što su u Rami počinili – palež crkve i knjižnice -, nisu ni imali valjanog vojnog razloga ostati i braniti ovo područje. Sumnjam da nisu znali ništa o četničkim kretanjima. A po svemu sudeći razvoj događaja im je godio.
3.    Talijani, sve katolici, kršćani, vode druge kršćane/pravoslavne hrišćane u pokolj braće po Kristu. Bez ikakva razloga i povoda. Neshvatljivo.
4.    Domaći partizani se također povlače – bili su po njihovim procjenama slabiji u odnosu na četničke i talijanske snage, a najvećim dijelom činili su ih Srbi.
5.    Ramsko stanovništvo nitko ni o čemu ne obavješćuje. Svatko izvan Rame zna sve – ali ništa ne poduzima. Svi se povlače i omogućuju četnicima da urade svoj krvavi pir.

 

Milorad Popović, četnički komandant nevesinjskog korpusa, u društvu s talijanskim oficirom u Prozoru, listopad 1942.

Pod naslovom Masakr, Goldstein opisuje kako se dogodio ramski zločin. On kaže: u Rami u to vrijeme nije bilo ni ustaša ni partizana. A koliko su Ramljaci bili neinformirani, ili su trebali takvi i biti, govore podatci da su izlazili pred četnike s dobrodošlicom, s rakijom i jabukama – kako na Orašcu tako i u Rumbocima - smatrajući da je to 'naša vojska', selo su iskitili bijelim zastavama … sve u znak predaje, kao i na Maglicama, želeći na taj način udovoljiti četnicima. Međutim, četnici su svugdje pljačkali seljake (novac, nakit, stoka), ubijali su, klali, silovali. U ovome dijelu autor donosi iskaze svjedoka.

O broju žrtava nema točnih podataka. Njihov popis, iako nepotpun, nalazi se u drugome dijelu ove knjige. Kako mnogi još uvijek nisu ozbiljno shvatili vrijednost ovoga projekta, nisu ni prijavili nestanak svojih najbližih, ili nisu kontrolirali podatke koje je dao netko drugi.

Na kraju svoga teksta Goldstein s pravom zaključuje: „s kojeg god aspekta analizirali ulogu talijanske države i posebice talijanske vojske u ramskom masakru, nema sumnje da je ona, blago rečeno, mračna – pokroviteljstvo i neposredno suučesništvo u zločinu uopće nisu dvojbeni.“ (109) dok se „sva bijeda NDH ogledala u nemogućnosti „da u vrijeme ramskog masakra, pa i u drugima sličnima, bilo što napravi kako bi zaštitila hrvatsko stanovništvo od pokolja (110), ili kako Ivo Banac precizno definira navedeno stanje kada konstatira „da su četnici sprovodili talijansku protuhrvatsku politiku u sprezi s nominalnim hrvatskim vlastima“.

Naravno, na kraju se postavlja ono temeljno pitanje: tko je odgovoran? Odgovor je jednoznačan: nema sumnje da su za četnički zločin u Rami bili neposredno odgovorni vojvoda Dobroslav Jevđević, kao i Petar Baćović, zapovjednik na terenu. Na vrhu zapovjednog lanca za ramski zločin 1942. bio je Draža Mihailović.

Zašto tada nije bilo crkvenih reakcija na ovaj zločin?

Čak ni list Hrvatski narod tih dana ne izvješćuju uopće o ramskome masakru. Ni Ante Pavelić pri susretu s talijanskim generalom Roattom ne traži od Talijana kažnjavanje zločinaca, nego samo njihovo potiskivanje s onu stanu Neretve. Ne treba stoga čuditi što sve do danas ne znamo - a ni u ovoj knjizi to ne možemo naći - što o ramskome zločinu piše katolički tisak u Zagrebu, Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu, posebno katolički tisak Vrhbosanske nadbiskupije na čije se čelu nalazio nadbiskup Ivan ev. Šarić i pod čijim su se duhovnim patronatom nalazile ramske župe? Ne znamo čak ni to na koji način je nadbiskupa Šarića „pogodila“ ova tragedija i je li itko od tadašnjih hrvatskih biskupa uputio barem jednu malu prosvjednu notu Paveliću ili pak napisao poslanicu u kojoj se osvrću na ramske žrtve? Koliko znam, nema takvih poslanica. Također, ne znamo što su o tome zlodjelu tada rekli franjevački provincijali u Sarajevu i Mostaru? Jesu li i jedni i drugi crkveni poglavari možda prosvjedovali kod ustaških vlasti u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru i, ako jesu, na koji način su prosvjedovali? Ima li o tome događaju kakvih izvješća u Vatikanu i je li što o tome pisao fra Vitomir Jeličić?

Četnici u Ljubinju prije napada na Ramu, listopad 1942.

Ivo Banac i njegovo viđenje Rame 1942. godine

Sljedeći tekst u ovoj knjizi pod naslovom „Rama 1942.“ napisao je u povodu  60. obljetnice od četničkoga pokolja u Rami, 13. listopada 2002., Ivo Banac, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U njemu Banac na jedan veoma koncizan način govori o stanju u Rami u prvoj polovici 20. stoljeća, u Kraljevini SHS, navodeći da u to vrijeme u Rami zajedno žive Hrvati i Muslimani, da velikosrpski progoni jačaju otpor, ali istodobno jačaju i međusobne podjele, što posebno dolazi od izražaja nakon stvaranja Banovine Hrvatske i sklapanja sporazuma Cvetković-Maček koji je prema shvaćanju muslimanskih prvaka bio usmjeren na podjelu Bosne i Hercegovine što će kod mlađe muslimanske inteligencije kao i kod siromašnih begovskih obitelji dovesti do rasta simpatija prema komunistima i njihovoj slici budućnosti.

Prema Bančevim navodima uspostava NDH prošla je u Rami bez velikih potresa jer ovdje nisu živjeli Srbi. Ramski seljak je, što su već naznačili i Goldstein i fra Ljubo Lucić, u NDH „naivno gledao svoju narodnu državu, nesvjestan dubinske uloge Pavelićevih sponzora“. (128) I on kao i Goldstein govori o borbama na Šćitu, 13. srpnja 1942., partizanskome paljenju i razaranju crkve, zarobljavanju i ubijanju gvardijana fra Julijana Jurkovića, ali i kasnije kapelana fra Viktora Sliškovića.

Kad je riječ o četničkome zločinu, i Banac i Goldstein pitaju se kako je bilo moguće da Ramljaci nastradaju u tome vremenu, te nude i logičan odgovor: naime, sudjelovanje Ramljaka u partizanskome pokretu bilo je minimalno: iz Rame ih je ukupno bilo sedam, iz šćitske općine jedan. Međutim, kada je Zagrebačkim sporazumom Vrhovništvo NDH preuzelo nadzor na III. zonom i dijelom II. zone, ono je naslijedilo i talijanske obveze prema četnicima. Dakle sve ono što su Talijani ispunjavali prema četnicima, sada su to činili ustaše. Stoga Banac zaključuje: „Tako se dogodilo da su četnici sprovodili talijansku protuhrvatsku politiku u sprezi s nominalnim hrvatskim vlastima.“ (131)

Četnici koji su dolazili iz pravca Mostara i Konjica nisu naškodili partizanima koji su se povlačili prema zapadu, ali jesu Ramljacima. Banac piše: „Silovali su i klali te su u svome rušilačkom bijesu listopada 1942. ubili oko 2000 ljudi. Gubici kod Hrvata bili su znatno veći negoli kod Bošnjaka“. Banac progovara i jednoj činjenici. O četničkome pokolju nije se govorilo od 1945. sve do pojave knjige Namika Čehića 1985. Prozor u NOB-i. Ta činjenica, naglašava Banac, svjedoči o perfidnoj politici koja sustavno marginalizirala ramski kraj, doprinosila je njegovu raseljavanju i stvarala dojam o suvišnosti bosanskohercegovačkih Hrvata“. (131)

Četnici pale selo

Rama 1942. iz pera njezina današnjeg pratra

U tekstu Četnički zločin u Rami 1942. napisanom i izlaganom u povodu 70. obljetnice od četničkog pokolja u Rami, 13. listopada 2012. u Prozoru, naš uvaženi i jedini ramski povjesničar suvremene povijesti, fra Stjepan Lovrić, odmah na početku ističe da je navedeni događaj u bitnome utjecao „na demografsku i psihološku sliku žitelja ovoga kraja, ostavljajući neizbrisive traume i brojna otvorena pitanja na koja se još uvijek traže odgovori“ (133) A zapravo, to je ključni moment. Kuće će se izgraditi, polja uzorati, ali ako nema podmlatka, ako je ne samo jedna nego nekoliko generacija odjednom – ubijanjem - isključeno iz života i stvaranja potomstva, onda je uistinu riječ o genocidu, o hrvatskome i bošnjačkome holokaustu, jer u Rami se dogodilo sve ono što su Židovi doživjeli u svome holokaustu – potpuno istrebljenje - , sve ono što se 53 godine kasnije dogodilo Bošnjacima u Srebrenici. I taj zločin proglašen je genocidom. Izvršili su ga ljudi nošeni istom velikosrpskom ideologijom kao i 1942. u Rami.

Fra Stjepan ovdje s pravom upozorava da je to „kompleksan događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta“ (133) pa je stoga paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do danas šutjelo, da se o njoj nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati“. Ne čudi stoga što i on postavlja sasvim razložna pitanja:

1.    Zašto su četnici došli baš u Ramu? Koji im je bio cilj?
2.    Koja je uloga Srba iz Vukovskoga s kojima su Ramljaci veoma često dolazili u sukob oko pašnjaka?
3.    Koja je uloga Talijana koji su, između ostaloga, palili srpska sela na kupreškoj općini, a ta zlodjela pripisivali Ramljacima?
4.    Jesu li Talijani ovom kolaboracijom s četnicima namjeravali napakostiti partizanima koji su neposredno prije toga bili u Rami ili proširiti područja svoje okupacije?
5.    Koja je u svemu ovome uloga Pavelićevih ustaša koji su bili stacionirani u Bugojnu, tek nekoliko desetaka kilometara udaljeni od Prozora i koji ni na koji način nisu reagirali na četnička zlodjela. (133) Ono što će možda mnoge od vas iznenaditi, jest iskaz ustaškoga dužnosnika Rafaela Bobana koji je prema vjerodostojnim fratarskim svjedočanstvima, na primjedbu, zašto ne ide zaštiti Ramljake od pokolja, izjavio „da ih ne treba štititi jer nisu dovoljno dobri Hrvati“. Pa, dragi moji ramski suzemnici, zapjevajmo mu stoga sada svi uglas: „ Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana!“  
6.    Zatim, jesu li se ljudi mogli sami zaštiti kad je opasnost postala očita, gdje su uzroci tragedije, jesu li u onome ramskom kršćanskom shvaćanju da nedužan čovjek ne može biti kažnjen na ovaj način ili u četničkoj propagandi da će oni koji ne budu kod kuće biit pobijeni a njihova imovina zapaljena?

Fra Stjepan ne bježi reći i riječi, rekli bismo zahvale onim četnicima koji su spasili mnoge ljude nagovarajući ih da bježe ili na neki drukčiji način upozorili što ih čeka pa da se sklone.

I nakon tih pitanja i ne uvijek potpunih odgovora na njih, fra Stjepan kaže da se mi polagano vraćamo na početak civilizacije – na slavljenje kulta predaka, na slavljenje nečega što nam je sustavnom represijom bilo zabranjeno. Skup koji je bio organiziran u povodu sjećanja na ove žrtve trebao je biti – i bio je – pokušaj da se komemorirana tragedija ispravno kontekstualizira „i koliko je moguće sine ira et studio elaborira na temelju vjerodostojnih izvora“ (134) Stoga je i njegova preporuka da se ovakvi skupovi ne bi trebali pretvarati u poligone novih sukobljavanja, mržnji, osveta itd.

O Rami 1942. iz perspektive posljednjeg rata u BiH (1991-1995).

Jako dojmljiv na ovome skupu bio je i nastup Nerzuka Ćurka, redovitoga profesora Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva. Njegov članak pod naslovom Sjećanje za odgovornu budućnost počinje iskazom velikoga poljskog intelektualca Adama Mihnika: „Pripadnost nekoj naciji najbolje se osjeća preko stida“ i potom javno izrekao nešto što mnogi od nas ne bismo imali ni hrabrosti ni snage reći – a sve da se ne bismo zamjerili onima koji su u naše ime činili zlo - da se on kao Bošnjak stidi zločina koje je Armija BiH počinila u Grabovici i Uzdolu, ali isto tako da se kao građanin Bosne i Hercegovine stidi zločina onih koji su njima uprljali ime srpskoga i hrvatskog naroda.

Bio je to rijedak i hrabar iskaz. No, prof. Ćurak polazi od činjenice da mnogi od nas živimo bez svijesti o vlastitoj krivnji. Zapravo, mi živimo sa sviješću da smo mi jedini najbolji, rekli bismo da smo mi – Bošnjaci, Hrvati, Srbi,  upravo onaj toliko hvaljeni izabrani „nebeski narod“, da je Bog ništa manje negoli Hrvat, Bošnjak, Srbin. Danas na mnogim stratištima niču spomenici počiniteljima zla, našim herojima, braniteljima, ali nigdje ni na jednome stratištu ne podižemo spomenike žrtvama. A njih ne podižemo, jer mi nismo žrtve na tome mjestu – mi smo pobjednici. A to je, kaže prof.Ćurak, stvaranje uvjeta za novi krug zločina, nasilja i mržnje.“ (183) Stoga je potrebno započeti podizati spomenike vlastite krivnje, i ako to uradimo, smatra on, „eto nade za djecu naše djece“ (185).

No, istina o stanju u kojem se nalazimo stanuje u našoj sposobnosti da razumijemo drugog, čak i da ga zagrlimo nakon velikih tragedija koje su nas zadesile. Rođeni Prijedorčanin, prof. Ćurak i njegova šira obitelj, proživjeli su i sve strahote ovoga rata, jer tamo su logori Omarska i Keraterm, a u najnovije vrijeme tek otkrivena Tomašica u kojima su stradali Bošnjaci ali i Hrvati. Nažalost, nitko od današnjih katoličkih svećenika nije otišao na to mjesto izmoliti ubijenim pokoj vječni, a o pravoslavnim da i ne govorim.

A da ne bi bilo povijesnih zloporaba onoga što se dogodilo, potrebno je javno govoriti o svemu, ali govorom bez mržnje, ali i izgradnje kulture žalovanja za drugim. Bez toga, bez izgrađenog stava prema drugome i drukčijem mi smo osuđeni na propast. Bez toga mi smo kao društvo „osuđeni na stalno ponavljanje loše povijesti“ (186)

Svjedočanstva preživjelih Ramljaka u pabircima Ante Jeličića

Uz priloge vrijednih povjesničara, u ovoj knjizi nalaze se i svjedočenja običnih ljudi – Ramkinja i Ramljaka, koja donosi Anto Jeličić u svome tekstu „Četnici u Rami 1942 – iskazi svjedoka“. Tu je npr. razgovor s Ivom Bulajom objavljen u dokumentarnome filmu „Šutnja razara istinu“, dok je svjedočenje Joze Uložnika i Ilke Franjušića preuzeto iz knjige prof. dr. Miodraga Zečevića Dokumenta sa suđenja ravnogorskom pokretu 10. jun – 15. juli 1946. godine. Prva knjiga. SUBNOR Jugoslavije 2001. (ćirilica).

„Jačanje“s pratrom na ispovijedi oko oprosta

Posebno dojmljiv ostao mi je dio teksta iz svjedočenja Ive Bulaje kojemu su četnici ubili oca i sve spalili i u kojem se opisuje njegovo „jačanje“ s pratrom na ispovijedi o tome hoće li oprostiti četnicima zločin koji su počinili njemu i njegovoj obitelji. Evo toga Bulajinog ispovjednog iskaza koje se nalazi na 140. stranici.

Na fratrov upit kad se zadnji put ispovjedio te oprašta li svakomu, Bulaja odgovara da svakome oprašta, ali ne i Draži Mijaloviću i to stoga jer je četnik i jer je sa svojim četnicima  hiljade i hiljade ljudi pobio i zapalio i jer je i sam „ostao na ledini“ i invalid. Stariji fratar koji je sjedio u ispovjedaonici reče mu potom da ga ne može ispovjediti ako ne oprosti baš svakome, na što mu Ivo odgovara: „E, ja neću njemu nikad oprostit pa ti mene nikad nemoj ispovidit. Neka ja iđem na dnu pakla“.

Međutim, fratar mu opet reče da ga s takvim stavom ne može ispovjediti, na što mu Ivo odrješito uzvrati: „Dobro. Kad ne mereš, ja odo“. Fratar se malo zamisli, pa mu kaza: „Dobro, ja ću te prikrižit i ispovidam te, ali jopet ti nemoj zla nikome načinit'“, na što mu Ivo obeća: „Nikome živom ja neću zla pomislit, ne li učinit. Znam ja da je to grij. Ako ima čovik karakter, da je grijota nekomu nešto zla učinit. Eto tako, neću ni ja nikomu zla učinit. Niti mrzim koga, svak mi je prijatelj, samo on šta je uradio od mog oca, šta je uradio od moga svega!? Eto, to toliko. Tako mi je taj pratar sve ispito i očito“, završava Ivo svoje viđenje međusobnoga hrvanja s pratrom oko dobivanja oprosta na ispovijedi.

Zašto nemamo više svjedočanstva preživjelih žrtava?

Uz to, Ante je zabilježio zapravo samo ono što mu je bilo „pri ruci“: svjedočanstva ljudi iz sela Maglice, Mluša, Ploča i Podbor. Nažalost, nitko od nas nije se udostojao i prikupio svjedočenja ljudi – katolika - iz drugih mjesta koja se abecednim redoslijedom spominju na popisu žrtava: Blace, Borova Ravan, Borovnica, Dobroša, Doljani, Donja Vast, Družinovići, Gmići, Gorica, Gornji Krančići, Gračanica, Grevići, Hudutsko, Ivanci, Jaklići, Kopčići, Kovačevo Polje, Kućani, Lapsunj, Lug, Luke, Ljubunci, Maglice, Meopotočje, Mluša, Ometala, Orašac, Pajići, Paljike, Parcani, Paroš, Ploča, Podbor, Proslap, Prozor, Ravnica, Ripci, Risovac, Rumboci, Slatina, Sovići, Šćipe (Banjalučica, Liska, Smrčevice), Šćit, Šerovina, Škrobućani, Šlimac, Tošćanica, Trebiševo, Trišćani, Ustirama, Uzdol, Varvara, Višnjani Donji, Višnjani Gornji, Zlopolje (Mrkodol, Svinjača), Zvirnjača.

Nemamo zapisanih svjedočenja preživjelih žrtava - muslimana - u mjestima koja se navode u popisu: Borovnica, Doljani, Duge, Gorica, Gračanica, Grevići, Heljdovi, Here, Klek, Kopčići, Kovačevo Polje, Krančići, Kute, Lapsunj, Lizoperci, Lug, Maglice, Orašac, Paljike, Parcani, Paroš, Proslap, Prozor, Ravnica, Ripci, Rumboci, Sovići, Šćipe, Škrobućani, Šlimac, Tošćanica, Varvara i Višnjani Gornji.
Potom na kraju knjige slijedi Fotodokumentacija 1942-1946 s mnoštvom fotografija koje svjedoče o razmjerima ovoga zločina.

Još jedna nerazjašnjena ramska tabu-tema iz 1942.

Međutim, postoji još jedna neistražena ramska tabu temao kojoj govori Ivo Goldstein, a koje se u svome svjedočenju dotiče i Ivo Čuljak, a pokušava je u najnovije vrijeme u Zagrebu osvijetliti don Pavao Crnjac. Riječ je o djeci koja su tijekom rata odvedena na prehranu u Hrvatsku, njih čak 680 (od toga 16 muslimanske djece). Mnoga od njih nikada se nisu vratila. Za neke od njih nikada se nije saznalo gdje su. Posvojeni su, dobili su novo ime i prezime i tako izgubili svoj identitet, iako je Crkva, odnosno osobno nadbiskup Stepinac isticali da se kod usvajanja ne mijenjaju djeci imena i prezimena, da im zadrže identitet dok ne prođe ratno stanje. Neki, koji su nakon puno godina shvatili da su izgubili identitet, a da su podrijetlom iz Rame, nastojali su otkriti svoje korijene: tražili su ih i preko zagrebačkog lista Arena (poznata rubrika „Arena traži Vaše najmilije“). O jednom takvom slučaju poznati novinar Zvonko Letica snimio je 1967. dokumentarni film “U potrazi za izgubljenim zavičajem”: djevojka Marta Barišić iz Kozla sa Šćita vratila se u Ramu i susrela s roditeljima.

Od spomenutog broja od 680 otpremljene djece, najviše je djece bilo iz Gornje Rame, više od 529, iz Srednje Rame (Uzdol, Duge, Šćipe, Papci, Višnjani, Sovići, Doljani) 48, iz Donje Rame (Gračac, Kućani, Ustirama, Trišćani) 11. Iz Gornje Rame najviše je djece iz Rumboka (103), Orašca (95), Proslapa (49), Ploča (22), Kovačeva Polja (19), Jaklića (13), Podbora (13), Varvare (15), Ripaca (10), Borovnice (4), a neka djeca nisu znala mjesto otkud potječu pa je nadležna osoba jednostavno upisala Prozor (takvih je 144).

Zaključak

I što reći na kraju ovoga prikaza o knjizi koja neće ostavljati na miru nikoga, nego koja će neprestano poticati na razmišljanje o zlu koje jedino čovjek može učiniti čovjeku.

Upravo u tome smislu ovaj svoj prikaz ove vrijedne i za sjećanje za odgovornu budućnost veoma korisne knjige završit ću riječima odnosno porukom prof. Ive Banca koja se nalazi na kraju njegova članka: „Ljudska moć i znanja ne mogu oživotvoriti fra Julijana i fra Viktora, ne mogu vratiti sve nebrojene Barabane, Bećiroviće, Ćavare i Dautbegoviće, Faletare i Juriće, Markešiće i Osmiće, ne mogu nadoknaditi sve one godine zatvora poslije 1945, sve nepravde uzrokovane gradnjom hidroelektričnog sustava 1950-ih godina, sve učinke neljudskih ideologija. No mi vjerujemo da posijane sramote uskrsavaju u slavi, da se sije u slabosti, a uskrsava u snazi. Zato poslije svega ne ostaje tišina, nego nada. Zapravo, najviše se moramo čuvati osvete. Lako se osvetiti. Lako je gajiti mržnju. Teže, neusporedivo je teže, pomoliti se za duše ubojica, za duše neprijatelja!“ (131)

Hvala na pozornosti.

Prozor, 28. veljače 2014.

Ivan Markešić