Ako se kad u bosanskohercegovačkoj akademskoj zajednici progovori o proizvodnji stereotipa o nekoj kulturi, po pravilu se navode primjeri u kojima je domaća kultura ona kojoj se čini nepravda. Nemoguće je da tada akademik ne spomene „Orijentalizam“ Edwarda Saida ili „Imaginarni Balkan“ Marije Todorove i na taj način potvrdi svoj autoritet, potajno se nadajući da student neće nijednu od navedenih knjiga pročitati i uočiti površnost njegovog čitanja. Praksa je nešto drukčija. Primat u proizvodnji stereotipa na našim prostorima ima religijski nacionalizam, u svakoj od svoje tri manifestacije, nadograđen na već postojeće višestoljetne klerikalne proizvodne pogone. Ipak, kada je prije sedmicu dana Redžo Seferović postao predmetom ismijavanja bosanskohercegovačke javnosti, činilo se da su, na tren, podjele među njima nestale. Ovoj morbidnoj solidarnosti pravo ime je rasizam. Rasizam, koji je duboko ukorjenjen u sistem predodžbi sva tri nacionalizma. Rasizam, kojim je bio vođen gazda zavidovićke kafane kad je prije pet godina odbio Seferoviću uslužiti piće, nakon čega ga je Seferović s punim pravom tužio za diskriminaciju. Rasizam bez zloupotrebe te riječi. Rasizam, o kojem svjedoči i bosanskohercegovačka književna historija.

Priča „Hasan-hodža Ciganin“ Omer bega Sulejmanpašića je izašla u Sarajevskom listu u srijedu 18. aprila 1900. godine. U njoj je prepričana, bez opreza političke korektnosti, legenda o tragičnom životu Hasan-hodže, Roma koji Rom nije želio biti.

Hasan-hodža Ciganin

(Pisano za „Sar. List“)

Ko ga je god poznavao, tako ga je zvao. On nije da je u medresi učio, pa da je bio hodža, nego je u mladosti služio jednog bega, te bi često s hodžama u dotjecaj dolazio i slušao, šta oni govore, pa je od njih nešto i naučio. I pod starost ne bi htio sa svakim, najvolio je s hodžama. Vazda je oponašao hodže, pa se je i nosio po hodžinski. Samo nije imao džube [1] nego bi hrku [2] nosio.

Rijetko je Ciganina naći, da zna u Kuranu čitati, a naš je Hasan-hodža i to znao. Kad je bilo vrijeme klanjanju, da su gromovi pucali ne bi Hasan-hodžu smeli da ne klanja. Jednom riječi: on se je držao kao Turčin a ne kao Ciganin, pa nipošto ne bi dao sebi reći da je Ciganin. Najvolio bi sa svojim komšijama, katolicima i pravoslavnima o vjeri govoriti i njima pripovijedati.

Više puta je s njima i u raspravu zašao hvaleći im svoju vjeru, a oni njemu svoju.

Kao što nije kod Ciganina rijetkost gostoljublje tako je bio i naš Hasa-hodža gostoljubljiv. Da nigdje nijesi imao kahve popiti, hajde k njemu, pa ti ne će dati iz kuće dok ti kahvu ne ispeče. U njegovoj kući nikad nije falilo kahve i šećera, a ako ne bi imao za što kupiti on bi do drugog pazara od trgovca gazde Pere na veresiju uzeo. Pred pazar na nekoliko dana nijesi mogao Hasan-hodže vidjeti. On bi se zavukao u svoj vigan i po vas dan bi kovao samo da skuje nekoliko stotina čavala, da ih odnese na pazar i proda, te gazda Peri plati, i tako bi vazda svoju riječ održao.

Često se je dogagjalo, da bi Hasan-hodža izašao na put, pa bi kojeg znanca s puta svratio da kahvu popije, a bogme ako je što Bog dao, pa se je u kući zavrnulo, i založili bi, užinali, ručali, ili od šta je vrijeme bilo.

*

Već je tome više godina, kako našeg Hasan-hodžu crna zemlja krije, ta ja ga malo pamtim, pa nas još sjećaju na nj njegovi neki dogagjaji iz životam mu. I ako je bio Ciganin opet mnogom na um pane i rahmet [3] mu preda. Evo ću i ja da napišem nekolike, što sam o njemu čuo.

Hasan-hodžina je kuća sa još nekoliko ciganskih kuća udaljena bila za 2-3 kilometra od sela N. pa svakog ramazana, poreži se on i njegovi Cigani te skupi nekoliko groša i doveli bi hodžu iz kasabe, da im preko ramazana klanja. On nije htio, da bude imam [4] a može biti da nije ni sposoban bio, hele, kako bilo da bilo, kad bi ga ko pitao:

- A što će vam drugi hodža? Ta moreš i ti svojim komšijama klanjati – on bi odgovorio:

- Ta nijesam ja budala, da Ciganima budem imam.

Jednog ramazana, pogodiše Cigani i Hasan-hodža hodžu iz kasabe da im klanja. Kako nijesu imali sahata, nijesu znali kad će zapostiti niti kad će se omrsiti. Hodža kojeg su iz kasabe doveli, da Ciganima dokaže, kako svašta zna i kako je učevan reče im:

- Ja vidio sam u jednom kitabu, da se kozi pred veče zjenice smanje a pred zoru rašire, pa možemo po kozjim očima znati. Kad se smanje večer je pa ćemo se omrsiti a kad se rašire zora je i onda ćemo zapostiti.

Hasan-hodža pohvali svog imama a i svi Cigani na to pristaše.

Cigani su krili svoj sahat, jer nijesu htjeli, da svijet zna kako u njihovoj mahali sahata nema. Kazali su: „Svijetu se ništa sakriti ne može“, te brzo svijet sazna kakav je to u Cigana sahat.

Poslije su Hasan-hodžu tijem snahodili a on se je ljutio, pa ne samo on, nego i svi Cigani i njihov imam su se ljutili, kad bi ih ko za sahat upitao.

Jedan put, dogje Hasan hodža svomu komšiji Nikoli da se s njime pogodi, da mu jednu njivicu spremi [5]. Baš kad se Nikola po svom zakonu Bogu moljaše tad Hasan-hodža u kuću unigje. Nikola bi kazivao: - „Pok. Hasan-hodža na vrata i vidje gdje se ja Bogu molim, poče nešto učiti, duše mi sam mislio da je poludio. A opet bi se Hasan Hodža hvalio, kako je Vlaha jendisao, pa bi rekao: „On se krsti a ja uči, hele najposlije Vlah ušuti.“ Kad bi ga ko upitao: „Ja šta si Hasan-hodža učio?“ Odgovorio bi: „Ta znaš brate, ono veliko sure Kulhuvalah [6]“.

Pripovjedao bi, kako je nekad imao murafu [7] sa svojim rogjakom za jednu njivu. Kadiji bijaše drago, da mu se dar donese. Hasan-hodža ode gazdi Peri, kupi glavu šećera i malo kahve te pred kadiju. Ne mogaše kadiju sama da zateče i da mu preda što mu je donio jer bijaše u medžlisu, nego kad rasprava poče reče kadiji: - „Ama brate efendija ljubim ti ruku! Nit ti mene pitaš niti ja kažem, odakle sam amo tebi pošao.

- E, Odakle? upita kadija.

- A znaš efendija odakle ljudi polaze. Iz gazda Perina dućana. Kadija je razumio šta je Hasan-hodža tijem htio reći pa mu je i presudio.

U selu N. bilo je jedno tursko momče Ibrahim. Cigani nijesu mogli od njega živjeti. Tikao bi ih i učio im nekakvu njihovu (cigansku) dovu a oni bi se ljutili i psovali bi ga, pa čim bi ga opazili, bježali bi samo da se s njim ne susretu.

Jednog dana, Ibrahim dogje Hasan-hodži da kupi čavala. Hasan-hodža mu donese kahvu i počnu piti. Kako naš hodža nije htio da je Ciganin, reče Ibrahimu:

- Bogati Ibro! Kaži mi onu cigansku dovu.

- Ne smijem bogami hodža, jer se bojim, razljutiću te, odgovori mu Ibro.

- Hasan hodža pogleda mrko Ibru pa mu reče: - Ta nijesam ja bolan Ciganin, ja sam elhamdulilah [8] Turčin kao i ti.

Ibro mu poče kazivati: - „Podiglo se tristra i šezdeset vjere Firaunske (ciganske) a pred njima majčin Huso. Uzeli puške zohove napunjene barutom krhljadanom [9] a nože jelove i odoše, da traže Dasine [10]. Kad tamo, al Dasine se zavile u ćebeta [11] pa im niko ništa do Boga ne može. Odatle odoše, da traže Gadžovana (Turaka). Kad ih nagjoše, ali Gadžovani napunili gvozdenjače [12] sitnim žvicerom [13], Cigani počeše pucati a oni njihov Barut krhljadan pa sve premeće preko Turaka. Kad vidješe Turci, da se Cigani ne šale, počeše i oni iz svojih gvozdenjača pucati. Ciju, fiju a po pedeset naših obaraju. Svi Cigani izginoše, samo osta majčin Huso i to i on siromah ranjen. Nekako se Huso dovuče do jednog luga i tamo se sakri. Ali neseretna ptica golub poče vikati: „gugu“. Mušljaše sirota Huso, da viče: „Eno ga u lugu“. Prepade se pa poče goluba moliti da šuti govoreći mu: „Šuto draga tico, kad ozdravim skovaću ti čakmak.“ Ptica ga ne htje poslušati nego jednako viče: „Gugu“. Huso se jadan ranjen teško iz luga kući dovuče. Kad dogje kući zavika mater: „Steri mi majko postelju, ama nemoj duge ni široke, jer ti ne ću dugo bolovati.“ Majka prostrije postelju a Huso leže da boluje. Nesretni mačak pogje preko ograde, oskliznu mu se noga te pade Husi na prsa a zavika, „vrnjau“. Mišljaše naš Huso da je to Azrail [14], pa zaviče: „Firaun (Ciganin)“ Huso zavika svoju ciganku Zejnu: „Ciganko! ponesi, čibuk i duhana, da Azrail aga zapali, ne ću li još koji put dušom dahnuti, a reče mačku: „Hošgeldu safageldu [15] dragi Azrail aga!“

Husi je duša od straha izašla i on umrije. Mati ga je žalila i nije ga dala iz kuće iznijeti nego ga je pod naćve ukopala.

Dok je Ibrahim pripovijedao cigansku dovu, Hasan hodža je klimao glavom i promjenjivao se u licu, a kad dovrši reče mu: „ E balijo“ [16] ima li još? a znaš li, da tvoj otac nije bio moj ahbab [17] svega bih te isprebijao, nego mi odmah izlazi iz kuće, pa nemoj mojom njivom ići, jer mi ne će biti berićeta – i istjera Ibrahima iz kuće.

Hasan-hodža je imao dvojicu sinova i vazda bi se tužio, kako ne će da klanjaju te ih najposlije za to od sebe otjera. Kako su Cigani bili udaljeni od sela M. u kojem Turci žive, tako su imali i svoje groblje u kome su se kopali pa se to groblje zove Cigansko groblje. Kažu, kad je Hasan-hodža legao na smrtnu postelju, da je pozvao imama iz sela N. i zamolio ga, da ga ne ukopa u cigansko groblje nego u tursko.

Komentar i priprema: Kenan Muminagić

[1] Džuba – gornja hodžinska haljina od čohe.

[2] Hrka – duga gornja haljina od čita.

[3] Rahmet – pokoj.

[4] Imam – koji pred narodom klanja.

[5] Njivu spremit t.j. uzorati i posijati.

[6] Kulhuvalah – poglavlje iz kurana koje je baš najmanje.

[7] Murafa – rasprava.

[8] Elhamdulilah – hvala Bogu.

[9] Krhljadan od krhljadi zovu u bugojanskom kotaru progju (konoplje).

[10] Dasina – zovu Cigane pravoslavne i katolike.

[11] Ćebe – struka.

[12] Gvozdenjače – puške.

[13] Žvicer – vrsta baruta.

[14] Azrail – angjel koji duše prima.

[15] Hošgeldu, safageldu – dobro došao.

[16] Balijo – poturčenik, velika je uvreda Muhamedancu kad mu rečeš: balijo.

[17] Ahbab – prijatelj.