Poslije razdoblja vladajućeg politeizma javljaju se veliki povijesni sustavi monoteizma. Nazvali smo to prvim obratom. Drugi će se ostvariti u naše doba općim procesom sekularizacije društva. Inače, monoteizam uvijek dolazi nakon i zbog politeizma, a ne prije njega. U povijesti ljudskog roda jednoboštvo je, naime, bilo vrlo rijetka pojava - susrećemo ga samo u egipatskoj, mazdaističkoj, židovskoj, kršćanskoj i islamskoj religiji - a kada se i javlja čini to u nepomirljivoj oporbi spram svakoga mnogoboštva. Stoga se monoteizam u povijesti redovito ostvaruje kao negacija tog nasrtljivog politeizma. Dovoljno se pritom sjetiti gotovo istovjetnih prijekora za mnogoboštvo što su ih u svojim oštrim istupima iskazivali jednako Mojsije, židovski proroci, Zaratustra i Muhamed. Otud konačno tvrdnja R. Pettazzonija da monoteizam ne nastaje ni povijesnim razvojem - kako je mislio prošlostoljetni evolucionizam - ni uzročnim mišljenjem ili nekom praobjavom - što je zastupao W. Schmidt i njegova kulturno-povijesna škola - nego religioznom revolucijom, uperenom protiv svetog ludila i nezadržljivog raspadanja magičnoga svijeta, što redovito za sobom donosi upravo politeizam.

Čini se da je to stalno oporbeno obilježje monoteizma u odnosu na politeizam bilo poglavitim razlogom njegove poznate povijesne isključivosti, bojovnosti, netrpeljivosti i sumnjičavosti, što su sve nezaustavljivi povodi za rat i ratovanje. Ne iznenađuje onda što je baš rat daleko više ostao povezan s jednoboštvom nego s višeboštvom. Uostalom, pojave svetih ratova - u pravom smislu riječi - i nema do dolaska velikih monoteizama. Jer, u politeizmu ratnici više zovu u pomoć svoje različite bogove nego što se ti različiti bogovi međusobno sukobljavaju. U monoteizmu je često obratno, pa bogovi vode rat prije ljudi. Zato politeizam ne pozna tipično monoteističke fenomene: nevjernike, otpadnike, heretike, shizmatike, obraćenike i svete ratove. Izjednačavanje nevjernika s neprijateljima u uskoj je svezi s predodžbom Boga kao predvoditelja ratova. Ima još jedna stvar. Dok se u politeizmu ratnički agon sažimao u samo jedno božanstvo, koje nije moralo uvijek biti djelatno, u monoteizmu je Bog trebao istodobno zadovoljiti sve molbe ljudi, što se nije moglo lako pomiriti s njegovim položajem jedinog u svemiru.

Na dubljoj razini povijesna isključivost monoteizma dolazi od uvođenja kategorije istine u prostor religije, što politeizam kao pitanje nedovoljno poznaje, jer za njega postoje samo jači i slabiji bogovi, a ne istinitiji i lažniji. A rasprava o istini odmah je neka mogućnost ideološkog ishoda s dalekosežnim posljedicama u društvenom poretku. Budući da religiozno vjerovanje - kad je ideološki življeno - uključuje uvjerenje o posjedovanju jedne istine, ljudi tu istinu teško mogu zadržati samo za sebe, pa je hoće nametnuti drugima. Monoteizam se tako pojavljuje kao nesnošljivost: jedan je Bog nužno isključiv Bog, a njegovi vjernici jedini korisnici te isključivosti.

Ovo je, dakako, tek pojednostavljena slika - u weberovskom smislu - a ne istinski lik povijesnog monoteizma. U stvarnosti je, naime, bilo posve drukčije. U židovstvu je monoteistička isključivost bila ublažavana vjernošću i pravdom; u kršćanstvu Trojstvom, Čovječjim Sinom i Božjim određenjem sebe kao Ljubavi; u islamu oznakama Allaha kao Milosrdna, onoga koji ne prestaje opraštati - al-ghaffar - Prijatelja i Podržavatelja - al-wali - sporog u kažnjavanju i Darovatelja svih milosti. Naravno, tu ulazi i sva sila raznih posrednika, što smanjuju isključivost monoteizma: anđela, demona, svetaca, proroka, svjedoka, mučenika, čudotvoraca, vidioca i mnogih drugih. Većina kršćana časti također i Gospino posredništvo u korist grešnika i njezino božansko Majčinstvo koje se protivi svakom "padu" monoteizma u čisti racionalizam, juridizam ili ideologizam, čemu je inače sklon popustiti krhki i zemaljski čovjek.

Ne želimo zacijelo ovdje ulaziti u teologijske prepirke, ali ipak podsjetimo da je u naše doba došlo, posebice u određenim neokonzervativnim krugovima, do naglašene obnove politeističkog svjetonazora koji zapravo živi od kritike često krivo življenog monoteizma, pa ga s pravom M. Dieguez naziva "monoteističkim idolom“, a Y. Congar "političkim monoteizmom". Zagovornici povratka na politeistički oblik religije obrazlažu svoj izbor pretpostavkom da pluralizmu na zemlji bolje odgovara pluralizam na nebu. U tom se sklopu onda predbacuje monoteizmu da zapravo smeta i priječi uvođenje modernog "politeizma mišljenja" - o čemu je pisao M. Weber - u društveni život. A suvremeni je svijet bitno mnogostruk, različit, slojevit, složen, višeznačenjski i nesvediv na samo jedno načelo. Stoga bi baš predloženi politeizam primjereno odražavao i pozakonjivao brojnost narodâ, kulturâ, religijâ, tradicijâ, znanstvenih metoda, svjetonazora i vrednotâ, što tvore prednost i bogatstvo današnjeg društva. Umjesto jednoboštva koje osiromašuje i sve podvodi pod isti moćni nazivnik - koji je samo drugo ime za ideologiju - suvremeni pokušaj oživljavanja mnogoboštva zagovara uspostavu cjeline različitosti. Tako bi politeizam neba mogao ponuditi uvjerljivije opravdanje za politički pluralizam na zemlji, dok bi monoteizam trebalo odbaciti, kažu oni, jer je uvijek raspirivao, osobito u predmodernoj prošlosti, nimalo svete ratove i posve svjetovne podjele.

Istodobno su mnogi mladi mislioci - u većini židovska nadahnuća – branili upravo oprečnu tvrdnju, prema kojoj jedino i isključivo monoteizam oslobađa ljude od totalitarizma, podjednako onih prirodnih, državnih i ideoloških. Ta će se polemika jamačno nastavljati u nedogled, jer su težnje prema monoteističkom modelu mišljenja duboko ukorijenjene u ljudskom biću - s obzirom na to da ga može zadovoljiti rješenje problema samo na jedan i konačno istinit način – ali je u isti mah razvoj društva vezan uz politički pluralizam i osjećaj plodnosti u slobodi.

Za nas je međutim, poslije svega što smo naveli, najvažnije ustvrditi da arhaičnim i politeističnim društvima više odgovara funkcionalistički pristup, jer u tim društvima religija pomaže prebroditi teškoće rata, dok monoteističkim i predmodernim društvima više odgovara legitimacijski pristup jer se u njima religijom opravdava ratovanje.


Jakov Jukić, Lica i maske svetoga, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997, str. 242-245.