Najveće otkriće koje sam doživio putem biblioteke "Reč i misao" bio je švicarski pisac Gotfrid Keler (Gottfried Keller, 1819 - 1890). Njegova zbirka novela "Ljudi iz Seldvile", koju sam prvi put pročitao u studentskim danima, jedna je od knjižica kojima sam se kasnije često vraćao, jer to je jedno malo, ali neiscrpno vrelo čitalačke naslade, koje će me nagnati da pročitam sve Kelerovo čega sam se domogao, pri čemu je najpoznatiji njegov jedini, ali briljantni roman "Zeleni Hajnrih". Nekada sam bio stava da je “Zeleni Hajnrih” knjiga savršena posebno za mlade likovne umjetnike, ali otkako sam ostao bez nje tako što sam je jednom od njih posudio, a on poslije zaboravio da sam mu je ikada dao, prestao sam tako misliti - to jeste nisam, ali nikada više ne bih posudio svoju, nego ima lijepo biblioteka, pa izvolite mladi umjetnici, ako želite unaprijed otprilike znati šta vas u bliskoj budućnosti čeka.

“Ljudi iz Seldvile”, u izdanju biblioteke “Reč i misao”, donosi tri novele, od kojih je svaka predivna, ljupka i istovremeno ozbiljna kako samo književnost umije biti. Prva u knjizi je “Romeo i Julija na selu”, druga “Tri pravedna češljara”, treća “Durljivi Pankrac”, a ako bih morao izdvojiti jednu od njih kao najbolju, to bi bila prva, iz razloga što je najdirljivija, slika i prilika jada što ga trpe mladi ljudi nad kojima bdiju poludjeli roditelji, što je u Bosni čest slučaj.

Ono što Kelera kao pisca odlikuje jeste izuzetna ljepota rečenice, pri čemu ona nije proizvod umanjivanja ili uveličavanja pojedinih riječi, već tačne i precizne mjere. To stvara efekat izuzetne jasnoće, a tu se onda otkrivaju i čisti osjećaji, bez primjesa drugih, pa su takve rečenice posebne. Sad nije takvo vrijeme, razvojem informatike čovjek je nazadovao u jeziku, pošao unatraške od pisma ka piktogramu, pa mnogi savremeni ljubitelji književnosti prezrivo frkću nad starinskim vrijednostima ljepote jezika, pretpostavljajući joj nemuštost, nejasnoću, šifrirani govor čije dešifrovanje vodi u ništa, te razne druge vještine kojih u klasičnoj književnosti nema kod pripovjedača, već samo kod sporednih likova. U društvu gdje je opskurna strana čovječanstva tako glasna, čitati pisce kao što je Keler akt je pobune.

Eh, kad sam se tako fino obračunao sa imaginarnim neprijateljima uzvišene književnosti, da se osvrnem na same novele, a to ću uraditi naopačke, od kraja ka početku, pa počinjem sa “Durljivim Pankracom”.

Kao što samo ime govori, u centru ove novele nalazi se lik po imenu Pankrac, čija je osobina u mladosti - saznajemo to odmah na početku priče - bila da se lako i žestoko naduri. Ako vam ova osobina i nije poznata iz iskustva, kao što meni jeste, sigurno poznajete nekog ko je takav, što priči daje aktuelnost iako je starija, vidimo u njoj sebe ili nekog koga znamo, a to vuče na čitanje. Ono po čemu Pankracovo durenje nadilazi prosječne durljivce jeste intenzitet - neosnovane pridike, što ih čovjek kao socijalno biće neizostavno mora trpiti u određenoj mjeri, njemu zasmetaju toliko da se iz rodne kuće digne u svijet, na način koji ni danas nije sasvim izumro kao izlaz društvenih odmetnika, a to je vojska. U tom zanimanju stiže čak do Afrike, u kojoj se zatim zbiva događaj koji će durljivog Pankraca promijeniti i omogućiti mu da se kući vrati kao bolji, mirniji i staloženiji čovjek. U mom čitalačkom iskustvu bilo je i prije susreta sa lavovima, koji obično završavaju smrću lava ili čovjeka, ali Pankracov se izdvojio kao poptuno neobičan, neviđen i nečuven, zbog čega ga neću ni prepričati da ne pokvarim gušt onima koji budu čitali priču.

Srednja novela u knjizi, “Tri pravedna češljara”, izdvaja se kao najkomičnija. U njoj se govori o šegrtima koji se bave proizvodnjom češljeva od volovskih rogova, kojima mladost prolazi u marljivosti i štedljivosti, a sve sa ciljem preuzimanja radnje od majstora onda kad za to dođe vrijeme, kad je majstor već star a ni šegrt nije više tako mlad, u čemu ima nekog lijepog reda i neke više pravde - tačno vidiš da je to Švica, da nije Bosna, u kojoj bi svako sve sad i odmah, od čega uglavnom bude šipak. No, ako je i Švica, to ne znači da ni tamo nema izvanrednih puteva do cilja, kao što je ženidba sa bogatijom ženom. Tako je i u “Tri pravedna češljara”, koji imaju tu sreću da se u selu nađe jedna baš takva. Nije neka ljepota, ni fizički ni duhovno, ali ima radnju, pa je to čini simpatičnom, za trojicu češljara neodoljivom, iz čega se rađa komično udvaranje, ono obilje neprilične hvale s kojom se ljudi služe kad se namjere na nečije imanje. Buduća mlada doprinosi komediji sa svoje strane na način što voli da je ta hvala paprena i što je može baš puno podnijeti, pa na kraju, kad češljari završe, još i sama uzme riječ kako bi ovde-onde upotpunila, gdje joj se učini da momci nisu dovoljno pretjerali. Njih trojica su u tome prilično jednaki, a i u ostalom, pa gospođica ima problem da se odluči, ali mu doskače svojom premnogo hvaljenom mudrošću i predlaže da se češljari trkaju za njenu ruku, što se i dogodi. Kako se utrka završi, ni to neću ispričati, iz istog razloga što nisam rekao ni kako se durljivi Pankrac nosio s lavom.

Prva novela, “Romeo i Julija na selu”, koju sam već označio kao najbolju iz knjige, a sada se već malo zbog toga kajem jer se osjećam kao da sam iznevjerio durljivog Pankraca i tri pravedna češljara, koji su zaista pravedni iako su komični, govori o dvojici seljaka, susjeda koji su se - meni je bilo čudo da ima toga i u Švici - zakačili oko međe. Sukob oko međe ima svoje prirodne zakonitosti, Franjo Šarčević bi sigurno to znao izvesti kao matematičku formulu, na čijem bi kraju, iza znaka jednakosti, morali stajati znakovi @#$%&!, što je stripovski znak za zlo i naopako, na engleskom poznat kao grawlix. Kod nas oko međe nerijetko nastaju krvni delikti, a pošto je ovdje mjesto radnje ipak Švicarska, rađa se dug sudski spor, gdje se dvije poštene familije finansijski upropaštavaju, jer oba seljaka, umjesto da se bave svojim poslom, vise u gradu i izlažu se raznim prevarantima koji djeluju u i oko suda, sve u nadi da će jedan drugom sabiti rogove radi jednog zaparloženog komadića zemlje, kao stvorenog za da ga se halali i iste sekunde na njega zaboravi. Strašne su Kelerove riječi, kad opisuje zavađene seljake kao prokletnike koji su, hrvajući se, upali u maticu i ne prestaju se hrvati dok ih matica nosi prema crnom viru u kom čeka smrt, ta je slika tako upečatljiva, a još strašnija iz bosanske perspektive, gdje se u toj bezumnoj akciji nalaze čitavi narodi. U toj situaciji, baš kao u Romeu i Juliji, rađa se ljubav između nevine djece zavađenih seljaka, čiji je tragični završetak za mene puno tužniji nego onaj što ga dožive Romeo i Julija, jer ovdje stradaju sirotani koji osim te ljubavi nisu imali ništa. Pri tome valja reći da je Keler možda i najljepše, najljupkije opisao rađanje ljubavi između dvoje mladih od svih svjetskih pisaca, zbog čega je tuga tragičnog raspleta još i veća, tolika da je nemoguće ne zaplakati, a te su suze katarzične i povećavaju ljubav prema čovječanstvu uopšteno.

Ovdje ću opet spomenuti Franju, koji mi je nedavno rekao da će čitati “Mobi Dika”, zato što je pročitao negdje da je to Andrićev omiljeni roman i kako Andrić zavidi onima koji ga još nisu čitali, jer oni tek trebaju otkriti ogromnu ljepotu što je ta knjiga u sebi krije. Tako i ja mogu reći za “Ljude iz Seldvile” Gotfrida Kelera - zavidim onima koji će ovu knjigu čitati prvi put, jer je to jedna književna riznica, prepuna predmeta koji su napravljeni od plemenitog materijala i uz najljepšu stilizaciju. Nisam od onih koji govore da se nešto mora pročitati, ali moram reći da smatram kako je velika šteta proživjeti život bez da se upoznaju ovako divna djela pisane riječi.

Za kraj da ispričam još nešto iz vlastitog iskustva, a u prilog Kelerovoj veličini. Kada sam prvi put bio u Cirihu, gdje sam se susreo sa najvećom skupoćom ikad, zamolio sam domaćine da me odvedu na groblje gdje je Keler. Oni nisu bili književni ljudi i na groblju su mi pričali o tome kako je skupa grobarina - najbogatije familije, koje imaju kao neki Stonehenge gdje ukrug počivaju u miru, plaćaju za to, bože me sačuvaj, 50 000 franaka godišnje. Tako su mi rekli, na šta sam pomislio kako bih, kada bi me život natjerao da živim u Cirihu, prvo sjeo da napišem testament, s kojim bih poklonio vlastiti kadaver medicinskom fakultetu da imaju za seciranja. Kelerov spomenik nije tako veliki ni bogato ukrašen, ali je svejedno najljepši, okružen lijepim zelenilom i nekako dostojanstveniji od ogromnih bogataških grobnica, a kada sam pitao domaćine da li je makar njemu grobarina gratis, rekli su mi da nije, ali da njemu plaća grad. Nešto mi to bi puno drago, i da bude ljepše, u tom trenutku na Kelerov grob dođe lisica i sklupča se na njemu kao puž.

Boris Lalić, Prometej.ba