Na slici: Tanizaki sa svojom trećom i posljednjom ženom, Matsuko

U ovom izdanju rubrike "Reč i misao" predstavljamo nešto prilično neobično. Lično za ovog pisca nisam čuo ranije, i mislio sam na prvu, kada sam na korici pročitao ime Tanizaki, da je čovjek Grk, ali nije, Japanac je - Džuničiro Tanizaki. Djelo s kojim se upisao u biblioteku Reč i misao nosi ime "Ključ". I ono me prevarilo na prvu, natjeravši me da pomislim kako je riječ o knjižici koja pretenduje na opremanje čitatelja sa nečim što će mu pomoći da otvori neka vrata, s nekim saznanjima koja će mu omogućiti da negdje uđe, prođe, zađe, negdje gdje prije toga nije mogao. Sad kad sam pročitao djelo ne mislim tako, sad mislim da je pisac djelo nazvao ključem aludirajući na tajne, kojih svi imamo.

Prije nego počnemo sa pričom o knjizi, riječ-dvije o piscu.

Džuničiro Tanizaki rođen je u Tokiju 1886. godine, a umro u Jugavari, godine 1965. Ubraja se u velike pisce, nazivaju ga najznačajnijim japanskim piscem moderne epohe, te se može reći da je jedan od onih koji su već sa prvim objavljenim radovima stekli pažnju šire čitalačke publike, koju je zatim uspio držati u kontinuitetu od pola stoljeća, što je biljeg pravih majstora. Svi njegovi biografi i u najmanjim notama obavezno spomenu to da se pisac u neka doba preselio iz kosmopolitskog Tokija u konzervativni Kanzai, jer se to u velikoj mjeri odrazilo na Tanizakijev književni rad, u kom se, vele oni koji pisca poznaju bolje, najčešće prikazuje sukob starih i novih vremena, zatvorene japanske tradicije i otvorene modernosti, koja je tu neobičnu zemlju, na nivou svijeta, izdigla iz zaostale u naprednu. Kratki roman "Ključ" njegovo je posljednje ostvarenje s kojim se istakao posebno, a objavljeno je pedeset godina nakon što je objavio prve pripovijetke. Za one koji bi željeli čitati više od Tanizakija, znajte da su mu najpoznatija djela "Luđakova ljubav", "Ukus koprive", "Povijest o Gendžiju", "Sestre Makioka", te ovaj naš "Ključ", koji je moju čitateljsku maštu odveo u predjele gdje nije prije bila, i na osamdeset strana je iznenadio osamdeset puta.

Siguran sam, dokoni čitaoče, koji pored toliko ozbiljnih, po život prijetećih tema, još uvijek zabadaš nos u lijepa književna djela, znaš odranije ponešto o čudnom svijetu japanskog seksa, o kom je Velimir Grgić napisao malu knjižicu "Jegulje, grah, bukake". Seks je zanimljiv svima i zato se te informacije, uprkos mračnim putevima kojim putuju, šire sa ništa manjom brzinom nego informacije o tome gdje je i kako ko poginuo; to dva interesovanja idu valjda u paketu, seks i smrt, samo što prvo nema tu privilegiju da se o njemu priča javno, na sva zvona. Ukoliko ne znaš o tome ništa, Tanizakijev "Ključ" bi te mogao ostaviti zatečenim, a isto tako i ako znaš, jer površna saznanja ne štite čovjeka od iznenađenja kad dođu dublja, bez obzira što su o istom predmetu.

Tema ovog kratkog romana je seksualni život između muža i žene, koji u zrelim godinama (njemu je 55, njoj 44), poslije dvadeset i dvije godine tradicionalnog japanskog braka, koji bi se u seksualnom smislu mogao nazvati misionarskim radom, stupaju na stazu perverzije, i za kratko vrijeme - radnja romana ne pokriva ni punih šest mjeseci - odlaze tako daleko da se više ne zna ni ko s kim spava; to jest, zna se sve, ali ne može čovjek da vjeruje, kako to tako, šta im je, jesu li normalni?

Ono što ovim uvrnutim spisima daje posebnu uvjerljivost jeste dnevnička forma. Počinje novogodišnjim zapisom, u kom muž, inače akademski profesor, kazuje svoje namjere, da piše o onome o čemu nikad nije, o svom seksualnom životu, što se na prvu čini potpuno bezazlenim, pa čak i dirljivim - žali se on tu kako mu je, u pedeset petoj, opala seksualna moć, pa se jadan brine, hoće li i dalje moći zadovoljavati svoju jedanaest godina mlađu suprugu, koja je opisana kao ljupko i čedno stvorenje? Pri tome saznajemo i da je uvaženi profesor fetišist nogu, te da mu supruga, njegova voljena Ikuko, kao žena tradicionalna, ne dozvoljava da se bavi onim čim se fetišisti te vrste bave, smatrajući takvo ponašanje prljavim i sramnim. Nada se profesor da će supruga kradom čitati te njegove zapise, te u konačnici pristati da mu ispunjava želje u kojima vidi nadu za svoj prigasli ljubavni plamen. Sve u svemu, meni je ličilo kao da slijedi topla ljubavna priča, a što profesor voli ljubiti noge - pa nek' voli, kad već sam kaže da su te noge jako lijepe, sve što je lijepo i jest da se ljubi i mazi.

Eh, poslije toga stvari kreću da se zapliću u neočekivanom pravcu. Piše muž dnevnik, a piše i žena, i šta piše ona - udala se po želji roditelja, za čovjeka koji je fizički potiče na gađenje, pa otuda i čednost njezina prema njemu. Druga je priča kad stane o g. Kimuri, vjereniku njihove kćerke, koja se zove Tošiko, tu se već vidi nešto što stane u domaću maksimu - Ispod Mire sto đavola vire. Iznenađeni čitalac, koji privatno čezne za prelazom iz junačkog u pastoralni svijet, biva zaintrigiran sada jako i sa napetom pažnjom čita dalje, uzdajući se u čuvenu japansku trezvenost i pristojnost.

To uzdanje brzo propada - "Ključ" je brza knjiga, piči radnja kao japanski brzi voz - te pred očima čitatelja strada najprije trezvenost, a onda i pristojnost. Ovi fini ljudi, za koje sam odranije čuo da slabo podnose špirituozna pića, navaljuju svake noći na brendi, tu zapadnjačku novotariju, muž, žena i budući zet, poslije čega slijede čudne seksualne scene, u kojima ima svega, osim kako bog zapovjeda.

Budući zet govori budućem puncu da su u Japan stigle Polaroid kamere, lake za rukovanje kao kamere stare, a bolje od njih po tome što same izrađuju slike, ne treba ti majstor da razvija film i gleda šta je ko slikavao, te da on može zbaviti jednu. U mom idealnom svijetu, punac tu, kao akademski građanin, nije trebao zveknuti zetu šamarčinu da je pamti dok je živ, ali mu jeste morao očitati bukvicu i poslati ga u peršun zauvijek. Ali on to nije uradio, nego je zamolio budućeg zeta da mu donese novu kameru, što se odrazilo na radnju romana da postane još bolesnija, nakaradnija.

Ima tu jedna stvar koja čitavom tom spletu daje nešto, uslovno rečeno, normalno, a što saznajemo iz supruginih zapisa - ona se samo pravi mrtva pijana, te je sve vrijeme svjesna šta se sa njom radi, da je se tretira kao tijelo bez duše, pa u datom trenutku, tobože buncajući, zaziva Kimurino ime, s čime kao da hoće reći svome poludjelom suprugu - pomogla sam ja tebi, pomozi i ti meni, za šta on ne ostaje gluh. Budući zet, u maniru najgorih, najnemoralnijih učesnika nečeg što se zove rijaliti, radi to sa svojom punicom, bez da se makar prestane zabavljati s kćerkom.

"Jadna Tošiko", misli se čitalac, "ti si u ovoj kaljuzi jedina žrtva!", al' ne lezi vraže, Tošiko ne samo da nije neupućena u taj đavolji trio gušt, nego sudjeluje u njemu direktno, i to kao podvodačica, pri čemu je teško razlučiti koga podvodi više - vjerenika materi il' mater vjereniku?

Na kraju, od siline tih nezdravih, neprirodnih uzbuđenja, u kojima uživa svim silama, od čega mu pritisak skače do mjera od kojih se dr. Kodama plaši da će mu razbiti tlakomjer, muž - kom se ime ne spominje - dobija moždani udar, koji ga parališe, i za njim još jedan, koji ga ubija. Na kraju krajeva Ikuko piše posljednje poglavlje, u kom otkriva da je puno toga u prethodnim poglavljima slagala kako bi izmanipulisala svog pokvarenog muža, te daje rezime cijele radnje, koji završava sa informacijom da će g. Kimura oženiti Tošiko čim prođe vrijeme žalosti, te da će zatim živjeti u troje.

I prije sam čitao neke japanske knjige, dvije su kojih se dobro sjećam, od kojih je jedna, Akutagavina "Kapa", da se tako izrazim, baš japanska, a druga, kojoj sam zaboravio i autora i naslov, ali ne i samu knjigu, jedna od onih u kojima je strani autor uredio život na Zapadu, pa sada iz te perspektive piše o rodnoj grudi, onako kao naš Hemon u Americi, a te knjige često i nisu ništa drugo do prikaz plemenitog zapadnog uticaja i/ili njegovog odsustva u udaljenim krajevima, koji su, aman, ostali divlji i egzotični, i jadni, i gladni, i bosi, i posni, i od sna prkosni, da prostiš. Ta druga knjiga je prikazivala život prvih kršćanskih misionara u Japanu, miroljubivu prethodnicu svake zapadnjačke kolonizacije, koje je japanski car proganjao i ubijao, a meni ih nije bilo žao - izuzev kad je direktni opis stradanja - jer ja volim Japan japanski, a ne volim kad je jedno te isto na sve strane, vidim u tome direktno negiranje božje volje, koja nije bez razloga dala tolike različitosti; ko to ne poštuje za mene je bogohulnik, dok su oni koje formalni vjernici nazivaju bogohulnim tek nepristojni, nekulturni.

U toj knjizi, kako već mora biti kad sa Zapada pišeš Istok, misionari postižu uspjeh, malecni, ali dovoljan da se kroz par stoljeća razvije u nešto što nam prikazuje "Ključ". Istina, Japan je od svoje zapadizacije profitirao debelo, postao jedna od lokomotiva čovječanstva, ali eto, platio je i on danak, uvezao čuveni Kurvoazje, a s njim i još nešto što ima slično ime, i tako je različito od tradicija o kojima Grgić piše u "Jegulje, grah, bukake".

Kada će se u Bosni pojaviti ovakvi romani, veliko je pitanje. Trenutna situacija, u kojoj najveće, najgore lopine važe za najveće patriote, govori da neće nikad, ali ja znam da hoće, jer nema te laži, ma kako sveobuhvatna bila, koja se neće stropoštati u prah i pepeo čim prosta istina izađe na vidjelo.

Zato, dokoni čitaoče, koji si sigurno osjetio bar nekad da u tebi čuči roman, najmanje jedan, a vjerovatno i više njih, pročitaj ovu kratku i uzbudljivu knjižicu po imenu "Ključ", japanskog pisca Džuničira Tanizakija, možda ti osvijetli put i pokaže način kako bi mogao.

Boris Lalić, Prometej.ba