Kad sasvim mlad čovjek počne maštati da se u budućnosti ostvari kao profesionalni pisac, onda se lako može desiti da pronađe uzora u Onoreu de Balzaku. Osim što je odlično pisao, Balzak je pisao puno, i iza sebe ostavio stotinjak djela, od kojih će bar petnaestak ostati da žive i na našim, ozbiljnoj literaturi nesklonim prostorima, a u Francuskoj i drugdje gdje su ljudi ozbiljniji i realniji sigurno i više. Ono što mladi pisci obično ne znaju o Balzakovom životu jeste da je isti bio veoma težak i neizvjesan u finansijskom smislu, da je njegova fantastična priroda često, gotovo bez prestanka nasjedala na najprizemnije prevare tobože časnih i poštenih, a zapravo do srži pokvarenih ljudi, te da je njegova plemićka titula, koja nije bez vrijednosti u očima pisaca koji to tek trebaju postati, ostvarena milostinjom - grofica Hanski, s kojom je bio u ljubavi na neviđeno punih sedamnaest godina, putem pisma, udala se za već teško bolesnog Balzaka isto tako na neviđeno, iz daljine, poslije mnogih očajničkih molbi sa njegove strane, kako bi siromah mogao umetnuti između imena i prezimena ono “de”, koje ga je iz nekog razloga privlačilo baš kao da nije bio jedan od najvećih, nego neka ljudska ništarija. Sve u svemu - Balzak je itekako ugledan pisac, ali ponajviše zbog onoga što je napisao, a kao čovjek… I kao čovjek je ugledan, ali samo za one što umjesto mirnom prednost daju ludom životu, koji ima svojih čari iako se tzv. normalni ljudi nad njim zgražavaju, pri čemu nisu sasvim u krivu.

U devetom kolu biblioteke “Reč i misao”, pod rednim brojem 205, izašla je knjižica naslova “Pukovnik Šaber”, autora Onorea de Balzaka, čije me ime na prvu nasmijalo, a iz razloga što je šaber stara alatka sarajevskog podzemlja, u koje se na svoj način ubrajam i ja, ne kao kriminalac, već kao knjižar na crno, te kao lokalni pripadnik svjetskog pokreta “Thrasher”, koji se opet prije ima smatrati sportskim nego kriminalnim, iako je istina da mi, Trešeri, živimo po devizi “skate & destroy”.

“Pukovnik Šaber” je jedno od Balzakovih djela u kojima je njegov pripovjedački genij zablistao u punom sjaju. Ova neobična, zanimljiva i napeta pripovijest, dramatična od početka do kraja i stilski besprijekorno izvedena (ima u stilu nekih packica, ali su one kao kad na divnoj žutoj banani ima koja crna tačkica, dakle estetske mane u korist slasti), u centru zbivanja ima romantični lik Napoleonovog grofa Hiasenta, poznatijeg pod imenom pukovnik Šaber, velikog ratnika za kog se, greškom, mislilo da je poginuo na bojištu, a kad kažem da se radi o romantičnom liku, moram napomenuti i da novela pripada realizmu, te da je dotični gospodin romantičan u onoj mjeri koja ne narušava realizam, što će reći - junak, pravi pravcati junak, te kao takav osuđen da ga društvo napravi budalom.

U vremenu još svježe buržoazije i prvog talasa kapitalizma - nama sa ovih prostora djelo je još bliže zbog toga - jedan zakon iznad svih pokreće francusko društvo, a to je želja za novcem, sve veća što ga se više ima, inače glavna Balzakova tema, prisutna u svim njegovim djelima koja sam imao priliku čitati, osim u “Vragolastim pričama”, u kojima vladaju galski humor i rableovski duh.

Pukovnik Šaber, službeno proglašen mrtvim već više od deset godina, vraća se u Pariz ne bi li vratio svoje ime, položaj i imetak, a prije svega voljenu ženu, koju je u vrijeme dok je slovio za jednog od najvećih kicoša Pariza uzeo iz Pale Rojala, mjesta na kom su se nekada okupljale Parižanke sumnjivog morala.

Problem je u tome što gospođa ne želi ni da čuje za pukovnika Šabera jer je u međuvremenu, nošena na krilima bogatstva svog lažno mrtvog muža, postala grofica Fero, plemkinja iz ulice Senžermen, u kojoj živi staro plemstvo što pred Napoleonom nikada nije pognulo glavu, a njoj se ta titula ne vraća ni u ludilu, posebno ne materijalna dobra, jer ona su i zaslužna što je od nekadašnje djevojke od dva franka postala grofica starog kova.

Siroti pukovnik, kog radi izmjenjenog izgleda i službeno izdatog smrtnog lista niko ne prepoznaje kao onog koji jeste, već ga umjesto toga šalju da se odmara po ludnicama, odlazi mladom advokatu Dervilu, kom pripovijeda svoju čudesnu priču, kako je najprije poginuo i potom oživio - realista Balzak ne propušta da spomene tu naučni izraz katalepsa, koji bi se u najgrubljem prevodu mogao označiti kao privremena smrt - a to mladog advokata zainteresuje dovoljno da bi se dao na posao, ne krijući pred klijentom sumnju da mu ne vjeruje do kraja.

Kad istraga pokaže da odrpani goljo, koji se istina umije držati vojnički uspravno, stvarno jeste pukovnik Šaber, advokat Dervil odlazi grofici Fero i iznosi joj cijeli slučaj, zahtijevajući od nje da pristane na sudsko poravnanje i zakonsko poništenje braka, na šta ona i pristane, primorana dokaznim materijalima. Ipak, kad dođe sam trenutak odluke, u uredu advokata Dervila, novopečena grofica Fero, koja se najzad sastaje sa svojim još uvijek zakonitim prvim mužem i prepoznaje ga, naglo odlučuje promijeniti taktiku i zaigrati na kartu svojih ženskih čari, s kojima je nekada omađijala starog dobričinu pukovnika Šabera.

Nakon burne scene kod advokata, ona sačekuje svog prvog supruga tajno i ponešto umiljavanjima (odmah sam vas prepoznala), ponešto glumom moralne vertikale (shvatite da sam ja sada majka dvoje djece i da zbog djece ne mogu dopustiti takvo poniženje pred nepoznatim ljudima), uspijeva da obrlati njegovo dobro i zapaljivo srce. Časni i pošteni pukovnik Šaber najednom prekorava samog sebe, kako je mogao previdjeti takve uzorite razloge, a kako mu grofica Fero časno saopštava i da ga više ne voli kao muža, odlučuje odustati od svojih zahtjeva u potpunosti, kao što i priliči pravim vitezovima kad je riječ o časti voljene žene.

Taman kad čitatelj pomisli da je to to, dešava se novi preokret, u kom pukovnik Šaber shvata smicalicu svoje pokvarene žene, ali samo što čitatelj pomisli da će groficu Fero stići zaslužena kazna, nastupa novi preokret - neće pukovnik Šaber od takve, jedino prezira dostojno pokvarenice ama baš ništa, te tako grofica ostaje netaknuta u svom grandioznom kurvaluku, dok pukovnik odlazi živjeti u ubožnicu pod svojim običnim građanskim imenom Hiasent. Na samom kraju novele advokat Dervil posjećuje sada već sasvim ostarjelog pukovnika Šabera, čijoj časnoj i djetinjoj naravi još uvijek ne može da se načudi, a tu pukovnik Šaber još jednom pokazuje svoje unutrašnje zlato u sažetom obliku, u rečenici: “Draže mi je da imam raskošna osjećanja, nego raskošne haljine.”, pa na neki način završava novelu kao pobjednik, kao neko ko je izgubio ime, položaj, ženu i imetak samo zato da bi mu ostalo nešto je od toga puno bolje, što ovom kratkom djelu daje nešto što je u savremenoj književnosti, gdje uglavnom caruju mlakonje (koja je rodno ravnopravna riječ za mlakonju?), skoro potpuno iščezlo, a to je efekat katarze.

Ako se slažemo da u književnosti nije pitanje kako je bilo, da je to pitanje rezervisano za historiju, dok je pitanje za književnost kako je moglo biti, onda valja reći da je Balzakov “Pukovnik Šaber” najfinija književnost, realističnog okvira i potpuno uvjerljivog sadržaja, koji kao takav može i zabaviti, i poučiti, i nadahnuti, mala srca na opačinu, velika na plemenitost. Ne sumnjam da bi se među savremenim kritičarima našlo i onih koji bi napali ovu pripovijest kao neuvjerljivu, suprotstavljajući joj jadne argumente što u ustima duhovnih plebejaca izazivaju onu najprije posmiješnu, a vrlo brzo napornu narogušenost, koja je uostalom bezazlena jer se nikada ne čuje daleko ni duboko, bez obzira pred kolikim auditorijem bila iznošena.

Što se mene tiče, “Pukovnik Šaber” je ono što svakom savremenom čovjeku treba, a kao posljednji razlog da je pronađete navodim činjenicu da je cijela stala u šezdesetak malih stranica biblioteke “Reč i misao”, pa kao takva ne oduzima više od sat i po vremena, iako postoji opasnost da pojedine dijelove čitate iznova i iznova, jer je lijepa književnost kao lijepo slikarstvo, ne bude čovjeku dosta vidjeti samo jednom.

Boris Lalić, Prometej.ba