Informacijsko doba ima jednu gadnu manu, da iz obilja ponuđenih informacija izdvaja najprije loše, koje potiču potištenost i strah, zatim trivijalne, koje potiču banalizaciju ljudskog bića, a tek na kraju dođu, da ih tako nazovem, svjetlosne informacije, koje vode prosvjetljenju, tom prvom uslovu budućeg, svi se nadamo, pravednijeg i boljeg svijeta. Veliki broj današnjih ljudi, posmatran individualno, živi zapravo mirno, u rutinama koje po pravilu nisu najbolje ni najgore moguće, ali kad ih se sluša kako o svom životu govore, najčešće se stiče dojam da žive negdje gdje apsolutno nikakve radosti nema, samo bijeda i jad. Za to su krive upravo loše i trivijalne informacije, kojima su posebno podložni ljudi koji u knjige zaviruju rijetko ili nikada, oni kojima su socijalne mreže i televizija sve i svja. Dužnost je svakog čovjeka, u okvirima brige o sebi, štititi se od onoga što nas čini mračnim i prilaziti onome što nam u dušu unosi svjetlost.

Najbolja od svih svjetlosti jeste znanje, iz čega se kao logično nameće da je nauka ono čega bi u svačijem životu trebalo biti više, ali ima tu jedan ozbiljan, nepremostiv problem - nauka je prirodni elitizam, valja se za nju roditi obdaren razumom u većoj mjeri, a svi znamo da je taj dar izuzetno rijedak, većina nas, jednostavno, nismo stvoreni za nauku (samo za popularnu), i kad oni koji jesu stanu između sebe o tome pričati, nama je to kao da slušamo neki strani, potpuno nepoznati jezik, od kog ne možemo zamisliti ništa, u najbolju ruku toliko malo da je to isto što i ništa.

Ono za šta smo u manjoj ili većoj mjeri stvoreni svi jeste umjetnost, koja po mom mišljenju postiže puno bolje rezultate u oplemenjivanju ljudskog duha od nauke, a iz razloga što nauka kao preduslov traži razum, dok je za umjetnost dovoljna i mašta - iako treba reći da su najbolja umjetnička ostvarenja, ona za koja kažemo da imaju neprolaznu vrijednost, plodovi braka između snažnog razuma i osebujne mašte, što je možda i najveća rijetkost od svih, jer u koga je razum snažan često je sklon smatrati maštu pustom tlapnjom, na šta oni koji samo maštu imaju uzvraćaju jednakom mjerom - korona nam je to pokazala i pokazuje i dalje, što se kaže, crno na bijelo.

Od svih umjetnosti meni se čini da je najbolja umjetnost riječi, zato što ona najviše potiče mozak na rad, poslije nje likovna, jer dobre slike takođe potiču unutrašnju animaciju, onda muzika, koja ne daje sliku nego čiste osjećaje, a na posljednje mjesto stavljam filmsku umjetnost, koja nije džabe najpopularnija - u njoj se može uživati i bez konta i bez mašte, što ne znači da i među filmovima nema remek-djela; “Kuma” ko nije gledao, zakinuo se isto kao da nije pročitao “Braću Karamazove” ili nije vidio “Vrt naslade”.

Nekoliko umjetničkih djela neprolazne vrijednosti pošlo je za rukom stvoriti i Semjuelu Tejloru Kolridžu (Samuel Taylor Coleridge), velikom pjesniku Engleske, začetniku romantizma u toj zemlji, a zahvaljujući biblioteci “Reč i misao”, stigla su ova remek-djela i u jezike Južnih Slavena, šezdesetih godina prošlog vijeka, stoljeće i po nakon nastanka, u zbirčici jednostavnog naslova “Pesme”.

O S. T. Kolridžu ćemo reći toliko da se rodio 1772. i umro 1834., da je smatran za jednog od najumnijih ljudi svog doba, baveći se, osim poezijom, još i kritikom, filozofijom, predavanjima, dramaturgijom i novinarstvom, da je za života bio veoma poznat i priznat, te da se danas smatra jednim od najvećih pjesnika Evrope ikad. Uz ovo još dodajemo i da je bio čovjek ekstremno usamljen (čest slučaj kod najumnijih, nema ko da ih razumije), zbog čega je jako patio, i godinu prije smrti sam sebi sastavio ovakav epitaf:


Tu pesnik jedan leži, tu zemno mu je sve.

O, pomoli se za njeg (to beše ES TE CE[1]),

da njemu, kome dani svi behu puni jada,

kom život smrt je bio, smrt bude život sada.


Još ćemo reći za Kolridža i to da je bio velika sanjalica, za mene možda i čovjek sa najljepšom maštom ikad, te da je još od mladićkih dana postao opijumski ovisnik, čega se zatim nije uspio kutarisati do kraja života, a što će se u velikoj mjeri odraziti na pjesnikov život i stvaralaštvo, praveći mu od prvog katastrofu (napustio ženu i četvero djece) i od drugog nešto o čemu se sada samo može maštati - šta bi bilo da se nije drogirao, jer droga, ako na početku i pruža iluziju da je čovjek nešto moćniji nego inače, vrlo brzo se pretvori u tiranina kog se mora zadovoljavati samo da bi te pustio na miru, pa čovjek ne bude ni za šta, kamoli za uzvišenu poeziju.

Zbog drogiranja i svega što iz tog proizilazi, iza Kolridža su ostala svega tri poetska remek-djela - “Pjesma o starom mornaru”, “Kublaj-kan” i “Kristabel”. Fantastična “Reč i misao” donosi nam ih sva tri, u sekciji “romantične pjesme”, pored kojih imaju još tri sekcije - “lične”, “političke” i “humorističke i satirične pjesme”.

Ukupno, u knjizi se nalazi dvadeset jedna pjesma, pjesnikove bilješke uz njih, te dodatak iz Kolridžove proze, njegov čuveni odgovor na pitanje “Šta je poezija” i tekst naslova “Ukidanje trgovine robljem”, koji je meni izmamio tolike suze da sam pomislio - sreća da u kafiću sem mene nema nikog, jer šta bi ljudi rekli da im kažem zbog čega plačem? Čitav ovaj izbor iz Kolridževe poezije mami suze, ali one lijepe, što ne grče lice, nego mirno teku, a nema toga danas, rijetko gdje. Plaču, doduše, turbofolkeri i na “Ne ruši se gnezdo lako dok je babo živ”, ali ja ne mogu, u meni takvi poetski proizvodi bude samo stid, jer zamisli fakat - babo ti ptica.

Sva tri spomenuta remek-djela na mene su ostavila snažan utisak, a najveći “Pjesma o starom mornaru”, pa da se rubrika ne bi otegla u neprimjerenu dužinu, što joj prijeti već i sada, odlučio sam samo o njoj govoriti podrobnije, dok za druge dvije napominjem da su prekrasne, neobične, lijepe, skladne i pune muzike, takve da čovjek poželi i da je Kublaj-kan, i da mu je Kristabel djevojka, bez obzira što je jasno kao dan da nit’ je bilo takvog Kublaj-kana, nit’ nesretne Kristabel. Niti jedna Kolridževa pjesma nije ispod prosjeka, a iz ove knjige bih još izdvojio "Mraz u ponoć", "Mladost i starost", "Pad Bastilje", "Lafajet", "Razmjena", "Kolonj" i "Nos". Čujte početak "Nosa":


Duše još ne svikle na uzvišen stih

što krilima niskim potirete tle,

hajd, bež'te ko pesak sred oluja zlih!

Nos opevam sada, nos silovit, gle!


A sada - spektakl!

"Pjesma o starom mornaru", balada od sedam dijelova i 620 stihova, napisana je između 1797. i 1798., a prerađena u konačni oblik 1800. godine, dakle u ono burno i divno, romantično vrijeme kad se činilo da je ropstvu širokih narodnih masa zauvijek kraj.

Priča ove pjesme - stariji teoretičari bi rekli siže, noviji narativ - jeste pripovijest starog mornara o čudesnom putovanju od ledenog Južnog pola do vatrenog polutara (ekvatora), gdje je njegovom krivnjom, zato što je iz obijesti ubio dobrog i nevinog albatrosa, donosioca povoljnog vjetra, na brod palo teško prokletstvo, takvo od kog je odjednom pomrla cijela posada, svi sem njega, kom je dosuđeno teško i dugotrajno kajanje. Njega sada ne drži mjesto, te on po svijetu hodi i olakšava dušu pričajući svoj grijeh i njegove avetne posljedice, i sam nalik na avet, ili kako kaže pjesma:


Uh, morski vuče, ti si duh!

Tvoj zglob je oštar brid!

Uz to si visok, mršav, mrk

ko izglodana hrid.


Pjesma počinje na nekoj svadbi, gdje se našao i stari morski vuk, što u trenutku jednog svata trzne za skut, da bi mu ispričao svoju veličanstvenu tužnu priču. Svat to odbio bi, i spočetka je prema mornaru krut, čini mu se - čovjek lud, al' čudni sjaj mornarskih očiju odobrovolji ga za tog čiču. Uzbudljiva storija počinje:


On sede tu na neki kam,

i nasta pravi muk;

gost željno stade gutat sve

što priča morski vuk.


Prvi dio balade opisuje kako je brod zahvatila bura i potjerala ga na Jug, koji među kopnenicima svagda označava toplinu, a među pomorcima može i hladnoću, kao što je i ovdje slučaj - eto broda na moru gdje su magla i sneg, put im prepriječio kao smaragd zelen ledeni breg. U toj teškoj situaciji, gdje nema žive duše, posadi dolazi mili gost:


Al' kad na brod sleti na pod,

tad albatros kroz mrak,

ko da je nama svima brat

tad pozdravi ga svak.


Dobri albatros, nahranjen crvljivim hljebom, postaje prijatelj posade, visi s njima na brodu, i pri tome je sasvim nalik na anđela, jer osim što je bijel, sa sobom donosi povoljni južni vjetar, koji ih spasonosno tjera na Sjever, izvan opasnog pojasa ledenih santi. Čitalac se obraduje ovakvom raspletu jednako kao slušalac iz pjesme, koji upita pripovjedača:


"Ej, vuče, nek te štiti bog!

Što tebe muči jad?"

"Eh, ja iz ovog luka svog

tu pticu ubih tad!"


S tim završava prvi dio, a drugi počinje s prijekorima starom mornaru, koji se, prema nakaradnom ljudskom običaju, preobraze u pohvale čim brod, nošen povoljnim vjetrom, uplovi u umjerenije vode između pola i polutara, gdje nestane straha i s njim zahvalnosti, pa bude:


Svak reče: "Nek ti skrati vek

njoj koja nosi mrak!"

I doda tad: "jer to je gad

što nosi maglu, mrak."


To ružno likovanje kratkog je vijeka, jer kako brod prilazi polutaru, tako nastupaju nove nedaće - strašna žega na moru glatkom kao ogledalo, što ga ne mreška ni dašak vjetra; ko je čitao detaljno o Magelanovom veličanstvenom putovanju preko Tihog okeana, zna kakva je to strava bila, a Kolridž te užase majstorski sažima u nekoliko kitica, od kojih je najupečatljivija:


A voda svud, a voda svud,

al' suša traje vek;

a voda svud, a voda svud,

al' pitke ni za lek.


Ta promjena uzrokuje i promjenu odnosa posade prema starom mornaru: ...na vrat mi mrtvu pticu, vaj / tad staviše ko dar. "Staviti nekome mrtvog albatrosa za vrat" će se potom izdvojiti iz ove pjesme u zasebnu frazu engleskog jezila, na isti način kao Don Kihotova borba sa vjetrenjačama, koju sam znao čuti i od nekih naših ljudi koji tu knjigu, ubijeđen sam, nikada nisu ni vidjeli, a ne čitali.

Treći dio pjesme počinje sa novim avetskim nedaćama. Na pučini se pojavljuje - evo sad sam se naježio - skelet-brod, s jedrima nalik na paučinu, na kom su Smrt i njena drugarica, predstavljena u liku umrle žene, iz groba izvađene poslije nekih sto-dvjesto dana, bez očiju i sa kožom po kojoj ruju crvi. Taj se makabristički par zatim kocka za duše posade, pri čemu gospođa, ili kako je Kolridž naziva Živa smrt, dobija starog mornara, a Smrt sve ostale:


I tad odreda dvesta njih,

ne izustiv' ni glas,

na lađin rub, ko težak stub,

u tili pade čas.


Četvrti dio “Pjesme o starom mornaru” opisuje kako je zatim starom mornaru bilo samom na brodu, pod suncem koje peče, okružen mrtvacima iz kojih “... teče leden znoj, al’ ne širi se smrad”, koji povrh svega kleto gledaju u mornara. Generalno govoreći, čitava pjesma sadrži u sebi slike kakve će tek poslije doći u evropsko slikarstvo - od nježnih impresionističkih, preko treperavih vangogovskih i apokaliptičnih blejkovskih, pa sve do surealnih dalijevskih, sve je to veliki Kolridž naslikao prije u svojoj “Pjesmi o starom mornaru”. U četvrtom dijelu, kao kontrast užasu kroz koji brod plovi, pojavljuje se i jedna naročito lijepa slika igre morskih zmija, čije ljeskavo klupko u tami pljesnivog mora podsjeća starog mornara na pahuljica smet i čistog zlata žar.

Te zmije, kao ranije albatros, najavljuju spas prokletog broda, o kom čitamo u petom dijelu pjesme, ništa manje čudesnom od prethodna četiri. Najprije počinje kiša i spašava mornara grozne smrti od žeđi, a zatim ustaju svi mrtvi i daju se na posao, razapinju jedra i pokreću brod, uprkos činjenici da vjetra nema. Na kraju petog dijela mornar pada u nesvijest, i u takvom stanju - Kolridže majstore! - čuje glasove dvaju duhova, prvi oštar i prijek, te drugi meden i blag, koji nas upoznaje sa mornarevom kaznom za počinjeno nedjelo:


I prvi reče: “Hrista mi,

je l’ to taj mornar prek,

to morski vuk što ima luk

pa ptici skrati vek?


Duh što u ledu živi sam,

baš pticu voli tu,

a ona ovog vuka zlog,

i taj vuk ubi nju.”


Na to će onaj drugi glas,

ko medna rosa mek:

“I još će da se kaje on,

a kajanje je lek.”


U šestom dijelu pjesma nam donosi razgovor između duhova, koji objašnjavaju kako se brod kreće bez vjetra, te mornarevo buđenje i njegov opis istog - osjeća on vjetra dah, ali mu ne vidi znak, jer more je mirno kao što je bilo, dok u zraku i dalje nema zvuka - to odsustvo zvuka je razlog zašto će odvažni Magelan nazvati to “novo” more El Pacifico, Tihi okean. Kraj šestog dijela nagovještava nam sretan kraj - ukoliko bi se pokajnički mornarev život mogao nazvati sretnim. Nošen dobrim duhom mora, brod najzad stiže odakle je pošao:


Sad brzo, brzo, brodi brod,

pa pravac prati svoj:

i lako leti lahor lep,

i on je samo moj.


O, divnog sna! Je l’ stvarno to

naš svetionik sad?

Je l’ to naš breg i crkve krov?

Je l’ to moj rodni grad?


Uz prokleti brod pojavljuje se čun mjesnog lađara, koji je u njemu sa svojim sinom, čiji glasovi razvedravaju mornarev duh, baš kao i glas pustinjaka, što u gori pjeva svoj kao med sladak napjev - voli Kolridž slatkoću upoređivati s medom, koji je uistinu najslađa prirodna stvar.

Posljednji, sedmi dio pjesme, opisuje konačnu propast ukletog broda, čije dno puca i on biva usisan u širok morski vir, dok se isti takav vir pojavljuje i u zraku, noseći sa sobom nesretnog mornara, kog spasonosno, iako ne baš nježno, spusti na malu lađicu, kod lađara i sina njegovog. Vir u kom je nestao brod povuče i lađicu, ali prije nego i nju usisa, izbaci njih trojicu na sprud, gdje stari lađar hoće da zna:


“Ah, starče, ti mi oprost daj!”

Al’ on će na to prek:

“O, reci, kakav ti si stvor,

I gde provede vek?


Mornar mu priča svoju priču, i ujedno kazuje da mu samo to ispovijedanje olakšava tešku patnju u grudima, ili kako on jednostavno kaže - grud. Tu se radnja vraća na početak, na onu svadbu gdje je pjesma započela, a ono što mornar ispjeva tada slika je i prilika starinskog književnog pravila da kraj djelo krasi:


Ej, svate, znaj: ja bejah sam

sred mora onog zlog;

i zaboravi mene svak,

pa i sam višnji bog.


Od gozbe meni draži je

tih dobrih ljudi krug;

i put do crkve slađi je

uz mene kad je drug. -


I put do crkve slađi je

kad mole svi uglas,

kad svak se klanja tvorcu svom -

kad pojanjem ispuni dom

i sopran i s njim bas.


I sad, na kraju, svate, znaj

da duši nađe spas

tek stvor što voli bića sva

što žive oko nas!


A najbolje se moli taj

što većma voli svet,

jer tvorac, koji voli nas,

svih bića voli splet.


Tu u pjesmi zatim dođe jedna zvjezdica, znana kao asteriks, poslije koje dođe sami kraj:


I ode sedi morski vuk,

sav mršav kao kost;

a za njim krenu domu svom

i onaj mladi gost.


I kreto se ko sulud stvor

kog’ satra težak san,

al’ setniji i mudriji

on usta sutradan.


Oni koji su se bavili interpretacijom ove čudesno lijepe pjesme vole reći da ona predstavlja samog Kolridža, njegov nesretni život, prepun kajanja zbog raznih problema koje je on u svojoj bujnoj mašti sigurno doživljavao puno većim i težim nego što su stvarno bili. Meni takva pitanja nisu toliko bitna da bih sam na njih odgovarao, ono što je bitno je sama pjesma, koja je sama sebi dovoljna jer je tako zanosno lijepa, jedna od najljepših, ako ne i najljepša za koju znam.

Dakle, ukoliko nađete malu crvenu “Reč i misao” knjižicu pod brojem 298, jednostavnog naslova “Pesme” i sa imenom Kolridž na sebi, nipošto nemojte propustiti da je uzmete, ako ne u vlasništvo, onda bar na posudbu, jer to jeste ta prijeko potrebna duševna hrana u ovim za duhove ljudske naročito crnim vremenima.

Na kraju još moram reći da je ovaj divni prevod djelo rođene Sarajke, profesorice Ranke Kuić.

Boris Lalić, Prometej.ba

[1] ES TE CE, tj. S. T. C. - pjesnikovi inicijali