Mi živimo u vrijeme beskarakternih ljudi, gdje na čelima čitavih naroda stoje prokazani i dokazani lopovi i lažovi, a dobro prosperiraju samo bijedni oportunisti, kojekakve evet-efendije u čijim ustima se i najgromkije riječi pretvaraju u ropsku lasku, sa životima kojima bi kao totemska životinja odgovarala jedino čovječija ribica, jer kao što ona, u potrazi za hranom, baulja po pećinama, tako i oni, u potrazi za komforom, bauljaju po anusima. U takvom vremenu čitati nešto što je pisala osoba od karaktera predstavlja veliko osvježenje, pa vam stoga od srca preporučujem roman “Sjekira”, nekada čehoslovačkog, a sada češkog pisca Ludvika Vaculika.


U ovom, četvrtom po redu tekstu o biblioteci “Reč i misao”, predstavljamo roman koji je u svoje vrijeme podigao dosta prašine na tada čehoslovačkoj književnoj sceni, priskrbivši svome autoru isključenje iz Komunističke partije. U kratkoj bilješci o piscu koju nam donosi “Reč i misao” stoji i to da je isključenje, nakon promjene rukovodstva KPČ, poništeno. Drugi izvor koji mi je bio dostupan takođe spominje isključenje, ali ne govori ništa o njegovom poništenju, umjesto toga piše da je autor kod kuće postao cijenjeni samizdat, te da mu je skinuta zabrana javnog objavljivanja tek 1989. No, ovaj drugi izvor nije dostojan punog povjerenja (engleska Wikipedia), a kažem to jer mi se čini kako može biti da je autor bio izbačen iz KPČ, ali ne i ponovo ubačen, nego da je to u svoje izdanje iz 1969. ubacila KPJ, kako bi se zabašurilo da komunističke države guše slobodu govora.

Ime ovog danas samo češkog pisca je Ludvik Vaculik i čovjek je umro 2015., u dobi od 88 godina. Ime njegovog nekoć kontroverznog, a danas dirljivog romana što ga predstavljamo glasi “Sjekira”. Čini mi se da je to odlično izabrano ime, jer djelo je raspalilo po neostvarivim komunističkim idealima kao sjekira po ravnom i mokrom bukovom ćutuku, rascijepivši ga lako kao list papira. Još da kažem i to da je roman prvi put objavljen 1966., što će reći da je u Jugoslaviju stigao svega tri godine poslije, u vrijeme kad je autor već ozbiljno zakuhao sa svojom matičnom KP.

Kao što spomenuh, ovaj svojevremeno kontroverzni roman danas, kad je socijalističkim državama u Evropi odavno kraj, djeluje prije svega dirljivo, kao štivo koje prikazuje jedno neuspjelo, loše organizovano društvo, a kroz priču jedne češke porodice što je teško živjela pod austrijskom, zatim još teže pod njemačkom, i na kraju čini se najteže pod vlašću svog sopstvenog naroda, za kog je socijalizam izgleda bio tek poziv na opštenarodno zabušavanje i potkradanje države, pri čemu je najžešće stradalo ono malo idealista, istinskih boraca socijalizma i komunističkih fanatika kao što je pripovjedačev otac. Kako sam slušao od naših starijih, što jest razlog za sumnju glede istinitosti, Česi su za Jugoslovene važili za fukaru, sirotinju. Ipak, sudeći prema “Sjekiri”, postala mi je ta tvrdnja nekako vjerovatnija, posebno kada sam pročitao dijelove u kojima pripovjedačev otac progovara lično o praksama seoske zadruge kojoj je na čelu; koji je to nemar, koja nestručnost, koje ludo upropaštavanje dobara!

Ono što tom na sve strane posrnulom socijalističkom društvu daje posebno nepravednu notu jeste odnos vlasti, koja, molim lijepo, zahtijeva da se sav taj precizno opisani jad i čemer nazivaju krivim imenima, dijametralno suprotnim od stvarnog stanja, a što u konačnici dovede i pripovjedača u nepriliku, u sukob sa partijom iz kog će ga samo tatin ugled spasiti najgorih sankcija, pri čemu ne uzimam da je za čovjeka najgora robija ili smrt, nego izopštenje iz društva, odgurivanje na marginu gdje se svako zanimanje pretvara u mučno i neizvjesno nadničarstvo, isto ono u koje je njegov otac gurnuo njegovog strica i cijelu mu porodicu, zato što je odbio dobrovoljno predati svoje imanje zadruzi.

Taj dio u kom pripovjedač, inače novinar po zanimanju (i Vaculik je bio novinar), opisuje kako je napravio svoj verbalni delikt, nosi u sebi elemente pravog horora, jer radi se o zataškavanju pravih razloga samoubistva nevine djevojke, kojoj jedan sasvim pokvareni član partije u ulozi direktora škole ne dozovoljava upis, a sama partija se postara da u javnosti ispadne kako nije do direktora, nego do djevojke. Pripovjedač, to jeste novinar koji je slučaj iznio u javnost, ogriješio se tako o partiju i doveo čitavu redakciju pod znak pitanja, iz čega se zatim namota cijelo klupko od gnusnih laži i nečasnih postupaka, i da bude gore, obični dobri ljudi, koji samo žele prehraniti porodice, bivaju primorani da ga ispredu, a partija da ispadne poštena i časna. Evo, i sad mi je muka što sam se toga sjetio, i još više što ih znam koji isti taj hljeb jedu danas, ovdje kod nas, glumeći u slobodno vrijeme gospodu, nešto što u njihovom svijetu ne postoji, pod uslovom da se slažemo kako je cijelo gospodstvo u ponašanju.

Po ovome što sam rekao do sada moglo bi se pomisliti da je “Sjekira” depresivan roman, ali nije. Vještina Vaculikovog pripovijedanja je moćna, kao pripovjedač nije lišen sposobnosti da primijeti ono što je u toj tegobi i mučnini lijepo, veselo i smiješno, što knjigu čini još uvjerljivijom, jer pravo budi rečeno, svijet naš istovremeno jeste i ružan i lijep, a što je na njemu trenutno neuporedivo više onih koji su fokusirani samo na rugobu, to je nešto drugo, nešto što sa istinom nema veze. Najljepši su opisi rodnog sela i onog jednostavnog i lijepog seoskog života, koji nije lak, ali doima se idilično kad se uporedi sa socijalističkim haosom koji dođe poslije.

Za Ludvika Vaculika nisam čuo ranije, i zato mi je ovo čitanje bilo još slađe, donijelo mi radost otkrića. U onome što sam uspio naći o psicu mimo ove knjige vidio sam potvrdu jednog dijela spisa od kog sam se naježio u pozitivnom smislu, poslije čega mi je Vaculik postao još draži, ne samo što dobro piše, nego što je bio i čovjek odvažan i hrabar, jer nije to mala stvar, partiji prkositi, partija nije isto što i ove naše stranke, koje svako može vrijeđati javno kako hoće i koliko hoće. Taj dio je u razgovoru sa likom po imenu Slavek, inače urednikom novina u kojima pripovjedač radi, a koji vode nasamo u parku, neposredno po reakciji partije na pripovjedačev članak. Evo tih riječi, prepisanih pravo iz knjige:

- Za ovo vreme, koje te čekam, došao sam do nečega drugog. Ti si individualist i veliki sebičnjak. Ali ne u vulgarnom značenju te reči, kao što se već ljudi pogrdno nazivaju, već u mnogo gorem smislu, čak apsolutnom. Ti si, naime, sebičnjak neobično požrtvovan i individualist koji je sposoban da se izloži uništenju.

- Šta to znači? - nisam izdržao da ćutim.

- To znači veliku gorodost i oholost prosto nadljudsku. Tebe bog mora da kazni, partija da te isključi, egoisti da te mrze a individualisti moraju da se osete od tebe ugroženi u svojoj slobodi.

- To mi sasvim prija, čoveče, nastavi.

- Hoćeš da budeš apsolutno čist, ali zašto! Jesi li ti bolji, jesi li veći od nas? Šta, ustvari, o sebi misliš? Zašto ti da postigneš nešto što niko nema?

- U pravu si, a opet i nisi. To što mi prebacuješ, svi mogu da postignu. Nisam kriv što se to sve više smatra luksuzom. Ustvari, to je sasvim primitivno reagovanje na okolinu.


Mi živimo u vrijeme beskarakternih ljudi, gdje na čelima čitavih naroda stoje prokazani i dokazani lopovi i lažovi, a dobro prosperiraju samo bijedni oportunisti, kojekakve evet-efendije u čijim ustima se i najgromkije riječi pretvaraju u ropsku lasku, sa životima kojima bi kao totemska životinja odgovarala jedino čovječija ribica, jer kao što ona, u potrazi za hranom, baulja po pećinama, tako i oni, u potrazi za komforom, bauljaju po anusima. U takvom vremenu čitati nešto što je pisala osoba od karaktera predstavlja veliko osvježenje, pa vam stoga od srca preporučujem roman “Sjekira”, nekada čehoslovačkog, a sada češkog pisca Ludvika Vaculika.

Boris Lalić, Prometej.ba