Taras Kobzar Ševčenko

Šta je za Crnogorce Petar Petrović Njegoš, to je za Ukrajince Taras Grigorijevič Ševčenko.

Veliki ukrajinski pjesnik i slikar na svijet je došao 1814. u ukrajinskom selu Morinci, gdje je kao potomak kmetova i sam bio kmet. Njegov društveni položaj postao je još teži nakon što su mu umrli roditelji, tako da je još dječakom imao prilike upoznati se sa raznim sirotinjskim nevoljama kao što su gladovanje, konačenje na otvorenom, nemanje stalnog zanimanja, potucanje od nemila do nedraga i drugo. Sreća u toj nesreći bila je to što je imao talenta za lijepe stvari, lijepe riječi i lijepe slike, koji će ga kao četrnaestogodišnjaka udomiti kod spahije Engelharta, gdje se prima službe sobnog sluge. Kad je spahija Engelhart odlučio preseliti u Petrograd, poveo je i svog otmjenog mladog slugu Ševčenka, za kog će tada, kao za sve ljude od duha kad se nađu u kakvom metropolskom gradu, svanuti bolji dani.

Premda sluga i kmet, mladi Ševčenko plijeni pažnju petrogradskih salona, najprije divnim pejzažima, s čime podstiče spahiju Engelharta da pokaže onu gadnu bogatašku velikodušnost, u čijoj osnovi leži najbanalnije koristoljublje, tako da od sobnog sluge postaje soboslikarski šegrt, u čijoj budućnosti spahija vidi svoju novu zlatnu koku, a poznavajući ljude koji od vrlina imaju samo novac, sasvim sigurno i svoju budući slavu, one nadasve bijedne, ali za te ljude sjajne trenutke kad pred društvo koje se umjetniku divi stanu i kažu: "Ništa ovo ne bi bilo da nije bilo mene."

Međutim, Ševčenkov talent nadilazio je soboslikarski dekor. Počinje raditi portrete s kojima privlači pažnju cijenjenih umjetnika, Karla Brjulova, Alekseja Venecijanova, kao i pjesnika Vasilija Žukovskog, pred kojim otkriva da mu muze nisu naklonjene samo kao slikaru, već i kao pjesniku.

Prema njihovom mišljenju Ševčenko je pripadao likovnoj akademiji, a da bi stekao uslov za to, najprije ga je valjalo otkupiti od njegovog spahije. Tada mora da je došlo do jedne od onih srceparajućih scena, u kom je spahija najprije tvrdio da ga ne bi dao ni za šta, pa teška srca, kad je već tako talentovan, zatražio za njega dvije i po hiljade rubalja, što je za to vrijeme radnička plata za četrdeset godina.

U današnjim enciklopedijskim člancima o Brjulovu ne možemo naći taj sjajni podatak, ali nek se zna da je Ševčenkova sloboda otkupljena tako što je Brjulov naslikao portret tada veoma popularnog pjesnika Žukovskog, koji je zatim prodat na aukciji 1838. Iste godine dvadesetčetverogodišnji Ševčenko upisuje Kraljevsku likovnu akademiju i završava je u klasi profesora Brjulova, u to doba slikarskog selebritija Evrope, kao njegov najdraži student.

Dva ljeta poslije upisa na akademiju talentovani ukrajinski slikar objavljuje se ruskoj javnosti i kao pjesnik, sa zbirkom "Kobzar", koja je u skraćenoj verziji objavljena i u okvirima biblioteke "Reč i misao", kao 293. izdanje u nizu, godine 1969.

U vrijeme prvog izdanja 1840. zbirka je dočekana pozitivno od progresivne strane ruske književne kritike, a ime "Kobzar" će postati Ševčenkov novi nadimak. Kobzar je inače riječ za ukrajinskog narodnog pjevača, koji svoje stihovano pripovijedanje prati sviranjem na kobzi, starinskom instrumentu izgledom nalik lutnji, a zvukom harfi.

Po završetku akademije Kobzar se vraća u Ukrajinu i prima se odgovarajuće službe u Kijevu, gdje 1846. pristupa tajnom slobodarskom udruženju ukrajinskih intelektualaca, tzv. "Ćirilo-Metodijevskom bratstvu", koje se zalaže za ukidanje kmetstva i oslobođenje seljaka revolucionarnim sredstvima. Iduće godine organizacija biva otkrivena, s čime za velikog slikara i poetu iznova počinje život porobljenog čovjeka.

Neko vrijeme ležao je po kazamatima, a zatim upućen kao vojnik po kazni u daleko Orsko utvrđenje na obali Kaspijskog mora, uz svojeručno pisamce cara Nikolaja I, u kom se napominje: "Držati pod najstrožim nadzorom i zabraniti pisati i slikati." Kobzar je izbrisan iz javnog života, ali kao istinski miljenik muza i naroda pronalazi načine da i u progonstvu nastavi sa radom.

Dozvolu za povratak u Petrograd dobija tek dvije godine po Nikolajevoj smrti, 1857. godine, gdje živi pod strogim nadzorom tajne policije, ali kao poznati i priznati narodni pjesnik, družeći se sa Tolstojem, Turgenjevom, Černiševskim i drugim istaknutim imenima ruske književnosti. Dozvolu da ponovo objavi "Kobzara" u dopunjenom izdanju dobija 1860., a iste godine izlazi nekoliko prevoda na ruski jezik. Taras Kobzar Ševčenko umire 1861., samo dan nakon četrdeset i sedmog rođendana.

Zbog opstrukcija države, Kobzar za života nije doživio međunarodnu slavu, ali jeste poslije, tako da se danas ubraja među svjetske pisce. Osim poezije, okušao se i u prozi i drami, koje mu kvalitetom ne zaostaju za pjesmama. Na našim prostorima prvi put je preveden i objavljen 1888., što je učinio Augustin Harambašić.

Do kraja devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka bio je dosta popularan među Južnim Slavenima, da bi po okončanju tuđinskih uprava pao u zaborav, iz kog ga je krajem šezdesetih za trenutak istrgnula naša draga "Reč i misao". U novije vrijeme, od poštovanja velikom ukrajinskom pjesniku spomenimo to da njegova bista, od 2015. godine, krasi Ukrajinsku ulicu u Zagrebu, koja na Istoku uvire u Sarajevsku cestu, s čime ponešto od spomena na velikog pjesnika, transcedentalnim putem ako ništa, dolazi i do Sarajeva, na šta se zaista nema šta drugo reći osim aferim i mašala.

Za kraj sam ostavio lični sud o pjesmama Tarasa Ševčenka, za koji, nažalost, ne mogu reći da je najbolji. Da li zato što sam sada već malko ostario i skorio se, da li zbog okruženja što brižno njeguje kult žrtve od kako sam živ (pri čemu oni koji ga propagiraju najglasnije od njega imaju samu korist, dok narod koji sve te žrtve podnosi tone sve dublje u kmetstvo i feudalizam), da li zbog toga što se ubrajam među onu vrstu neuglednih ljudi koja, ako joj je već suđeno da izgubi, onda makar mora psovati i proklinjati one od kojih gubi, ali mene pjesme Tarasa Ševčenka nisu dirnule na način koji mu priznaju svi koji su o njegovoj poeziji kritički pisali, a ja ih čitao nakon "Kobzara."

Tužno jeste, mučno jeste, strašno jeste, a ako se gdje i pojavi tračak svjetlosti, zrnce nade, pjesnik se nekako potrudi da nam stavi do znanja kako je to varljiva svjetlost i pusta nada. Jednostavno rečeno, fali mi onaj neki ljermontovljevski trenutak, u kom pjesnik u potpunosti priznaje poraz, ali u isto vrijeme napominje i na svetu, neprolaznu istinu, da dok mu srce kuca u grudima i pumpa krv u mozak, omogućavajući mu da misli i zamišlja, onda neka taj varvar koji je uništio pjesnika zna da postoji mjesto, istina u mašti samo, u kom pjesnik tog varvara, zatim njegove oca, majku, sestru, brata i rođake sve, uključujući i pretke, komšije, sunarodnjake, kao i još nerođeno im potomstvo, pa i cijeli svijet na kraju krajeva, zajedno sa vasionom… To mi kod Kobzara fali, i krivo mi što je tako.

Tješim se da je ovo ipak samo kratak izbor, koji je k tome ponešto izgubio i u prevodu, te da ću u budućnosti imati još prilike čitati Ševčenkove stvari, čiji su me sudbina i prekrasne slike natjerale da mu se kao čovjeku iskreno zadivim, pa ako mi je do sada prvi i jedini Ševčenko u glavi bio fudbaler Andrej, taj je sada pao na drugo mjesto, a na prijesto se popeo Kobzar.

Od četrdeset i dvije pjesme, koliko ih je u ovoj knjižici, jedna se ipak našla da mi dirne u srce na način koji volim, pa vam nju prepisujem sa zadovoljstvom:

Boris Lalić, Prometej.ba