Na prostorima bivše republike ima jedna književna biblioteka koja je bila i ostala najpoznatija svima, a to je biblioteka "Reč i misao", izdavačkog preduzeća "Rad" iz Beograda. Ove male, jeftine i kvalitetne knjižice, znane po svojim plameno crvenim koricama (a imaju i teget plave), izlazile su tokom pola vijeka, od 1959. do 2009., za vrijeme koje je objavljeno 589 djela, u ukupnom tiražu od dva i po miliona primjeraka, ako je vjerovati Vikipediji. Čini mi se da bi ova informacija mogla biti tačna, jer gdje god da sam zašao u kakvu antikvarnicu, ili zastao pokraj knjiškog štanda, ili posjetio kod kuće kakvu knjišku osobu širom Jugoslavije, uvijek sam tu zatekao ili poneku, ili mnoštvo ovih knjižica, tako da ih i u mojoj privatnoj biblioteci sada ima stotinjak. Oduvijek sam ih volio jer su odabrane od strane znalaca, pogodne za nosanje po džepovima i izuzetno jeftine - najčešće sam ih plaćao po marku, a na posljednjem sajmu knjiga pazario sam ih pedesetak za deset maraka.

U toj sjajnoj kupovini došla mi je i knjižica "Tkanje života", američkog pisca Tomasa Vulfa, koji je uz Vilijama Foknera najkrupnije ime američke književnosti iz prve polovine XX stoljeća. Ranije tog pisca nisam čitao, samo sam znao da je jedna od najboljih pjesama Riblje Čorbe, "Pogledaj dom svoj anđele", nastala inspirisana istoimenim Vulfovim romanom, a isti roman, kao veliku inspiraciju svoje mladosti, naveo mi je i Abdulah Sidran, zbog čega se kanim da ga pročitam sada već ima nekoliko godina, ali nikako da mi padne šaka.

Tomas Vulf rođen je 1900. godine i spada među američke pisce koje su teoretičari nazvali izgubljenim, a razloge toj izgubljenosti pobrojao je kritičar Malkolm Kalvej:

"... U prvom redu zato što je bila s korijenjem istrgnuta iz svoje sredine, školovana daleko, a svaka privrženost bilo kojem kraju ili tradiciji, bila je u njoj silom ugušivana. Bila je izgubljena jer se vaspitanjem pripremala za svijet koji se razlikovao od onog što je naišao poslije rata. Bila je izgubljena jer je pokušavala da živi u emigraciji. Bila je izgubljena jer nije prihvatala nikakve putokaze starijih i jer je imala pogrešnu predstavu o društvu i mjestu pisca u njemu."

Sve te izgubljenosti ove generacije američkih pisaca dovele su do sasvim novog pripovjedačkog stila, u kom se Tomas Vulf javlja kao jedan od najvećih majstora. U pokušaju da opišem taj stil, reći ću da se on ispočetka odlikuje velikom nejasnoćom, prouzrokovanom time što akteri priče pripovijedaju naizgled nepovezane stvari, a kasnije, što priča dalje odmiče, naizgled nepovezane stvari se sve više približavaju, te se do kraja vidi da su povezane sasvim i da to nije nikakvo spisateljsko rasulo, već poseban i cjelovit književni stil, sam sebi dovoljan.

Tako je i s "Tkanjem života", novelom koja počinje tako što neko - neka žena, priča nekome priču o, valjda, svom životu, koja je od starta već zahuktana, sa glavnim tokom sastavljenim od desetina malih, a sve to zbuni čitatelja, kom se na prvu lako može učiniti slično kao s Foknerom - da čita nečije buncanje.

No, kako se u tom prividnom buncanju spominju razne zanimljive stvari, kao što su alkohol, jurcanje za ženama, kupovina imanja, rasna netrpeljivost, tuče i ubistva, čitatelj ipak postaje zaintrigiran, pa čita dalje i malo po malo razabire da to neka žena priča o svome mužu, o onome što je prethodilo njihovom zajedničkom početku i onome što se događalo poslije, ne propuštajući uzgred ni priče o porodičnim prijateljima, poznanicima i neprijateljima, s čime pred čitatelja izranja čitav jedan svijet, polu-civilizirani, polu-divlji svijet Amerike s početka dvadesetog vijeka, izuzetno zanimljiv jer je prikazan iz perspektive tzv. malih ljudi, preko kojih se historija doživljava neposrednije, intenzivnije, humanije i bolje.

Ta žena koja priča je Eliza Gant. Ona pripovijeda o svom mužu gospodinu Gantu, vrijednom kamenorescu koji nije prezao od pića, i u piću je bio sklon činjenju raznih nepodopština. Pripovjedački stil ove oštroumne žene, sa neobično širokim i produhovljenim zapažanjima, izravan je i neukrašen, isprekidan digresijama i kao takav nalik na prirodni govor, što povećava uvjerljivost priči, čini je nekako neospornom.

Sama priča puna je iznenađujućih tokova i napetih scena, a ono što je čini posebno lijepom jesu mudri zaključci gospođe Gant, koji svemu daju nešto uzvišeno i spokojno, neki osjećaj da je tako moralo biti i da nije moglo drugačije.

Kako sam otkrio u malom istraživanju nakon čitanja knjige, Tomas Vulf bio je izrazito autobiografski pisac, pa je tako i "Tkanje života" zapravo priča o njegovoj porodici, kod koje – valjda kao u svim porodicama na svijetu – med i mlijeko nikada nisu potekli bez da prije njih poteku znoj i suze, ponekad i krv, i druge stvari koje iz ljudskih bića cure usljed, u figurativnom smislu bi se moglo reći, snošaja sa životom.

Jedan mali detalj iz mora ponuđenih o gospodinu Gantu za mene se izdvojio kao poseban, a to je napomena da je taj čovjek gajio veliko poštovanje prema literaturi i obožavao je, posebno Marka Antonija, Šekspira i Tomasa Greja. Premda se pozitivističko tumačenje književnih djela smatra prevaziđenim odavno, meni je ova napomena o gospodinu Gantu neobično važna jer u njoj vidim korijen Vulfove darovitosti, koji je uz takvog tatu sigurno rano doznao za neprolaznu veličinu poezije, pa odmah počeo trenirati da i on napravi takvo nešto – i napravio je, upisavši se među književnike čija djela imaju neprolaznu vrijednost, a ni trideset devet punih nije imao kada je napustio ovaj surovi svijet, koji nikada ne bi izgledao lijepo da nema velikih pisaca, sposobnih da pokažu gdje je svjetlo u mraku što se historijom naziva.

U kontekstu savremene književnosti, koja je postala toliko autobiografska da se kod mnogih autora pretvorila u intimna pisma, u kojima jedan čovjek drugome pismeno saopštava pojedinosti iz vlastitog života, često ne prezajući od bolno opširnog, a potpuno suvišnog detaljisanja, čitati Vulfovo "Tkanje života" uistinu je osvježavajući čin, jer taj čovjek je imao načina da saopšti činjenice o svom životu bez da pri tome ispadne banalan, patetičan i dosadan, nego ozbiljan, važan i zanimljiv, sposoban i da zadivi, i da poduči.

Veliki pisac bio je Tomas Vulf i zato ga treba čitati. "Tkanje života" je odličan način da se s njim počne, jer ima svega sedamdesetak strana, dovoljnih da se vidi šta taj pisac umije, pa ko se pronađe lako će zbaviti i ostalo, što je vjerujem još i bolje.


Boris Lalić, Prometej.ba