Jednom nas je Ademir Kenović jedva spriječio da se ne posvađamo onako kao bi to uradile osobe koje se, recimo, sretnu na odsluženju zatvorske kazne, a uknjižile su u mladosti nekoliko boravaka u kazneno-popravnom domu. Mislim, svađali smo se mi, ali nije eskaliralo koliko je moglo, na javnom mjestu, u jednom od hramova kulture, ali je naš zajednički prijatelj, poznat po rijetko zapamćenom saburu, uspio spriječiti potpunu bruku.

Na tom istom mjestu, prvi put smo se uživo sreli. Riječ je o Kamernom teatru 55 i njegovim večerima, kao što sam ranije zapisala – nezapamćenim događajima u kulturi, kada se za pjesničke nastupe plaćala ulaznica. Tada je Abdulah Sidran, uz druge teme kojima je posvećivao svoje nastupe, podosta govorio o jeziku. A bio je jedan od njegovih najboljih poznavalaca. Kako god da se jezik zove. BHS, naš ili lokalni. I žao mi je, što ga za one rijetke dane, kada smo pričali, nisam pitala kojim jezikom on govori. Sigurno bi me poslao u neku stvar, ali je i to valjalo zaslužiti.

Kada bi barem šezdeset procenata onih koji danas žale za Pjesnikom znali_e koliko se Pjesnik ježio od „mišljenja sam“ – umjesto ja mislim, smatram i sl. poradili bi malo na vlastitom izričaju, barem njemu u čast.

Prvi susret bio je u vrijeme „Otkupa sirove kože“. Domaći, bh. izdavači, imali su tada šarenog veša na ruke, pa je knjiga objavljena u Hrvatskoj i Srbiji. I dolazim ja na nedogovoreni televizijski intervju, forma podesna samo za suicidalne. Sidran je bio poput CT-a i magnetne rezonance u jednom. Neko iz Informativnog programa, pretpostavljam tadašnji glavni urednik, s njim nije razgovarao. I Sidran je jasno zaključio da sam ja kurban.

„Kako ono reče da ti je ime“, upitao je Pjesnik. „Kristina Ljevak“, rekla sam dovoljno glasno da su me iz Kemernog i u Nadbiskupiji čuli. „Šta ti je Zdenko?“, upita. „Stric, tatin rođak, ali ne znamo se lično. Nisam ni sa ocem najbliža“, nekako pokušah objasniti da manjak komunikacije sa imućnom familijom nije posljedica njihovog otuđenja nego činjenice da smo se otac i ja davno otuđili.

„Može, zbog Zdenka“, reče Pjesnik. I snimismo to. I bio je to naš jedan jedini intervju.

Godinama kasnije, kada smo već bili u dubokoj zavadi, moj urednik u hrvatskom Expressu, Igor Vikić, zamolio me je za životni intervju sa Abdulahom Sidranom. Pomislila sam kako je već vrijeme da prestanemo jesti naše zavađene meze, što bi moj prijatelj Boris Šiber rekao, ali i da imam dovoljno lične zrelosti za takav razgovor. Trebalo je „samo“ ubijediti Avdu. Javila sam mu se pisanim putem, kao da se obraćam bilo kojem sagovorniku do kog mi je stalo, naglasivši da ću mu unaprijed poslati pitanja. Rekao je – može.

Oko tih pitanja sam se toliko potrudila da je postalo usiljeno, najmanje nalik meni, još manje nalik sagovorniku. Prepoznao je da je trud ispred želje. I rekao – ne liči ovo na tebe. Nisam ja provincijski neshvaćeni pjesnik. Mogla bih posegnuti za doslovnom prepiskom, ali ne želim. I ako je rekao nešto za nijansu drugačije, znam da je ovo mislio. „Možeš ti i bolje“, zaključio je Sidran. Očigledno nisam mogla. Nikada nismo uradili naš posljednji i prvi pravi intervju. Nemamo ni jedan selfie. Nemamo ništa što bi u današnjem Instagram svijetu bila verifikacija postojanja našeg odnosa.

***

Dimitrije Pamfilov bio je jedan od najznačajnijih rekonstruktivnih hirurga u bivšoj Jugoslaviji. Skoro kao naš Boriša Starović. Skoro. Njemu, iako ga kasnije proglasiše četnikom, malo je ko bio i do koljena.

Moja mama i Pamfilov bili su prijatelji. Starović joj je bio šef. O značaju Pamfilova, međunarodnom, dovoljno govori činjenica da sam jednom, da li u ratu za rijetkih dana imanja struje ili netom iza rata, vidjela čika Dimitrija na CNN-u kako govori o posljedicama pretjeranih estetskih korekcija koje je imao Michael Jackson. Jednako ću se osjećati samo još jednom, kada sam vidjela Danisa Tanovića sa Oscarom za „Ničiju zemlju“.

Dimitrije Pamtilov koji je živio i radio u Vukovaru i svojim gliserom me vozio po Dunavu, a ja sa svih svojih devet godina govorila kako se po našoj Miljacki ne može ploviti ali da ona ima dušu, imao je potrebu, za jednog dolaska u Sarajevo, da upozna Abdulaha Sidrana.

Tako su stvari u vrijeme dok je bog po zemlji hodao u našim zemljama, funkcionirale. Iako neprikosnovena veličina u svijetu medicine, znao je da postoji neki protokol za stizanje do veličine u svijetu književnosti. A nije bilo zahmetli. Sarajevo je barem u to sretno vrijeme, dok barut nije zamirisao, bilo grad neopterećen veličinama i preprekama. Mama, iz potpuno drugog profesionalnog miljea, ali osoba sklona svim vrstama savladavanja prepreka, našla je način za dolazak drito u Pjesnikov dom, sa vukovarskim plastičarem, čika Dimitrijem.

Prepričala mi je odmah po dolasku kući taj susret i njegovu važnost. Imala sam nepunih deset godina i svaku riječ zapamtila. Donijela je Pjesnikovu knjigu s posvetom u tvrdom kožnom povezu, zlatnim slovima na omotu tiskanu. Kada bih pretraživala, znala bih tačno koja je. Ono što ne pamtimo, nije ni važno ako se uz pomagala dovijemo pa ispadne da se sjećamo. Samo su sjećanja važna. A ja se sjećam, da je Dimitriju Pamfilovu, kasnije prisutnom na CNN-u, bilo važno da se sretne sa Abdulahom Sidranom.

***

Kada sam saznala da je Pjesnik otišao, osim njegove djece koja su mi neobično draga i sa kojima se svaki put kad se sretnemo kao sa najrođenijim ispričam, istovremeno sam se sjetila Ivana Kordića, Ademira Kenovića, Senada Avdića i Gavrila Grahovca. Isključivo njih, i da budem do kraja iskrena, Emira Hadžihafizbegovića, koji je samo njemu poznatim metodama uspio Pjesnika ubijediti da se prvi put u istoriji u Kemernom teatru 55 uprizori, u režiji Kokana Mladenovića, „Sjećaš li se Doli Bel?“.

Premalo je nekoliko života u koje bi se mogle smjestiti Kordićeve i Sidranove anegdote i prijateljevanje. Ponešto od toga zapisao je, hvala mu, Senad Avdić. Senad mi je među prvima pao na pamet zato što, poput mene, sve pamti kao slon. I prije svega zato što je Slobodna Bosna bila izdavač „Morije“, testamentarne Pjesnikove knjige.

Neka me sada pogodi sto munja ako većina onih koji_e po društvenim mrežama kače selfie sa Pjesnikom, zna i dio njegovog opusa. Replike iz filmova snimljenim po njegovim scenarijima zna svako ko ima nalog na Facebooku.

Gavrila Grahovca sam se sjetila zato što je, kao i Kenović, jedan od onih istinskih prijatelja, koji se mogu smjestiti na prste jedne ruke, a koji ima biografiju, za razliku od onih koji_e uz podsjećanje na „prijateljevanje“ sa Abdulahom Sidranom biografiju žele formirati.

Iako svi imaju potrebu da se prislone uz neku od Sidranovih anegdota, Ademir Kenović, reditelj dva filma koje je Avdo napisao – „Kuduz“ i „Savršen krug“ ni jednu mi anegdotu sa Sidranom nije ispričao. A jedan mi je od najbližih prijatelja. I Avdu zna iz vremena kada su obojica bili u špilhoznama.

***

Abdulah Sidran i ja smo nešto trebali raditi zajedno. Bilo je to u ono doba kada je pisao kolumne, koje adresiranim, nisu bile najugodnije za čitanje. Rekla sam mu – kako ćemo gospodine Sidran, kada ste o svim mojim prijaetljima_cama napisali sve najgore?

„Ih nje, čuj o svim, među njima imaš dvoje-troje koji su ti stvarno prijatelji“, rekla je naša nesvakidašnja pjesnička magnetna rezonanca. I bila u pravu. Vrijeme je tako pokazalo.

Nismo to napravili zajedno, jer smo bili, kao što već na društvenim mrežama napisah, kao dva ovna na brvnu. Dvije ćotije koje valjda samo ova naša napaćena zemlja takvim može iznjedriti.

***

Prošlog ljeta, moj prijatelj Gorčin Dizdar, javio mi je da će Abdulah Sidran biti glavni gost-pjesnik na Slovu Gorčina. Urednica sam Biltena te godine. Jasno mi je da moramo imati tekst o Sidranu. Ako ga ja napišem, a njega zdravlje posluži, ako dođe i vidi da sam se usudila, okrenuće se i biti „brži otuda neg ovduda“ kako je govorila moja baka. Treba biti urednički pametan, govorila sam sebi.

Ako neću pisati ja, ko će, većina onih kojima vjerujem u zavadi su sa Avdom, kakva sam i sama. Mogu pitati svog profesora, ali me je malo sramota. Žena sam starog kova, što bi rekao moj muž, gdje ću pitati svog profesora da mu budem urednica. Obratim se pjesniku. Koji je za svoj diplomski rad svojevremeno odabrao Sidrana. Pjesnik nema vremena jer se bliži Bajram. Tad sam veći i ja Bajramović. I slažem kako sam i sama u bajramskim obavezama.

Kaže on, poslaće mi svoj diplomski, pa da ga prilagodim objavljivanju. Kažem ja, kao što bi i većina očajnka_ica – ajde. Posla pjesnik. U trećoj rečenici materijalna greška. Tri je ujutro. Bilten, čim zora zarudi, treba u štampu. Upitam supruga hoće li biti (doslovno) uz mene dok se usuđujem napisati vlastiti tekst o Sidranu za Bilten Slova Gorčina. Kaže da hoće, tada kao i svaki prethodni i naredni put. Zamišljam već kako Avdo odlazi sa Slova. Kako onim Biltenom, smotanim u tubu, mlati koga stigne. Umjesto toga čujem ga, kako u večeri kojoj moderira Gorčin Dizdar govori, kako je je tek nakon mog teksta shvatio, koliko je mogao biti veliki pisac. I kako mu nije jasno što smo se posvađali. Nije ni meni dragi Avdo. Ali sad imam dojam da je jedino tako bilo ispravno, u ovom vremenu, sa ovakvim ljudima.

Kristina Ljevak Bajramović, Prometej.ba