„Rat je prošao“ posljednje su riječi koje čujemo u dokumentarnom filmu „Bivši neprijatelji“ i koje izgovara Đoko Pupčević, jedan od ratnih veterana koji sa ljudima istog iskustva na svim nekadašnjim zaraćenim stranama, a koji najčešće imaju i status ratnih vojnih invalida, učestvuje u susretima veterana koji uz razgovore podrazumijevaju i zajednički odlazak na obilježena i neobilježena mjesta stradanja u ratovima tokom devedesetih. Neovisno o tome ko je na određenom mjestu stradao i koja je to vojska ili paravojna formacija počinila.

Ratnim veteranima, rat je prošao. Ne prolazi onima koji ne znaju kako je izgledao. Kojima je rat sinonim za profit, koji na temelju ratnog narativa već trideset godina osiguravaju svoju političku egzistenciju i koja ih istovremeno štiti od odgovaranja za pokradeno. Sa kriminalom nije lako, nije lako živjeti u opustošenoj zemlji. Ali je sa traumom još teže. I ta kombinacija poharanosti i istraumatiziranosti temelj je na kojem počiva današnje bosanskohercegovačko društvo. Zato i jeste ovakvo.

Razgovarala sam sa nekim ljudima koji nisu imali direktno iskustvo ratne traume niti su članovi i članice porodica žrtava, ali su kroz profesionalni angažman svjedočili ispovijestima žrtava seksualnog nasilja i nekim drugim žrtvama rata.

Zajednički je zaključak da nikada, kad bi bilo proživljeno, ne bi oprostili. Tema oprosta i zalječenja traume trebala bi biti prioritet u „agendama“ naših života. A njima se ponajmanje bavimo. Zato i odumiremo. Od preranih neizlječivih bolesti, suicida, srčanih udara koji odnose ljude u najboljim godinama. Mi smo tempirane bombe koje uglavnom jedva sastavljaju kraj s krajem, i kojima se vijesti o mjesečnom iznosu potrošačke korpe nikako ne poklapaju sa njihovim strategijama preživljavanja.

Nedavno sam razgovarala sa čovjekom koji je ostvario ozbiljne profesionalne rezultate u „ono doba“ i bio direktni učesnik priprema za Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Temeljna razlika između onoga što je njegovo lično i generacijsko iskustvo i moj pogled na stvarnost je vjera u mogućnost promjene, u postojanje nekoliko entuzijasta koji su spremni da je kreiraju. Moja vjera i većine onih s kojima dijelim generacijsko iskustvo omeđena je željom da se preživi dan. Mi ne razmjenjujemo kontakte turističkih agencija ili utiske o pogledanim filmovima, mi posjedujemo zavidne baze podataka o ljudima koji pružaju psihoterapijske usluge i često ih međusobno „recenziramo“. To da preživimo shvatili smo kao svoju najveću odgovornost i obavezu. Ambicije smo, htjeli ne htjeli, pokopali onog trenutka kada smo odlučili ostati u Bosni i Hercegovini.

Prijedorčanin Edin Ramulić, jedan od najznačajnijih mirovnih aktivista u ovoj nesretnoj zemlji, čovjek kog bi svako razuman na nekoj poziciji angažovao kao savjetnika i plaćao suhim zlatom, govoreći u filmu „Bivši neprijatelji“ reditelja Ivora Fuke, govori o dehumanizaciji u koju su nas uvele politika, religija i kultura. „Mi smo samo bili izvršioci želja“, kaže Ramulić.

Prečesto u analizi našeg ukupnog sunovrata zanemarimo kulturnu politiku, njeno odsustvo ili ono što se pod kulturom podmeće. Zaboravimo, kako to kaže Ivan Čolović, „da je kod nas rasprostranjeno pogrešno uvjerenje da je kultura nešto odvojeno od politike. Da je ona utočište od politike, svet u koji se može pobeći od mržnje i rata. Često čujete da je naš problem, da je uzrok naših problema to što nemamo dovoljno kulture. Na žalost, suprotno od toga, kulture imamo i više nego što nam treba, a ono što nam nedostaje je politika. Da budem malo jasniji: imamo mnogo loše kulture, nacionalističke kulture, a imamo malo dobre politike, antinacionalističke politike. Nacionalistička kultura, to je kultura koja nas teroriše. Ona nas teroriše i tako što kao osnovnu vrednost društvenog i političkog života nemeće takozvani nacionalni identitet. Može se reći da je ovaj kulturni teror strukturalno sličan svetom teroru. Ovde se ide kulturom protiv čoveka, kao što se u svetom teroru ide Bogom protiv čoveka“, objašnjava Čolović.

Dovoljno se vratiti na kosovski mit kojim se i sam Čolović bavio te podsjetiti koliko je kultura bila saveznik u popločavanju staza kojima su ratovi krenuli.

Ove druge, staze mira, popločavaju oni koji su u ratu učestvovali. Izgubili dijelove tijela, godine i dostojanstvo. Oni koji sanjaju, da se nakon izgubljene noge, ponovo sa vlastitom djecom igraju košarke ili trče dvorištem. Njihovi snovi nikada nisu ni bili povezani sa izgradnjom nacije i „viševjekovnih“ nacionalnih tradicija. Oni su bili vojnici u službi i zloupotrebama nečijih pogrešnih politika.

Danas, jednako obespravljeni s koje god strane da dolaze, povezani su kao da nikada i nisu bili neprijatelji. Ne postoji niko ko ih može razumjeti bolje nego što se međusobno razumiju.

Osim snova u kojima trče, njihovi snovi su i košmari, duboko povezani sa PTSP-em koji žive. Nepravda u kojoj žive dovodi ih do suicidnih misli. Oni imaju i osjećaj krivice što su preživjeli, a nisu to njihovi članovi porodice, prijatelji i saborci. I ne smijemo zaboraviti da u filmu „Bivši neprijatelji“ učestvuju ljudi koji su problem osvijestili, koji su spremni potražiti stručnu psihološku pomoć i koji znaju da postoje mehanizmi da se nastavi živjeti nakon onoga što se preživjelo. Pored njih postoje hiljade onih koji nemaju kapaciteta da prepoznaju problem niti resurse da se problemom PTSP-a bave. Na njih se uglavnom i računa tokom predizbornih kampanja koje su najčešće ništa drugo do široko polje retraumatizacije ratnih veterana i porodica žrtava rata.

„Ispostavilo se da je sve bilo besmisleno“, kaže takođe u filmu Edin Ramulić, zaključujući kako o ratu danas ne može isto razmišljati kao 1994. godine. Kaže to bivši logoraš koji je bio i ranjen u ratu, ratni veteran kojem su pobijeni svi najbliži muški članovi porodice, čovjek koji nije uspio pronaći posmrtne ostatke brata Enesa i jedan je od najzaslužnijih što će Prijedor imati spomenik za svu stradalu djecu. Kaže vjerovatno svjestan da život u prošlosti ne može vratiti žrtve, niti iscijeliti lične rane, a ponajmanje nas može dovesti do budućnosti.

Jedna od najpotresnijih scena u filmu dešava se prilikom polaganja vijenca na nekom od mjesta stradanja. Na vijencu su potpisani ratni veterani i vojske kojima su pripadali. Uvijek je sve drugačije kada brojevima pridružimo imena, i suočimo se sa tim koliko je žrtava bilo ili koliko formacija koje su vjerovale da brane vjekovna ognjišta ili prave starije i ljepše Vukovare i Mostare.

Govoreći o iskustvima susreta sa ratnim veteranima sa svih nekada zaraćenih stvari, Zvonko Lucić, jedan od učesnika u filmu, kaže kako mu je preko tih susreta rat završio. Ako je moguće da su njegovog kraja svjesni ratni veterani i ratni vojni invalidi, onda bi ta informacija mogla doprijeti do onih koji se o rat nisu ni očešali. Onih s početka, koji sve što sada imaju duguju onima koji su rovovima proveli godine, uvjereni da im se s druge strane nalaze isključivo neprijatelji.

„Gdje god se okreneš, svugdje je toliko spomenika. Kako ćemo dalje sa svim tim… taj čvor se negdje mora rasjeći i nastaviti dalje“, takođe govori Zvonko Lucić.

Kako ćemo nastaviti dalje zapitam se svaki put kada čujem neko potresno svjedočenje, kada samo počnem razmišljati o ženama i djevojčicama koje su bile žrtve seksualnog nasilja o ratu, majkama koje su izgubile djecu, onima koji još uvijek traže posmrtne ostatke najbližih. Ali neki način mora da postoji, i to sigurno nije ovo življenje kalendara obilježavanja. Koje se politizuje na jednak način na koji je ispolitizovana naša ukupna stvarnost.

Često ljudima za koje mislim da imaju odgovor postavljam pitanje kako ćemo dalje s ovolikom kolektivnom traumom. Bilo da se bave egzaktnim naukama ili promišljaju svijet iz duhovnih perspektiva.

Rijedak konkretan odgovor, iako van naše tradicije i načina žalovanja, dao mi je prijatelj, praktikant jednog spiritističko-magijskog oblika religije. Rekao je kako bi na jednom od najvećih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini trebalo napraviti neki ritualni ples, nalik našem kolu, sa što više učesnika i učesnica.

Da nije riječ o stravičnom mjestu zločina, usudila bih se i nasmijati zamišljajući reakcije na tu scenu u duboko ispolitiziranom društvu gdje su politizacija mjesta stradanja, trgovina sa sentimentom preživjelih i ratnohuškačka retorika ključna poluga za opstanak na vlasti. Naravno da mi nije namjera zagovarati provedbu ovog pokušaja retraumatizacije, ali zamišljam sve te dušobrižničke osude onih koji godinama plešu nad humkama žrtava, trgujući njihovim još nepronađenim kostima, ne baveći se tuđim izgubljenim potomstvom, ne bi li vlastitom priskrbili što manje finansijske brige u budućnosti, barem u pet narednih koljena.

„Stope im se zamele“ što bi rekao naš narod, kao što jesu mnogim porodicama nad čijim tragedijama ne prestaju profitirati.


Kristina Ljevak, Prometej.ba


Dokumentarni film Bivši neprijatelji možete pogledati na YouTube.