I u ozbiljnijim društvima od našeg vizionari se ne mogu pronaći ispod svakog kamena, rijetke su i dragocjene vrste i ogromna je privilegija dijeliti dio istorije s njima. Oni stižu tamo gdje većini nikada ne bi palo na pamet da pođu, ostvaruju rezultate koji se i decenijama nakon ostvarenog čine kao naučna fantastika. Ne poznaju tako prisutne termine poput neću i ne mogu. Na profesionalne i ukupne životne zadatke gledaju kroz prizmu potencijalnog rješenja, a ne problema koje će uključivati put do cilja.

Jedna takva ljudska jedinstvenost desila se Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji u liku i djelu Emerika Bluma, direktora privrednog giganta Energoinvesta i nekadašnjeg gradonačelnika Sarajeva. I zbog toga što se od jedinstvenih ljudi poput njega mogu i očekivati rezultati koje je ostvarivao možda manje iznenađuje da je tako nešto u Bosni i Hercegovini postojalo. Veće je iznenađenje i čudo da smo od iste zemlje i Energoinvesta uspjeli danas doći do ove pustopoljine u kojoj životarimo u vječnom preispitivanju koliko je prema sebi i potomstvu svaki dan ostanka ovdje ujedno i demonstracija vlastite neodgovornosti.

Koliko su nam iz današnje perspektive daleki i nedostižni rezultati Emerika Bluma jednako je nedostižno i dostojanstvo radnika_ca koje je taj čovjek podrazumijevao. Dostojanstvo koje je nemoguće pronaći ni u tragovima u vremenu kada su radnici_e „transformisani“ u uposlenike i uposlenice, radeći najčešće potplaćene poslove za one koji izrabljivanje vide kao osnovnu kariku u lancu svojih poslovanja.

Emeriku Blumu ljudi su bili najveći kapital. To i jasno kaže u jednom od intervjua (često za međunarodne medije) čije smo fragmente imali priliku vidjeti u predfestivalskom programu ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala kada je uoči otvaranja prikazana radna verzija filma „Blum“ rediteljice Jasmile Žbanić u produkciji „Deblokade“. Prikazivanje nedovršenog filma u prepunom Metalcu bila je i prilika da se svi ljudi koji posjeduju materijale ili lična svjedočenja o Blumu jave produkciji i tako dobiju priliku za direktno učešće u finalizaciji dokumentarca o geniju koji je nekim čudom živio i radio u Sarajevu te imao platu „čak“ četiri puta veću od plate portira. Nijednog trenutka ne štedeći prilikom ulaganja u razvoj Energoinvestovih radnika_ca. Prema njihovim svjedočenjima nije postojao čovjek koji ne bi dobio podršku za usavršavanje bilo koje vrste.

Žarko Primorac, finansijski direktor Energoinvesta i jedan od Blumovih najbližih saradnika, u filmu je govorio o vlastitom iskustvu prilikom zapošljavanja kada ga je Blum pitao da li govori engleski. Primorac je odgovorio kako ga je učio na fakultetu, ali ne smatra znanje dovoljnim. Blum ga je poslao na pola godine u London da bi to znanje bilo zaokruženo. Energoinvestovi stručnjaci i stručnjakinje educirali su se na najprestižnijim svjetskim univerzitetima, doktorirajući na američkom MIT-u i njemu sličnim i vraćajući se u Energoinvest s doktorskim titulama i novim znanjima.

I pored impresivnih rezultata i svjetske liderske pozicije Energoinvesta, ta vjera u čovjeka i ulaganje u znanje zapravo je najimpresivniji segment Blumove biografije. Stipendiranje studenata_ica bila je stalna praksa, govorio je kako će od njih sto barem jedan biti genijalac i „povući“ za sobom ostale. Energoinvest bi godišnje stipendirao 2700 studenata_ica.

Kada se osnivao Elektrotehnički fakultet u Sarajevu Energoinvest je uložio tri miliona dolara, što je kako govori Primorac proporcionalno današnjem iznosu od trideset miliona.

Poznajem čovjeka koji je danas među najuspješnijim u svijetu u jednoj drugoj oblasti, a kao predratni sarajevski student elektrotehnike i Energoinvestov stipendista putovao je po svijetu, ne bi li mu međunarodna komunikacija obezbijedila dovoljno preduslova i širine za buduću prodaju dalekovoda na Bliskom Istoku. To što ne prodaje dalekovode neka je druga priča, ali svjetski uspjeh tog čovjeka u drugoj oblasti samo je jedna u nizu potvrda koliko je Blum znao prepoznati kvalitet.

Danas kada s teškom mukom na rukovodeće pozicije stižu žene, Emerik Blum prije nego što je iko govorio o kvotama i gender segmentu managmenta, imao je cijeli tim saradnica od kojih neke vidimo u filmu. Jednoj od njih Energoinvest je na osnovu Blumove odluke omogućio četveromjesečni kurs na Stanfordu koji je koštao sedamnaest hiljada dolara.

Sva ta ulaganja u ljude i njihovo znanje djeluju nezamislivo iz današnje perspektive kada je poslodavcima prevelik trošak i plaćanje redovnog zdravstvenog sistematskog pregleda, a u inostranstvo, na prestižne škole, šalju samo vlastitu djecu ukoliko se ne odluče za kupovinu diplome na domaćem fleksibilnom tržištu znanja.

Emerik Blum, između ostalog, jedan je od osnivača Collegiuma Artisticuma koji je bio među najreprezentativnijim galerijskim prostorima u cijeloj Jugoslaviji sa respektabilnim programom i izložbama čiju je organizaciju danas u domaćem kontekstu nemoguće zamisliti. Njegov odnos prema umjetnosti i svijest o tome da umjetnost mora biti dostupna svima jasno se vidi iz arhivskog materijala na kojem Filharmonija gostuje u jednom od radničkih pogona Energoinvesta.

Kao gradonačelnik Sarajeva bio je ključni inicijator kandidature za Zimske olimpijske igre, doživljavajući ih kao razvojni projekat, a ne samo međunarodnu sportsku manifestaciju.

Vjera u znanje i svijest o važnosti ljudi kao ključnog kapitala predstavlja suštinsku razliku između Emerika Bluma i onoga čime smo danas okruženi.

Nije samo pohlepa bila dovoljna za društvenu devastaciju koju živimo, ona je morala biti ogrnuta i sistematskim uništavanjem znanja i zatiranjem puteva do njegovog sticanja. Pretvaranje fakulteta u mjesta na kojima se čuva socijalni mir jer je bolje imati više studenata_ica nego nezaposlenih dovelo nas je do toga da studenata_ica sve manje imamo. A nikome i ne trebaju. Barem ne ovdje.

Činjenica je da Emerika Bluma decenijama nema i da se takav, barem ovdje, više neće roditi. Ali pitanje je šta je sa „Blumovim ljudima“, da li njih danas iko ovdje pita za bilo šta. Žarka Primorca vidimo da pitaju u Hrvatskoj. Kako nikome od ovih nesretnika, sjecikesa i drumskih razbojnika ne pade na pamet, prilikom useljavanja Vlade FBiH u jednu od Energoinvestovih zgrada, da nešto te ljude, savremenike, saradnike i sljedbenike Blumove filozofije i priupita.

Kada bi želio početi nešto novo, kažu njegovi saradnici, Blum bi najprije pronašao „luđaka“, a to je podrazumijevalo nekoga sa sličnom srčanosti, elanom i entuzijazmom. Ovi današnji najprije pronađu nekoga nesposobnijeg od sebe pa krenu lagano, ka nizbrdici, doslovno shvatajući da je i „pad let“.

Blum je smatrao važnim da djeca budu u jednakim pozicijama bez obzira na to ko su im roditelji. Četrdeset godina kasnije, na istom prostoru, profesionalne reference i poziciju definiše „genetska predodređenost“.

Iako je publika reagovala s oduševljenjem, uz žal za nenadoknadljivim vremenom i gubitkom, moguće je naći komentar na Facebooku poput jednog koji glasi kako je zbog Titovog zagrljala lako bilo biti Blum. Nekome je tako lakše interpretirati prošlost, vjerovatno da omogući veći legitimitet „herojima“ današnjice kojima ne bi pomogao ni Blumov ni Titov zagrljaj, sve kad bi ova dvojica mogla ustati iz groba.

A da mu je bilo do privilegija tog zagraljaja, mogao se ljuljuškati u njemu, ne baveći se krupnim investicijama, razvojem i vjerom u ljude. Kao jasenovački logoraš mogao je imati udruženje i odlučivati o stvarima za koje nije mjerodavan… Umjesto toga, Emerik Blum gradeći fabrike, gradio je ljude.

Jako je važno da su se posla dokumeniranja znanja o jednom od najvažnijih perioda Bosne i Hercegovine i jednom od najvažnijih ljudi koji su njome hodili prihvatili Jasmila Žbanić i „Deblokada“. Jer svaka disciplina manjeg obima od one koja je Jasmili imanentna mogla bi otići u dunđeraj, a u sveopštoj sramoti koju živimo i koju smo sebi dozvolili, još bi nam i bruka lošeg filma o Emeriku Blumu nedostajala.

Kristina Ljevak, Prometej.ba