Kumovi su mi u gostima. Žive van BiH. Šetamo gradom. „Gjde je restoran Seje Brajlovića“, pita me kumin sin tinejdžer. Kuma pita zašto nikada nismo prošle pored lokala ispred kojeg je Tesla. Ubrzo mi postaje jasno da su moj doživljaj grada i njegova prezentacija na Instagramu u potpunom raskoraku. Ključne toponime i istaknute ličnosti danas ne oblikuje ništa van lajkova i šerova. To što ja zaobilazim i ulice u kojima su lokali sa sintetičkom muzikom i pratećom opremom, nema ama nikakve veze sa virtuelnom reputacijom takvih mjesta. Ne mislim na Seju. Tamo su dobri ćevapi. Nego na Teslu i prateću estetiku. A i Sejo bi mogao ostati u domenu ugostiteljske ponude, bez pokušaja pretvaranja u mislioca.

Nedavno mi je nešto mlađa prijateljica govorila o ličnoj posvećenosti honorarnim angažmanima, da joj u jednom trenutku, kada odluči uzeti stambeni kredit, finansijsko opterećenje ne bude preveliko. Pozdravila sam njenu odluku i podsjetila da sam do nasljedstva, nakon više od dvadeset godina rada, od imovine imala laptop. Prijateljica je izuzetno obrazovana i uspješna u jednoj slabo vidljivoj društvenoj oblasti.

Nakon našeg razgovora o stambenoj problematici, naišla sam na vijest o domaćoj influenserici koja je u dvadeset četvrtoj godini kupila stan. Nedavno sam sa dragim ženama istih svjetonazora govorila o finansijskom progresu žena zahvaljujući društvenim mrežama. I složile smo se oko toga da je zbog važnosti ekonomske neovisnosti dobro što postoji i taj kanal sticanja, pa kakav god da je. I bilo bi važno da on opet ne podrazumijeva eksploataciju i banalizaciju ženskog iskustva i pameti, uz najčešće svođenje na tijelo i rituale ljepote. Sa svijetom u kojem je moguće zarađivati, natprosječno, zahvaljujući preporukama o kremama, nešto nije kako treba.

U nekoj teškoj depresiji otkrila sam taj paralelni svijet. Najčešće žene koje, gledajući u kameru vlastitog telefona, nešto pričaju. Kada ne reklamiraju, onda se snimaju u liftu, automobilu, teretani, donose fragmente svakodnevice, zapise o vlastitoj djeci, pokazuju šta su kupile ili dobile u takozvanim PR paketima, svoju intimu dijele sa stotinama pratilaca. Oni su oduševljeni, na cipele cijene ukupnog budžeta manje bh. opštine reaguju euforično, koristeći onoliko slova koliko ih odvaja od potpune nepismenosti. Najčešće je to top, vrh i goriš. Ako sam ja u depresiji otkrila te sadržaje i gledala ih, bez sposobnosti da percipiram nešto iole zahtjevnije, moguće je da je svijet u kojem se nalazimo takođe u depresiji. Da naša očekivanja ne idu dalje od bolne površnosti. U kojoj supstituciju za vlastiti izostanak sreće tražimo u sadržaju koji je banalan i za koji nije potreban nikakav napor.

Ako ne napravimo kućicu na drvetu i ne zasadimo vlastitu baštu, a djecu izložimo potencijalnoj neprilagođenosti na svijet koji ih čeka, pitam se šta je alternativa. Moram li u petoj deceniji, jer žene su tamo čim napune četrdeset, da se prilagođavam digitalnoj eri. Da odbacim znanje i iskustvo, okrenem telefon ka sebi i ispričam kako sam onomad izgubila 36 kilograma, pa onda da u nastavcima objavljujem recepte prilagođene osobama sa autoimunim bolestima koje sam, neprilagođena, sakupila. Bolesti, ne recepte.

Da li bi potencijalna finansijska dobit bila adekvatna kompenzacija za gubitak ličnog integriteta i da li bi i ono malo ljudi što čita, nekada pročitalo moj tekst o femicidu i da li bi mi vjerovali ako u „pauzama“ od društvenog angažmana i odgovornog novinarstva, malo pokažem noge i učinkovitost novog epilacijskog aparata.

Taman će neko tvoje noge gledati, reći će zlonamjernici. I neće ništa pogriješiti. Ali nije u tome poenta. Zanima me, ako već nisam prispjela za influensericu, kome mogu da ponudim ono od čega ja živim. Kako da moji i sadržaji meni sličnih da konkurišu feljtonu o Mirnesinom bjekstvu, nani Džejle Ramović ili kakvom trećem medijskom hibridu?

Kako da tražim posao ako većina onoga na tržištu nudi rad u dinamičnom okruženju a zauzvrat traži sposobnost rada pod pritiskom, različite vrste fleksibilnosti i poznavanje digitalnog marketinga. Ponekad se osjećam kao moja imenjakinja iz „Maratonaca“ kada opsuje ton film koji joj je onemogućio muziciranje na klaviru tokom projekcija.

Ima li pod ovim svodom mjesta za nas arhaične, iz analognog doba.

Može li „stara“ dobra apotekarka da preporuči kremu a ja da se bavim poznavanjem digitalnog onoliko koliko je neophodno da bi se opstalo.

Mogu li da ne budem influenserica ako baš ne moram. Možemo li sačuvati minimum dostojanstva i ne pristati na sve što se nudi pod plaštom inovativnosti, dok nismo izginuli/e od toliko inovativnih.

Kristina Ljevak, Prometej.ba