U trenutku kada se sve raspadalo dobila sam poziv da moderiram promociju na temu s kojom se u životu nisam srela. Događaj je podrazumijevao učešće zaista rijetkih eksperata iz nesrodne mi oblasti. Pristala sam, uvjerena da ne smijem odustajati od svog posla. A i honorar je bio više nego pristojan.

Kada sam organizatorice pitala ko me je preporučio, želeći se uvjeriti da li zaista svjesno žele da im ja budem moderatorica ili je neka greška, rekle su da nije bilo preporuke. Da su sjedile u kancelariji njih tri i razmišljale naglas ko je pristojan i ima lijep glas, te se jednoglasno odlučile za mene. Bilo je to dovoljno za moju napaćenu dušu.

Nezgodno je kad se sve raspada, a usput imaš oko sto kilograma. Otišla sam u prodavnicu odjeće za debele i kupila najskuplju haljinu u dotadašnjem životu. Za istu cijenu, sretnija i mršavija ja, nekada bi u omiljenoj prodavnici mogla kupiti tridesetak stvari, onda kada je finalno sniženje i farmerke, pod uslovom da se može stati u njih, koštaju pet maraka.

Shvatila sam da postoji i porez na debljinu te odlučila da ga platim. Tada sam se i registrovala za popuste prilikom narednih kupovina do kojih hvala nebesima nije došlo, i zahvaljujući tome dobivam redovno poruke o sniženjima i novoj kolekciji na mail. Nisam ih blokirala. Trebaju mi biti vječni podsjetnik na vrijeme u kojem sam natukla te tone težine, hraneći emocionalnu glad. Kad prolazim gradom i vidim njihovu reklamu, nasmijem se zadovoljno i pomislim – Kristina više nikada neće biti tamo.

Jednako se osjećam dok tokom priprema za rijetke izlaske obučem ono što želim. Dužine ili „kratkoće“ koju sebi nisam dozvoljavala ni u srednjoj školi. Jer trebalo je svijet uvjeriti da sam pametna, a to je u mom doživljaju svijeta podrazumijevalo izgled podgrmečke učiteljice. Na ovu glupost iz vlastite bogate kolekcije podsjetio me je post na Facebooku aktivističke saborkinje koja je rekla kako se nikada na profesionalnim fotografijama nije smijala, vjerujući kako ozbiljnost doprinosi mogućnosti da se žene zaista shvati ozbiljno.

S tom haljinom za debele, kakva sam i sama bila, krenulo je uvjeravanje drugih da sam dobro. Na tom putu sam uvjerila i sebe da je tako. Uz osmijeh koji je primjereniji prepričavanju nestašluka sa maturantskih ekskurzija, ja sam u javnosti i privatno, pričala o najvećim traumama. Iako sam na psihoterapiji sto puta prošla temu važnosti odmaka od potrebe za aplauzom, još jedan je, očigledno, bio potreban. Da svi znaju ne samo da sam preživjela, nego preživjela sa stilom, sa osmijehom kao vlastitim zaštitnim znakom, kao kodom prepoznavanja, kao prvom asocijacijom drugih ljudi na mene. Sve može otići dođavala, ali moj osmijeh mora biti tu. Ako izgubim njega, sve sam izgubila.

I smješkala sam se, dok nisam oplakala.

Dok nisam postala svjesna da nas istinski mogu razumjeti samo oni_e koji su prošli isto. I da bez obzira na svu empatiju svijeta ne postoji ona koja se može identificirati sa nama ako ne baštini isto iskustvo.

Svoju sestru po traumi srela sam na jednoj kreativnoj radionici. Komunikacija povodom teksta koji je trebala napisati, a ja joj pomoći tokom njegove finalizacije, pretvorila se u međusobno ispovijedanje, i moju potrebu da je zagrlim jednako kao i sebe, i da kažem da će sve biti dobro, i da nije kriva, i bilo mi je malo teže zbog nje nego zbog same sebe, jer ona bi u normalnom svijetu bez zlostavljača različitih profila uz sve svoje reference mogla biti svjetski top model, za razliku od mene nekadašnje, u haljinama za debele.

I onda sam došla kući. I dugo plakala, nakon ko zna koliko godina. Plakala njemu koji ima kapacitete da zagrli ne samo mene nego i cijeli moj svijet, nagomilan bagažem punim kamenja. Onda sam mu naglas čitala priču jednog od mojih najboljih prijatelja, u kojoj je sublimirano zajedničko iskustvo, prijateljevo i moje, iskustvo djece koja su u život, umjesto uz blagoslov, otišli s tovarom transgeneneracijske traume.

I shvatila sam da nikada, između tih osmijeha i parole preživjela sam, nisam rekla koliko mi je teško. Jer to ne govore oni_e poput mene, koji preživljavaju uprkos svemu, koji su kao Pujdo iz „Ovo malo duše“ i kojima „bez puške ne možeš ništa“. A može se uvijek i svima, pa i najizdržljivijima.

Gledam fotografije sa posljednjeg događaja nakon suza na kojem sam učestvovala. Više nisam u haljini za debele. Ali ni na licu više nema osmijeha nego bezdan. Umor i tuga su stigli na naplatu. I uvijek je kao sa kreditima. Kamate su veće ako se na vrijeme ne isplaćuje.
Kome dokazujemo da smo dobro ako se istovremeno loše osjećamo? Zbog čega je teško priznati da smo slabi i da nam treba pomoć?

Vjerujem zato što živimo u svijetu u kojem se slabost ne prašta, ali će nam u toj utrci sa vlastitim slabostima jednom ponestati snage i zajebaćemo tamo gdje ne bismo trebali. Zajebi ne biraju prilike. I onda ćemo u realnom vremenu vidjeti kako izgleda kada naše greške počnu praviti greške.

Prijateljica mi govori od koje bolesti obole ljudi koji sebi ne praštaju greške. Nadam se da ipak nije tako, jer bi u protivnom ja bila u terminalnoj fazi. Ipak vjerujem da možemo malo sebi učiniti dobrog ako prihvatimo da smo ljudi, sa svim slabostima.

Sjećam se tog dana u debeloj haljini i moderiranja događaja na kojem sam se našla zbog pristojnosti i glasa. Nasilni komšija, mafijaš, pravio je namjerne poplave u stanu mog privremenog boravka. Umrla je tog dana u pedesetoj godini moja drugarica i jedna od prvih urednica. A ja sam fenirala svoju tada dugu plavu kosu, pokušavajući sačuvati privid normalnosti.

Kada ništa nije normalno, nema razloga da pokušavamo mi to da budemo. Treba se pustiti toj nenormalnosti, kao i sreći kad nas zadesi, i nadati se da ništa nije vječno. Umori privid kao i stvarnost. Sve umori. A umornima je dodatno teško živjeti. U svijetu u kojem je izlazak na ulicu lutrija. U duhu one Andrićeve da smo svi odavno mrtvi, samo se redom sahranjujemo.

Kristina Ljevak, Prometej.ba