Prije trideset godina u ovoj zemlji bilo je najvažnije preživjeti. I taj refleks, ne samo kao posljedica traume nego i objektivnih okolnosti, traje i danas. Ovdje nikada ne znate kada će vas neko sa sedamdeset prekršaja, izrečenom kaznom zatvora i učešćem u tranzicijskom reality užasu pregaziti na ulici. I svaki dan u kojem ste uspjeli sami sa čitavim sobom ili sa bližnjima otići na počinak može se računati kao uspjeh.

Struka sigurno ima preciznija objašnjenja o izostanku pobjedničkog mentaliteta kod bosanskohercegovačkog življa. A ne treba imati ni previše pameti ni diploma pa znati da sa narodom koji najveće uspjehe obilježava uz stihove mene život razočarao nešto ne štima.

Onu da je važno učestvovati a ne pobijediti neko je smislio zbog nas. I ne aludiram na izostanke uspjeha bosanskohercegovačkih olimpijaca_ki, jer u kakvim uslovima rade i u njihovom je slučaju važno ne samo učestvovati nego i preživjeti. Mislim na činjenicu da se kod nas uspjesi dešavaju uprkos svemu, a ne zahvaljujući nečemu. I kao da u tim bizarnostima nalazimo pomalo utjehe za sebe. Kao da nam nečiji trijumf iz nemogućih uslova ulijeva nadu da će jednog dana iz naše svakodnevice da se dogodi čudo, da ćemo podižući glavu iz omče od rezanaca iz nedjeljne supe ugledati život kakav smo željeli, a ne kakav živimo.

Čini mi se da bismo bili manje ponosni da plivačica Lana Pudar osvaja jednako blistave rezultate, a da za njih ima i preduslove. Ovako kao da nam je malo i drago što ona tamo u bijelom svijetu može biti ravnopravna s tim privilegovanim gotovankama koje sigurno i u selima porijekla roditelja imaju olimpijske bazene. A Lana nema. Na Balkanu svako ima što mu ne treba. Novak Đoković je za vježbanje u djetinjstvu imao na raspolaganju bazen. Jedina je nevolja što je u njemu trenirao tenis.

Lanin i niz drugih primjera trebao bi biti poziv da se malo zamislimo nad disproporcijama prilikom ulaganja u muški i ženski sport. I da shvatimo da predugo čekamo da nas nečiji gol u bh. reprezentativnom nogometnom dresu u odlučujućoj minuti izvede iz vječnog baraža u kojem se nalazimo i mimo sportskih disciplina.

Bosna i Hercegovina se prije neki dan prvi put u istoriji plasirala na Svjetsko prvenstvo u košarci. Razija Mujanović, najuspješnija bh. sportistkinja svih vremena, tek je od 2019. u stručnom reprezentativnom timu. Prije ulaska u reprezentaciju morala je ući u Kuću slavnih pa još sačekati dvije godine…

Ne čudi to u zemlji u kojoj je pola za konzumaciju duhana sposobnog stanovništva pušilo Auru a druga polovina Drinu, da bi fabrika koja ih je proizvodila propala. Ovdje neuspjeh koji donosi višestruku korist najviše uspijeva. U govoru povodom ulaska u Kuću slavnih Razija Mujanović naglasila kako joj je želja da svoje iskustvo prenese na mlade. Rezultate konačnog ostvarivanje Razijine želje vrlo brzo smo dočekali_e.

„Nitko od svih bosanskohercegovačkih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni najveći ikad Zlatan Ibrahimović nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava. I da je Razija muško, kao što su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Naismith Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švicarsku i netko iz Košarkaškog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine vjerojatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena. Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene“, dio je iz kolumne Boris Dežulovića koju je nekada pisao za Oslobođenje, a povodom ulaska Razije Mujanović u FIBA-inu kuću slavnih.

Dalje, u jednom od svojih antologijskih tekstova Dežulović nabraja ko se sve našao tada na pozornici Naismith Arene u klasi 2017, od Shaquillea O’Neala preko Michaela Jordana do Magica Johnsona (kao dio Dream Teama iz Barselone 1992.) „I među njima, sunce ti jebem, Razija Mujanović iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice!“.

Rođena za pobjede, Razija Mujanović nije ni u čemu voljela osrednjost. I u školi je bila odlična. A iz pomenutih predjela podno ljute Majevice kako to Boris reče, već se nakon prvog polugodišta osmog razreda preselila u Tuzlu. Potom je upisala ekonomsku školu u kojoj je nastava bila popodne da bi prije podne mogla odlaziti na košarkaške treninge. Kada je tek stigla, još uvijek kao osnovac, stanovala je sa srednjoškolskim učenicama u đačkom domu. Roditelji i klub nisu imali uslove za drugi smještaj. Uslovi su bili skromni, ali je Razija Mujanović bila svjesna toga da od njih ne zavisi uspjeh.

Vrhunski rezultati u ženskom sportu ni u zlatna vremena nisu podrazumijevali privilegije. Uz ogroman trud, posvećenost i fokusiranost isključivo na košarku, Razija Mujanović kao i njene suigračice igrala je za stipendiju. Tek bi odlazak u inostranstvo i uspjeh u njemu podrazumijevao neku pristojniju zaradu.

Nije se igralo zbog ugovora, kako je govorila, koji je danas nerijetko primarni motiv, a rezultati su kasnije donosili i ugovore u vremenu kada je sport sam po sebi barem za nijansu bio važniji od novca. To se uostalom vidjelo i po načinu igre, u čijoj osnovi je bila ljubav i strest prema košarci.

Na jednom Facebook forumu, tom meni omiljenom izvoru dnevne doze realnosti, jedna djevojka od 25 godina pitala je s kojim preparatima je najbolje da započne anti-ageing tretmane.

Moje društvo i ja smo od tih tretmana u njenim godinama primjenjivali pjevanje bolje biti pijan nego star pred fajront. Nemam ništa protiv njege lica u bilo kojim godinama, ali pomalo plaši agresivnost beauty industrije i pokornost mladih žena pred njom. Mogućnost da uspjeh bh. košarkašica inspiriše poneku djevojčicu i skrene joj pažnju sa dnevnih beauty rituala već je uspjeh, i to nema veze sa onim spomenutim vječnim tješenjem da je važno učestvovati. U ovom slučaju jeste. Jer zalog je budućnost nekih mladih žena kojima treba ponuditi vjeru u smisao van trendova koji traju koliko i emitovanje storya na Instagramu. Važno je da zarone kao Lana i da poput Razije naprave taj koš razlike koji će ih odvojiti od osrednjosti.

„Jako mi je žao što Bjelorusija nije bila u Japanu, jer mi smo sportisti i mi želimo pobjede na parketu, a ne 'za zelenim stolom'! I mi smo imali problema sa sklapanjem tima zbog koronavirusa, ali se nismo žalili, nego smo tražili najboljih 12 koje mogu da putuju u Japan. Imali smo i peh sa povredom naše Marice Gajić. Pa da je moralo, obukla bih ja najdraži dres, pa neka me ova djeca razbiju kada već njihove prethodnice nisu mogle“, napisala je Razija Mujanović na svojoj Facebook stranici nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo.

To kako bi obukla najdraži dres da je moralo – pa neka me ova djeca razbiju kada već njihove prethodnice nisu mogle, rečenica je koja pravi razliku između osrednjosti i izuzetnosti. Između Razije Mujanović i onih koji joj godinama nisu pružali priliku i kojima je teško i da joj čestitaju.

Sport odavno, posebno nogomet kojem smo fanatično posvećeni, ponajmanje ima viteštva. Sve je novac i ogromni transferi svjedoče o industriji i biznisu, a ne o strasti. Ako je ponešto od viteštva ostalo u sportu, nadam se da ga je košarka sačuvala.

Kada bi sreća imala zvuk, u mom slučaju on bi bio u vidu zvuka parketa koji je dopirao iz televizijskih prijemnika tokom utakmica jugoslovenske muške i ženske košarke. U svijetu u kojem sam ja odrastala zvijezde nisu bili oni_e koji od svoje prosječnosti putem društvenih mreža prave biznis. Zvijezde mog djetinjstva bili_e su Razija Mujanović, Toni Kukoč, Dino Rađa… Ako poneka od ovih zlatnih košarkašica to postane nekoj djevojčici, možda sreća ponovo dobije sličan zvuk.

Kristina Ljevak, Prometej.ba