Prvu godinu rata provela sam van Bosne i Hercegovine. Moja najbolja prijateljica me je u pismima koja su dugo putovala pitala za junake i junakinje serije „Beverly Hills“. Ona je ostala bez redovnog dotoka električne energije i s televizijskim signalom Srne. „Beverly Hills“ bio je dio naše zajedničke bolje prošlosti. Iz udobnosti odrastanja u raspadajućoj državi, gledale smo nedaće razmaženih bogataša i suosjećale, empatiji vazda sklone.

„Kako je Brenda“, „šta radi Keli“, pitala je moja Miljana, kao da su nam najrođenije. A ja sam joj vrlo posvećeno odgovarala. Imale smo 12 godina. Kada imaš toliko i veće budalaštine se mogu tolerisati.

Nekada, pred početak jedne od najtežih faza mog života, otkrila sam Instagram. U nedostatku vlastitih sadržaja, pratila sam živote ljudi koje ne poznajem, s kojima nemam ništa zajedničko. Gledala sam, iz neobjašnjivih razloga, kako influenserice iz susjedstva kupuju Louis Vuitton torbe, i čekala njihove nove storije, kao da mi život od toga zavisi. Svjesna činjenice da postajem karikatura vlastite sebe, od sumanute navike nisam odustajala.

Bilo je djelimično utješno kada sam otkrila da jedan od najobrazovanijih ljudi koje poznajem, usput akademski radnik, dijeli istu strast.

Na Instagramu sam otkrila i Aperol. Ne znajući kakav mu je okus, odlučila sam da ono jednog dana bude moje piće slobode. Dio slobode su i putovanja. Možda njena najveća potvrda. Imala sam veliku sreću da početak novinarskog života provedem na terenu. Onako kako i treba. Ako o novinarstvu, suštinskom, govorimo.

Sjećam se kako je Davor Sučić Sula, u narodu poznatiji kao Sejo Sekson, na pitanja mlađih muzičara o preduslovima za uspješnu karijeru, uvijek odgovarao da je ona srazmjerna broju pređenih kilometara. Isto je i sa medijskim djelovanjem. I Boris Dežulović je naprimjer, prije nego što se smjestio u malo dalmatinsko mjesto, prošao kao reporter i Bunu i Bunicu. Ne poredim se, daleko bilo, nego zbog mlađih pišem. Idite djeco, makar autostopom.

Odavno rijetko putujem. Službeno ponajmanje. Novinarski gotovo nikako. Ostarjela sam i novinarstvo mi je hobi. Posljednje novinarsko putovanje mi je bilo do Senade nadomak Ilijaša, pa sam je spominjala u naredna četiri teksta.

Neki dan sam, nenovinarski, išla u Foču. Godinama tamo nisam bila. Posljednji put prije jedno dvadeset godina, kada smo druga najbolja prijateljica i ja prodavale Oriflame kozmetiku, pokušavajući se spasiti nepodnošljivog siromaštva. Neuspješno.

U Foču se, zbog iskustava iz bliske prošlosti, odlazi s predrasudama i kad si najšira osoba na svijetu, za šta volim ponekad pomisliti da jesam.

Razlog putovanja bila je posjeta Javnoj ustanovi dječiji vrtić „Čika Jova Zmaj“. Vrtića se svakako bojim. Sa vlastitim djetetom sam mjesec dana obilazila onaj u koji je išla puna tri dana, do upale pluća i hospitalizacije, pa sam tu aktivnost odlučila ostaviti za neka bolja vremena.

Od vrtića u Foči nisam imala nikakva očekivanja, jer ih se, svakako, kao što rekoh, bojim. Moji roditelji su se razveli nakon što sam dvije godine išla u obdanište. To nije bio razlog. Kad mi je mama saopštila kako oni više neće živjeti zajedno, ali kako to ne znači da me i dalje ne vole i sve ostalo što se izgovara po priručnicima za te situacije, pitala sam je gdje ćemo živjeti. Kada mi je rekla sa bakom i dedom, moje naredno pitanje je bilo da li ostajem sa njima dok je na poslu ili idem u obdanište. Mama je kazala da obdaništa više nema. Više nisam imala pitanja o razvodu.

Dolaskom u Foču, u spomenuti vrtić, sve moje predrasude o predškolskoj brizi o djeci, a djelimično i o Foči, su se raspršile. „Da ste imalo bliže, dovela bih vam djecu odmah“, rekla sam im. I kažu da nisam jedina sa tim komentarom.

Nakon upoznavanja sa direktoricom, vaspitačima i vaspitačicama (ovo nije posljedica mog insistiranja na rodnoj korektnosti, nego zaista u vrtiću rade i muškarci), nakon što sam vidjela prostor, uvjerila se u besprijekornost programa po kojem rade, upoznala sam zadovoljnu djecu iz svih starosnih grupa. Moj algoritam, nenaviknut da sve može biti kako treba, počeo je uključivati alarm. Znala sam da će ishrana biti tema zbog kojih ću shvatiti da idealno, u sistemu javne djelatnosti, ne postoji.

Pitam ih kakav je program ishrane. Horski odgovaraju kako su jedini vrtić u Republici Srpskoj s priznanjem „Prijatelj pravilne ishrane“. Vaspitačica Sanja mi pokazuje ilustrovani dnevnik koji pravi nakon svakog dana – šta su djeca jela, šta su sama pravila, šta su naučila o zdravoj ishrani. Imaju i baštu pa sami i sade. Pitam je kada stiže da se bavi dnevnikom, kaže kad djeca spavaju.

I to je princip kojim se rukovode roditelji u svom domaćinstvu. Da bi vrtić bio dobar, očigledno se nužno roditeljski ponašati.

Potom, sa direktoricom Slađanom, kad sam je sve ispitala i sama, mimo djece poželjela u vrtiću trajno ostati, prelazimo na neke druge teme. Od ličnih gubitaka do autoimunih bolesti. U tom trenutku već bih i direktoricu, i uposlenike_ce i djecu povela u Sarajevo, da se nikada ne rastanemo. Da sam blizu te zdrave energije, da je integrišem sa onim mojim sarajevskim timom, da zajednički radimo nešto korisno. Usput, s obzirom na to da je riječ o BiH, važno je napomenuti, da u tim podugim razgovorima, nijednom nije spomenuta politika. A ja, koja i dalje ne znam ko je Lendo, zaista ne znam ko je na čelu Foče. Za mene je to vrtić „Čika Jova Zmaj“ i njegov tim.

„Bajke ni melodrame nikada ne pogađaju svakoga. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života“, što bi rekao Miljenko Jergović. Priča o vrtiću nije ni bajka ni melodrama, nego na svu sreću realnost koju nekada ne vidimo kada je u nama bezdan i kada ne možemo prepoznati ono čega u nama nema. Da sam u Foču došla iz onog Instagram vremena, obavila bih svoje na autopilotu i krenula nazad. Ništa me ne bi taklo, kao ni Pikca u „Vratiće se rode“.

Danas na Instagram odem jednom u petnaest dana. Samo da vidim jesu li mi dobro ovovremene Keli i Brenda. Sa Aperolom kao pićem slobode sam odavno završila. U svim segmentima sam se vratila sebi. I dalje ne znam ko je Lendo. Na hajr i na dobro, što bi naš narod rekao.

Kristina Ljevak, Prometej.ba