Nekoliko sam puta, uz osjećaj strašne mučnine, pročitala tekst Od izlječive dijagnoze do smrti uz savjete „gurua“ koji je objavila Azra Husarić, novinarka BIRN-a. Tekst je nastao zahvaljujući spremnosti sestara preminule doktorice stomatologije iz Sarajeva da govore o procesu „liječenja“ njihove sestre koja je odbila konvencionalnu terapiju primjerenu liječenju leukemije i prihvatila „multidisciplinarni“ pristup nekoliko nadriljekara. Od liječničkih prognoza koje su podrazumijevale 97% šanse za oporavak, pacijentica je stigla do smrti, vjerovatno zato što joj nisu čakre bile dovoljno otvorene da primi svu energetsku terapiju koju joj je na daljinu slao guru i njegovi pomagači. Tako bi vjerovatno glasilo njihovo objašnjenje sudeći po sadržaju poruka koje je oboljela razmjenjivala sa svojim „učiteljem“. Na osnovu BIRN-ovog teksta, za koji sam vjerovala da će poslužiti kao osnova za dalja istraživanja drugih kolega_ica, možemo samo pretpostaviti kakav se užas krije iza svih neispričanih priča, jer ljudi pored boli najčešće nemaju snage da pričaju o onome kroz šta im je bliska osoba prošla, posebno što većina ljudi vjerovatno nije ni upućena u detalje ako je izbor bližnjeg bio nadriljekarstvo.

Ovaj, zahvaljujući sestrama preminule sada široj javnosti poznat slučaj, otvara nepregledno mnogo pitanja.

Prvo koje se nameće svakako je razlog zbog kojeg je osoba medicinske struke izabrala Pavu Šarca iz Tomislavgrada koji ne vjeruje u bolest ali vjeruje u zdravlje, umjesto ljekara. Zašto je neko sa završenim stomatološkim fakultetom pomislio da pišući brojeve po modricama koje su se pojavile na tijelu blizu ozdravljenja? Jako je nezahvalno pisati o osobi koju nisam poznavala i koje više nema, ali kako je tekst i nastao iz porodične potrebe da se barem pokuša zaustaviti užas koji se preminuloj dogodio, usudiću se posumnjati u sposobnost rasuđivanja osobe koja je pravila takve izbore, za šta je okidač mogla biti sama dijagnoza ako nisu postojali prethodni razlozi i poteškoće.

U pomenutom tekstu konsultirana je psihologinja Dželila Mulić-Čorbo koja naglašava kako je trenutak u kojem se osobi saopštava dijagnoza bolesti sa mogućim smrtnim ishodom najranjiviji trenutak u kojem se čovjek može naći. „Zdravstveni sistem u BiH ne posvećuje dovoljno psihološke podrške pacijentima suočenima sa smrtonosnim bolestima, što često može biti razlog za odlazak kod nadriljekara“, rekla je psihologinja.

Iskustva pandemije koronavirusa naučila su nas, između ostalog, da ni doktori ponekad ne znaju šta govore. Neki počesto. Sjetimo se na primjer Branimira Nestorovića u Srbiji koji je građanima te zemlje preporučivao shopping u Italiji u trenutku kada je tamo COVID odnosio prve žrtve da bi se ubrzo došlo do katastrofalnog broja smrtnih slučajeva u pojedinim talijanskim oblastima.

Javna je tajna da podosta ljekara ne vakciniše vlastitu djecu. O imunizaciji generalno u našoj zemlji, na primjeru padnemije koronavirusa, vidjeli smo sve. Usput se pomislilo da je COVID otišao kada su neadekvatni respiratori stigli, odnosno da je prvi lockdown u kojem su građani_ke bili disciplinovani, poslužio za pljačku i nasilno bogaćenje.

Zbog čega osnovano nepovjerenje u sistem i pojedince rezultira potpunim nepovjerenjem u nauku, možda je jedno od ključnih pitanja kojima bismo se trebali sada pozabaviti. A prioritet bi bio pozabaviti se i psihološkom podrškom ljudima koji saznaju dijagnoze sa mogućim smrtnim ishodom i mentalnim zdravljem nacije općenito.
Ali plašim se da neće biti dovoljno ljekara za sve naše dijagnoze.

Mi smo u dvogodišnji COVID vakuum ušli kao duboko istraumatizirano društvo čije ratne traume najčešče nisu procesuirane. Adekvatnu psihološku podršku nerijetko nisu dobile ni najranjivije kategorije, direktne žrtve ratnog seksualnog i drugih oblika zlostavljanja i oni sa velikim porodičnim gubicima. Onda smo u toj koroni deverali kako smo znali i umjeli, povremeno praveći pauze da bismo oslušnuli hoće li kod nas rat, dok se nije desio ukrajinski, koji nam je ponovo rastresao strahove, koji se najčešće ogledaju u pustošenju polica sa uljem i brašnom kako je bilo i na početku pandemije i ma koliko to svjedočilo o ljudskoj pohlepi i neracionalnosti, ne treba zaboraviti da ljudi koji ih kupuju pamte glad i da je to možda prva, iako potpuno iracionalna reakcija, u njenom potencijalnom sprječavanju.

Nakon svih iskustava u posljednje tri decenije (petnaestak dana nas dijeli od tridesetogodišnjice početka rata u BiH), kada neko konačno označi finale COVID-a i nadam se rat u Ukrajini stane, neće, ponavljam, biti dovoljno ljekara za sve naše psihičke poteškoće. I možemo samo zamisliti kakav bezdan se krije u nadriljekarstvu posvećenom mentalnom zdravlju, jer tu najčešće, osim suicida, nemamo smrtni ishod. Pa žrtva može biti tretirana godinama. I vjerovati da će biti dobro kada se dovoljno otvori za primanje pozitivnih vibracija na daljinu. O tome se najčešće ćuti, jer je i odlazak na konvencionalnu terapiju kod nas sramota. I kada govorim o nadriljekarstvu u oblasti mentalnog zdravlja ne mislim samo na hodžine zapise i saljevačice strave, taj old school metod koji nam je skoro pa i dio folklora gotovo je benigan u odnosu na imače pozitivnog mišljenja, one što vibriraju i vizueliziraju...

Ono što me plaši više od ljudske pohlepe koja je u korijenu liječenja sarajevske stomatološkinje je mogućnost vjere u metode koje je guru primjenjivao. Od potencijalne krađe 30 hiljada maraka koliko je guru „posudio“ od žrtve za društvo je opasnija mogućnost postojanja ljudi koji zaista vjeruju da njihova metoda – sistem brojeva ispisanih po tijelu – liječi od potencijalno smrtne dijagnoze.

U Sarajevu je u decembru prošle godine preminuo prof. dr. Slobodan Loga. Pošto naš narod nahviše voli titule, treba spomenuti da je doktor Loga bio emeritus, akedemik, redovni član ANUBiH i Evropske akademije nauka i umjetnosti. Doktorirao je prije skoro 50 godina (1973) pod mentorstvom Malcolma Ladera, jednog od najistaknutijih istraživača u području kliničke psihofarmakologije sa Londonskog univerziteta.

Doktor Loga imao je međunarodne reference i iskustva te profil i nastup svjetskog formata. Bila ga je privilegija poznavati. Bio je najbolji u dvije najznačajnije stvari za osobe sa psihičkim poteškoćama – dijagnostici i određivanju adekvatne i ispravno dozirane farmakoterapije. Poznajem ljude koji su na vrijeme otišli kod doktora Loge i danas žive kvalitetne i brojnim sadržajima ispunjene živote i one koji su otišli nešto kasnije, nakon pogrešnih dijagnoza ljekara i nadriljekara, kojima je „za početak“ odredio pravu dijagnozu i terapiju i u mnogome popravio kvalitet njihovog i života njihove porodice. Mi, nacija koja čini mi se najviše voli „RIP-ovati“, od doktora Loge smo se oprostili rijetkim statusom na Facebooku i prenesenim saopštenjem ANUBiH na portalima.

Njegova sahrana nije bila glavna vijest u medijima niti smo na portalima mogli gledati fotografije sa ukopa. Na jednak način doktor Loga bio je neprisutan u javnom životu Bosne i Hercegovine i dok je bio u najvećoj snazi. I o njemu i o zemlji u kojoj je proveo život a itekako imajući drugih mogućnosti, to dovoljno govori. Kada odu ljudi obično kažemo da je iza njih ostala praznina, kada odu ovakvi poput doktora Slobodana Loge ostaje pustoš. Napravite mini anketu i pitajte ljude u okruženju ko je najveći stručnjak za bipolarni poremećaj u našoj zemlji. Uvjerena sam da odgovor nećete dobiti ako je ispitanik imalo odgovoran. Nema ga više. Otišao je, a nismo ga ni ispratili kako dolikuje.

Možda u tome leže i odgovori na prethodno postavljena pitanja – u nedovoljnom poznavanju struke i ljudi koji se njom bave, a koja bi mogla prevenirati iscrtavanje brojeva po tijelu s ciljem liječenja leukemije. Ali nije popularno pričati o poznavanju neuropsihijatrijskih vještina jer to može sugerisati vlastito „ludilo“. Zato je za život najpodnošljivije znati ko najbolje radi hemijski piling i mezoterapiju, pa to što smo malo prsli manje je bitno, važno je da je koži vraćena „elastičnost, tonus i prirodni sjaj“.

Kristina Ljevak, Prometej.ba