Bila sam svojevremeno kod prijatelja u Ljubljani. U rijetkom savršenom porodičnom životu koji sam srela, nakon ručka, okruženi njihovom djecom i psom, sjedili smo, pili vino i slušali Masimovu „Vještinu“. Ima tome i više od decenije, i da me je neko pitao kako zamišljam savršen život, rekla bih upravo tako kako porodica M. živi. Priželjkivala sam vlastitu budućnost ispunjenu jednakom toplinom, sa djecom i mužem, obilježenu dolascima prijatelja i pravljenjem ručka s prstohvatom ljubavi i drugim začinima po potrebi i ako može, da se tiho, u pozadini čuje Masimo.

Nešto kasnije, kada nisam dovoljno znala o teškim godinama, misleći da sam tada na kraju najteže, Masimo je objavio „Sunce se ponovo rađa“. D. i ja smo, na početku naše ljubavi, otišli u Split. Stihovi naslovne numere prolili su se u trenutku kada smo ulazili u grad. Prvi put sam ih čula. U duhu one „što vide slepi, ne vide zaljubljeni“, kako neki od pjesnika reče, vjerovala sam da je pjesma znak, misleći da je cijeli novi album Masima namijenjen nama. I postao je soundtrack naše ljubavi koja se nije završila djecom, psom i vrtom.

Nakon rastanka, prestala sam slušati Masima. Ni u Split više nisam odlazila. Grad sam vidjela ponovo, u prolazu, mnogo godina kasnije, na proputovanju sa L. Vjerovali smo L. i ja da je iza nas sve što smo trebali preživjeti, da smo najsretniji ljudi koji su iz velike ljubavi sačuvali resurse za još veće prijateljstvo. Onda su stigle dijagnoze, medicinske, i spoznaja da od nas toliko malo zavisi. Kad uspijemo naći vrijeme, odemo na zajednički ručak u omiljeni restoran. Dok umačemo ćebatu u mješavinu od maslinovog ulja i začina razmišljam o tome kako mi se nada svela na omjer posudice u kojoj se naši parčići tijesta dodiruju.

I onda je otišao i Masimo. U godinama odlazaka. U vremenu kada su oko nas metastaze češće od nekadašnjih upala grla. I sigurno je lakše ljudima koji imaju širinu. Čiji muzički ukus nije sveden na interpretaciju ili autorstvo nekoliko osoba. Meni više nema ni Arsena ni Balaševića ni Masima ni Olivera. Hvala univerzumu da je Mišo Kovač još uvijek među živima.

U ovoj posljednjoj, mučnoj 2022. otišli su mnogi. Ali ne bole sve smrti jednako. Lakše je kada znamo da su ovozemaljske ljepote i zasluge bile dostupnije odlazećim. Nevolja je kada nisu. U istom danu su preselili, što je sigurno najljepši termin iz islamskog vjerovanja, Davor Janjić i Ljubomir Đurković, bosanskohercegovački glumac i crnogorski dramski autor a ponekad i glumac takođe. Dva tanana čovjeka koji su dali ogroman doprinos južnoslovenskoj kulturi. Hvala životu i festivalima pa sam ih poznavala. Sjećam se kada me je Ljubo vidio sa F. i rekao – čuvaj ga, ovo je blago. E moj Ljubo, naivnost nam je očigledno bila zajednička odlika.

Onda je preselio Dejan Tiago-Stanković. Čudesna prevodilačka, autorska i ljudska pojava. I još jedna potvrda da baš ništa nije prema zaslugama. I onda sam najiskrenije vjerovala da je sve što ne treba ostalo u 2022. Ali…

***

Deda je otišao u dom za starije osobe ljetos, nakon dvije mučne godine kućne brige i spoznaje da nismo svemoguće. Vrijeme nas je poslužilo pa smo mu dolazile često u posjetu. Iako nije prepoznavao mamu i mene, na moju djecu je reagovao nekim posljednjim preostalim instinktom, radujući se i govoreći – gdje su moje lopužice. Kada bih došla sama, pričao bi mi kako smo odrasli zajedno. Iako me je očigledno zamijenio sa nekim iz njegovog djetinjstva, zapravo je govorio suštinu. Mi i jesmo odrasli zajedno. Ono što smo zajedno prošli brinući se o našim bližnjima, bio je mukotrpni proces odrastanja u zrelom dobu. Deda je bio najsigurnija luka i najveći oslonac u mom životu. Duboko sam svjesna privilegije da sam ga imala do svoje četrdeset druge godine, ali to sa emocijama nema nikakve veze. Nismo na dugme i to ponekad treba prihvatiti, i odžalovati.

Razvedrilo se u duhu klimatskih promjena u decembru pa sam poželjela da krajem godine djeca ponovo vide pradedu. Tog dana više nije mogao ustati niti nas vidjeti. Bilo je to pred Novu godinu. Očekivala sam da 31. decembra bude njegov kraj, ali on je u svom dostojanstvenom duhu ispoštovao „proslavu“ i otišao tri dana kasnije. Nakon što više L. nije najboljeg zdravlja i nakon što dede nema, nada postaje manja od one činijice začina za umakanje ćebate.

Sahranu smo organizovale po pravoslavnim običajima jer je sahranjen u porodičnoj grobnici gdje su prije toga ukopani pravoslavci, na porodičnom pravoslavnom groblju. Dok je za domaće prilike nesvakidašnje pristojan sveštenik čitao molitvu pitala sam se šta bi deda rekao da ga čuje, tokom priče o drugom svijetu, i zamišljala kako mi govori – Tina, kakva je ovo zajebancija. I najbolnija je spoznaja da u onaj mali kovčeg može stati neko ko je za mene bio veći od svega na svijetu. Nikada mi nije rekao na koji način želi biti sahranjen, nije imao posljednjih želja, ni oporuku. Naša stvarnost nije imala prostora za luksuz priča o zagrobnom životu.

I sva bi se ova muka danas mogla lakše podnijeti da nije bilo posljednjeg susreta sa bananama. Jer mi, u svojoj nemoći, odrasli_e na balkanskoj tradiciji, samo znamo, kad ništa drugo ne znamo, da kupujemo hranu. Premetao je tu vražju bananu, već nemoćan s kordinacijom, i pojeo pola. Naš posljednji susret ostao je u kori te do pola pojedene banane i moje nemoći da kažem išta što bi imalo smisla, pa makar me ne razumio.

Ovih posljednjih dana umorila sam prijatelje_ice pričajući o njegovim zaslugama. O svjetonazorima, etici, posvećenosti poslu, tekućim računima na koje je cijela porodica imala punomoć, o tome da mu nikada u životu nisam tražila marku ali sam se znala pojaviti i tražiti tri hiljade. Nikada nije pitao zašto. I ne volim pričati lične priče iz domena kulture sjećanja, ali da je samo spasio onoliko nesrpskih života iz užasa devedesetih, bilo bi dovoljno da za sve ostalo nije stražnjicom maknuo. I to što me je naučio da miran san nema cijenu, nenadoknadivo je.

***
Iz perspektive osobe koju u minuloj i početkom aktuelne godine još samo nije satrao traktor ili tramvaj, smiješne su mi rasprave o sarajevskoj novogodišnjoj proslavi. Ali kad sam kod Nove godine, šetala sam pred kraj odlazeće sa kćerkama Titovom. Imale su rijedak momenat sestrinske ljubavi i uhvatile su se za ruke. U jednom trenutku Lina, starija, svojim prstićem je sestri Ivi pokazivala na skromni novogodišnji „okićaj“. Obje su se u tom trenutku radovale.

„Odvešće vas mama sljedeće godine na Times Square, pa da vidite kako svijetli”, rekla sam im dovoljno glasno da i sama povjerujem u to. I onda tiho, u sebi, nastavila govoriti, da će sve biti dobro, dok se god one drže za ruke i meni ponekad ruku pruže, što je rijetko, priznajem, obično ih držim za kapuljače i pitam se šta će biti kad dođe ljeto i kapuljača ne bude. U nadi da ću preteći do ljeta i neki povodac smisliti. I za njih i za vlastite neostvarene želje i gubitke.

Kristina Ljevak, Prometej.ba