Bio je septembar kao i sada. I bila je dvijehiljadita godina. Išla sam u Visoku školu novinarstva Media Plan u Sarajevu kao polaznica treće generacije, istovremeno i prve koja je okupila ljude s prostora cijele bivše Jugoslavije. Bila sam stipendistica Vlade Francuske s mjesečnim novčanim iznosom stipendije koji će u godinama što dođu dugo premašivati iznose mojih novinarskih honorara. U Sarajevu su se tada održavali prvi Evropski književni susreti u organizaciji sarajevskog Centra André Malraux. Sarajevo je bilo grad. Moje školsko društvo i ja imali smo privilegiju privatnog druženja sa Izetom Sarajlićem nakon što je završen zvanični festivalski program. Namjera nam je bila samo da ga upoznamo, kada je čuo mješavinu naših imena i dijalekata odlučio je da ostane s nama i podijeli viski koji je te večeri dobio na poklon. Na kraju susreta rekao je – djeco, bilo je toliko divno da ću još povjerovati da ste stvarni.

Tih mjeseci je malo šta djelovalo stvarno.

Išla sam na novinarsku praksu na Radio FERN koji je do formiranja Javnog servisa BiH bio jedina radio stanica koja je signalom pokrivala cijelu teritoriju BiH. Tamo su radili neki dragi ljudi zahvaljujući kojima nikada ne stekoh iskustvo praćenja pijačnog barometra. Ostajala bih do jutra u radijskoj montaži sklapajući svoje prve emisije. U pet bih se na Markalama sretala sa pekarima, uživala u sarajevskim svitanjima, zadovoljstvu zbog vlastitog dobro obavljenog posla (a kriterij je, s obzirom na manjak iskustva, bio da se samo obavi) i mirisu tek ispečenih kifli. Svijet je još uvijek bio sretno mjesto, a gluten nije bio naš najveći neprijatelj. Strahova je generalno bio manje. Septembar, jedanaesti, dogodiće se tek godinu kasnije. COVID dvadeset godina iza toga. U svijetu bez srušenih blizanaca i pošasti pandemije, mi smo se bavili_e drugarstvom.

Odmah po početku našeg multietničkog i multimedijalnog školovanja počeli smo njegovati instituciju zajedničkih proslava svega. Krenuvši na rođendan kod naših školskih drugova, Petra i Frane, cimera iz Splita i Lazarevca (malog mesta pored Beograda, kako bi Petar tokom predstavljanja profesorima_cama uobičavao reći), Aida, Mira, Jelena i ja srele smo na ulici nekog Francuza.

Planete su tog dana Francuzu bile neobično naklonjene, bila mu je potrebna neka servisna informacija, ali je imao nevolju poznavanja isključivo maternjeg jezika, kojeg su – Aida odlično, a Mira i Jelena solidno znale. Iz razloga nesvakidašnje altruističke prirode, bilo nam je žao da Francuz u subotnje veče hodi sam po sarajevskim ulicama, te ga povedosmo u tuđu kuću, na tuđi rođendan. Tamo će svakako biti i profesorica iz Francuske koja nam je te sedmice u školi predavala. Pa će, ako ih ne ponese pjesma i atmosfera moći barem razmjenjivati informacije o domovini.

Ne postoji situacija u kojoj mi je danas zamislivo da nepoznatog čovjeka sa ulice vodim sa bilo kim, bilo gdje.

Bila je jesen dvijehiljadite i na izborima je pobijedila Alijansa za promjene. Deset najtežih godina koje smo proveli sa SDA, a što im je bio predizborni slogan, tadašnje glasačko tijelo nije htjelo da uvaži kao argument. Narednih dvadeset i kusur najtežih dugujemo između ostalog i rezultatima tadašnje Alijanse, ali to nije tema. Spominjem je kako bih dočarala ukupni optimizam socijaldemokratskog življa kojem pripadam, a koji je tada vladao Sarajevom.

U Beogradu su vladale petooktobarske promjene. Mira i Jelena bile su novinarke iz opozicionih listova (da, toga je u Miloševićevo vrijeme bilo u množini) i do dolaska u Sarajevo intenzivno su pratile rad Zorana Đinđića i ljudi okupljenih oko njegovih ideja, među kojima su i oni koje su te ideje iznevjerili, što takođe nije tema.

U njihovom sarajevskom iznajmljenom stanu navijački smo pratile dešavanja u Beogradu, one su bile u stalnom kontaktu sa porodicom i prijateljima i dijelile sa nama dobre vijesti. Kada god naletim na arhivski snimak građanskog neposluha pred Skupštinom u Beogradu, moja prva misao nisu iznevjerena očekivanja (iako me ubrzo stignu) već sjećanje na neka krasna prijateljstva započeta u jednom drugačijem Sarajevu s jeseni dvijehiljadite, od kojih će mnoga prerasti u cjeloživotna.

Zahvaljujući Media Plan školi, u zimu 2001. godine bila sam na studijskoj posjeti Berlinu i ostvarila kontakte zahvaljujući kojima sam mogla u Berlinu ostati. Ne tog časa, nego vratiti se fino kući, srediti, spakovati i otići, tamo gdje bih radila „svoj posao“ i postala stanovnica jednog od najliberalnijih i najkosmopolitskijih gradova na svijetu. Po povratku namjerno sam izgubila adresar sa tim kontaktima. Odluka da Sarajevo bude moj trajni izbor formirana je u jesen dvijehiljadite, kada gotovo ništa od onoga što se tada dešavalo svoju reprizu neće imati u budućnosti.

Prvih nekoliko postdejtonskih godina živjela sam u mjestu udaljenom 35 kilometara od Sarajeva. Kada se put odronio na Lapišnici, kao što će se kasnije u državi svako malo sve „odronjavati“, ta udaljenost postala je veća. Putovala sam u Media Plan školu preko Trebevića, provodeći u odlasku i povratku po dva sata. Ukupno četiri. Da se danas svakodnevno vozim četiri sata autostopom da bih bila bilo gdje jednako je vjerovatno kao i mogućnost vođenja nepoznate osobe na rođendan. Ta vrsta entuzijazma mi se nikada kasnije nije desila. U vrijeme škole jedan od predavača iz Francuske, tada novinar sa reprezentativnom biografijom, govorio nam je kako je tek u tridesetoj počeo da se bavi novinarstvom. A ja sam ga gledala i razmišljala kako sam u startu deset godina u prednosti u odnosu na njega, kako ću da se do tridesete da se „naradim“, a onda ću uživati u plodovima vlastitog rada.

Vjerovala sam kako će do tada moji pasoši biti krcati pečatima sa različitih graničnih prelaza, ne sluteći da će mi mladost prođi u viznom režimu zbog kojeg smo gubili_e svako dostojanstvo. Nisu moje želje nikada bile pretjerano nerealne, ni ambicije visoke, utoliko je bolnije što se nisu ostvarile.

Ljetos sam razgovarala sa čovjekom koji je u svijetu najuspješniji u oblasti kojom se bavi. Na pitanje šta bi bilo da je ostao ovdje, koliko bi, bez obzira na potencijal, bilo mogućnosti da ga realizuje, odgovorio je kako sigurno nikada ne bi ostao ovdje ni da nije bilo rata, jer je uvijek imao velike snove.


(...) I da će na tim mjestima, naše uspomene imati više smisla i vrijednosti. U njih ćemo se zakloniti mi koji_e smo imali_e previše vjere u potencijale ovog društva. Mi nesnađeni.


Od cjelokupnog odličnog intervjua meni je samo to o snovima odzvanjalo danima u glavi. I nije to bila posljedica bolne spoznaje o nerealizaciji vlastitih snova, problem je što su nestali. Što sam prestala sanjati i nadati se. Što sam pristala na koncept da je dobro dok ne puca, dok ne tuku, dok se ima šta pojesti, dok je toplo i suho. I kako se usuditi željeti više u okolnostima u kojima mnogi nemaju ni toliko. I zašto ja razmišljam o tome, a ne oni_e koji nas svojim loše osmišljenim kampanjama tokom septembra dvadeset dvije godine nakon „mog septembra“ uvjeravaju da će nam s njima biti bolje.

Zahvaljujući školi koju sam toliko puta spomenula i koja mi je promijenila život, neki ljudi su Sarajevo trajno izabrali za mjesto življenja, iako su iz Beograda, Podgorice ili nekih drugih sredina. Zahvaljujući njima, tješim se kako nisam samo ja bila blesava i kako u godinama s početka trećeg milenija nisam samo ja njegovala iluzije. To što se do tridesete nisam naradila a kasnije uživala u plodovima svoga rada, možda i nije bila najrealnija želja, ali ni ovaj prekarni rad koji živim takođe nije nužnost. Niti je nužnost da sav imetak bude naslijeđen a ne stečen, jer za sticanje nije bilo uslova, jer sticanje u domaćim okolnostima podrazumijeva cijeli splet vještina objedinjenih pod – snaći se.

Neobično mi je i to što se niko od mojih prijatelja i prijateljica takođe nije snašao. Jesmo li se to birali po nesposobnosti ili možda po etičkim principima koji snalaženje onemogućavaju. I najteže mi u aktuelnoj predizbornoj kampanji pada kada prepoznajem neke ljude koji tek ulaze u politiku jer bez nje ne mogu ostvariti svoje profesionalne ambicije. Prihvatanje ulaska u politiku kao ključnog preduslova za profesionalnu afirmaciju jedan je od najvećih poraza ovog društva.

Na početku predizborne kampanje ušla sam poslije tridesetak godina u hotel koji je bio simbol socijalističkog blagostanja i dobila parče utjehe.

Htjela sam sa vlastitom djecom posjetiti mjesto u kojem sam godinama boravila sa mojom mamom povodom 1. maja i 29. novembra, crvenih slova našeg prošlog života, plešući pačji ples uz hotelskog klavijaturistu.

Iako je hotel u međuvremenu renoviran, zadržali su isti muzički koncept. Sredovječni klavijaturista uz pratnju ritam mašine nije svirao pačji ples, ali jeste nešto veselo zahvaljujući čemu su inostrani turisti i turistkinje razdragano poskakivali. U mom romantičnom doživljaju svijeta bila je to potvrda mogućnosti da neće sve otići dođavola. Da će postojati oni_e koji neće pristati na sve imperative ovovremenosti, da će takvi sačuvati neka sigurna mjesta naše prošlosti neokrnjenim. I da će na tim mjestima, naše uspomene imati više smisla i vrijednosti. U njih ćemo se zakloniti mi koji_e smo imali_e previše vjere u potencijale ovog društva. Mi nesnađeni.

Kristina Ljevak, Prometej.ba