Maj je devedeset druge. Još uvijek se preko aerodroma pa onda kozjim stazama do Pala, može izaći iz Sarajeva. Odlazim sa mamom u Beograd zbog bijelih krvnih zrnaca. Kasnije će mi brojati crvena, ali to je druga tema. Imala sam višak bijelih. Mama procjenjuje da je važno dijete odvesti tamo gdje je ljekarska skrb izvjesna.

Odlazimo kod kumova. Iako je već zvanično da će nam se svima priznati razred koji smo u trenutku početka rata pohađali, mama odlučuje da me pošalje rekreativno u školu, radi socijalizacije. Upisuje me u Osnovnu školu „Josif Pančić“ na Banovom brdu. Tamo me, u razredu, petom, pitaju da li slušam New Kids on the Block. Naviknuta da govorim istinu, ja koja sa svojih nepunih dvanaest slušam svako veče samo album Radeta Šerbedžije na kojem je „Ne daj se Ines“ i Bajagin na kojem je „Voz za Harkov“ i tako svako veče od njihovih objavljivanja, kažem da ne slušam ove iz upita. Odmah sam bila prihvaćena u „glavni“ krug nove beogradske raje. Sreća pa me ne pitaše šta slušam.

Za one iz drugog generacijskog registra, New Kids on the Block za većinu moje generacije bili su isto što su Stonesi za neke druge naraštaje.

Planiram proslavu dvanaestog rođendana sa novim drugarima i drugaricama. Mama će zakupiti termin u McDonald'su. Ušteđevina je još uvijek tu i obilato je trošimo na nabavku svih namirnica za domaćinstvo u kojem smo privremeno. Dok se „rat ne završi za dvije sedmice“. Proslavim rođendan i eto nas nazad. Umjesto nazad, otišle smo na Taru. Umjesto nastavka druženja u školi „Josif Pančić“ nastavile smo život pod njegovom omorikom, rijetkom biljnom vrstom za koju se dugo vjerovala da je endemska na Tari.

Kum je jednostavno jednu veče rekao kako je išao u Komesarijat za izbeglice i da je saznao za postojanje „divnog smeštaja na Mitrovcu na Tari“. Nije rekao da je kolektivni. Nije bilo ni važno. Samo novo preseljenje u petnaest dana bilo je dovoljno da do Tare preplačem. Tamo smo bile u jedanaestokrevetnoj sobi. „Pogodovalo“ je to mojim krvnim zrncima i hroničnoj borbi sa streptokokom. Bila sam češća u planinskoj ambulanti nego u izbjegličkoj menzi.

Pet godina kasnije, u prvoj godini naših postdejtonskih života, opet zbog moje bolešljivosti, i tada šestomjesečne migrene, mama i ja ćemo ponovo otići u Beograd. Ovaj put da me pregledaju na Institutu za majku i dete. One ušteđevine iz devedeset druge odavno nema. Nema novaca osim za osnovno. Za hotel sigurno ne. Otići ćemo opet kod kumova, pa samo jedna noć je u pitanju. Zatičemo kumovu majku, ostali su na moru. Stara kuma se sprema na vikendicu. Nakon poslužene kafe bivamo ispraćene.

Mama strpljivošću Bude uzima adresar. U njemu pronalazi jedino komšije koje su živjele pored naših prijateljica koje smo upoznale na Tari i koje će se nakon ljetnog izbjegličkog planinarenja preseliti u Beograd. U međuvremenu su otišle vani. To dvoje ljudi smo sretale u prolazu, kada bismo dolazile u posjetu našim prijateljicama. Ne sjećam se da smo nekada kafu popili. Ne znam uopšte odakle mami njihov broj. Nazvala ih je, te nepoznate ljude i pitala da li možemo kod njih da prenoćimo.

Beograd u mom srcu je onaj koji ima pogled s njihove terase i koji ima zvuk smijeha tih plemenitih domaćina.

Mama i ja ćemo u svom nomadstvu, ovoga puta zbog njenog posla, stići do Banja Luke. Kod njene smo tetke, samo koji dan, dok se ne snađemo. Mami su svakako u firmi obećali stan, koji nećemo nikada dočekati. Ali tada vjerujemo da će uskoro sve biti kako treba. Tetka ipak odlučuje jedne večeri da nas isprati. Moramo otići sutradan. Ista dinamika kao sa kumom i Tarom. Pakujemo torbe. Sa jednom od njih odlazim u školu. Plan je da se po završetku nastave nađemo kod mame na poslu.

Do tada će ona već nešto smisliti. Znam da uvijek smisli. Sjetila se, svojim tradicionalnim strpljenjem Bude, da u Banja Luci živi njen rođak kog nije vidjela jedno dvadeset godina. Čovjek se školovao i živio van BiH. I u jednom trenutku stanio u Banja Luci.

Odlazimo kod meni nepoznatih ljudi. Upoznajem ujaka, ujnu i dvije rodice. Suzana, mlađa, me u jednom trenutku grli i govori da ne budem tužna, jer i ona odlično zna kako je „biti puž bez kućice“. Moja „nova“ ujna sašila mi je kasnije maturski komplet, onako kako sam ga zamislila. Život s njima jedna je od ključnih poluga u mojoj nepokolebljivoj vjeri u ljude.

Jednog ljeta početkom naših dvadesetih, S. i njen dugogodišnji momak su prekinuli. S. i ja odlazimo na more. Imamo novca za sedam dana u smještaju u kojem su jednu noć zbog bure vrata iskočila iz baglama i pala preko mene. S. u jednom trenutku odlučuje da bivšeg nazove. I on kaže da će doći na more da svojoj ljubavi daju još jednu šansu. Ali dolazi dva dana kasnije u odnosu na našu posljednju plaćenu noć u prenoćištu kojem je primjereniji naziv prihvatilište.

Odlučujemo da ostanemo. Iako imamo novca još za jednu paštetu, hljeb i sok. Sestrinski u parku umačemo u konzervu našeg posljednjeg izvjesnog obroka u naredna dva dana. I onda upoznajemo Sokola. Čovjeku nije ime promijenjeno za potrebe ove priče. Stvarno se tako predstavio i ponudio nam da prespavamo u slobodnoj sobi njegovog turističkog posjeda. Bez naknade i bilo kakvih drugih očekivanja. I danas, dvadeset godina kasnije, S. i ja nismo najsigurnije da je Soko postojao. Posebno ne iz perspektive današnjeg svijeta i razložnog gubitka vjere u ljude. Ne ličnog u pojedince i pojedinke, nego opšte nesigurnosti, posebno za žene, kojoj smo izložene.

Prije nekoliko dana vozila sam se prema Merkatoru u Ložioničkoj. I počela da plačem kad sam ga ugledala. Poput one gospođe koja je plakala u trenutku kada se pomenuti tržni centar privremeno povukao sa bh. tržišta. Jasno mi je bilo da je riječ o zakašnjeloj reakciji na sve ono što me u minulim mjesecima nije zaobišlo, ali sam se pitala šta je to objekat ispred mene izvukao iz moje podsvijesti.

I sjetila sam se početka mog novinarskog puta koji je podrazumijevao put do posla dužine trideset pet kilometara u jednom pravcu. I tako svaki dan. I onda sam jedan dan snimala intervju o pravima djece u nekoj nevladinoj organizaciji u koju je došao, poslom, moj budući prijatelj Rasim. Predložio je snimanje neke zanimljive priče zahvaljujući čemu smo se kao malo bolje upoznali, nakon čega je dobio informaciju o mom vozarenju.

On i njegova porodica ponudili su mi smještaj bez naknade u prostoru koji ne koriste, pored Merkatora. Nije bio najuslovniji za život, ali je u tom trenutku mršavih i neredovnih honorara bio palača. I još jedna potvrda da nesebičnost, kod ljudi koji je posjeduju, nema granica.

Nedavno sam čula jednu priču. Osoba se naljutila na drugu, dojučerašnjeg prijatelja, i poslala mu govno. Zapakovano. Životne okolnosti definišu i naš odnos prema pričama. Meni je ova stigla kao naručena.

Čak i samo zamišljanje pakovanja i slanja pošiljki na određene adrese, pričinilo mi je kratkoročnu radost. Praktični dio realizacije olakšava postojanje jednog primaoca. U mom slučaju bila bi potrebna ozbiljnija logistika.

Nije jednostavno govno ni poslati, lakše je govno biti. Svjesna toga, odlučila sam da mislim isključivo na nepisani zakon prirode koji podrazumijeva da svaki put kada potone jedan čovjek i pretvori se u govno, izroni drugi. Da pomogne, zagrli, ponudi kućicu pužu bez nje. Odlučila sam da mislim na ljude koje ama baš ničim ne zadužiš a nazovu te i kažu – pričaćemo poslije o tome kako si, nego reci treba li ti para. One koji_e nude svoje kuće za odmor diljem obale i kopna. I koji, kao i ti vjeruju da nije sve na prodaju. Iako je tržište slobodno i neki to doslovno shvataju. Moji ljudi me čuvaju od toga da govno ne postanem niti ga pošaljem. Mada i dalje smatram da je priča genijalna i odbijam prihvatiti da nije istinita.

Kristina Ljevak, Prometej.ba