Kada smo stigli, Ljubovija se tek budila – mogao bi biti lijep početak ovog teksta, lijep ali netačan. Ljubovija je zaspala krajem osamdesetih i sasvim je mala vjerovatnoća da će se nekada probuditi. To očigledno ne brine predsjednika zemlje u kojoj se nalazi. Njegov svijet je Beograd i čvrsta vjera u stvarno postojanje ozbiljnih stranih investicija i velikog prosperiteta zemlje.

Dok ovo pišem pomalo me grize savjest, tamo smo ipak pošli radi treće doze vakcine, i prve dvije bile su „Vučićeve“, prekogranične. Mogli smo naravno iskoristiti vikend pogodnosti i uz fasung se vakcinisati u nekom od sarajevskih tržnih centara ali onda ne bismo imali EU potvrdu. Ergo, Srbija je i sa Vučićem i uspavanom Ljubovijom ipak država, što se uistinu ne bi moglo reći za ovo u čemu mi obitavamo.

Na podobrom minusu, Ljubovija je tog jutra bila poput razglednice iz depresije. Veselo dizajnirane knjige beogradskog Kreativnog centra u vitrini pošte bilo je jedino što je odudaralo od sivila koje je čvrsto zagrlilo gradić.

Za razliku od ljudi koji su Srbiju upoznali zahvaljujući vakcinama, sticajem okolnosti u Ljuboviju koju će mnogi i na karti teško pronaći, odlazila sam i ranije. Posljednji put u vrijeme nekog natjecanja u pravljenju fiš paprikaša. Zahvaljujući kotlićima koji su tada zagospodarili gradom nisam bila pripremljena na toliko odsustvo života koje me je ovoga puta dočekalo.

Slična atmosfera prisutna je i u susjednom Bratuncu. Krajem devedesetih to mjesto imao je neobično mnogo kafića za tako malu površinu i oni su bili ispunjeni mladošću i životom. Odlazila sam tamo godinama jer su neki od meni najvažnijih ljudi nakon Dejtona naselili Bratunac. Ovom prilikom ne bih o tome koliko je i taj život mogao biti živ ako se nalazio svega nekoliko kilometara od najvećeg mjesta stradanja jer to ovoga puta nije tema.

Kako je u tim malim mjestima institucija korza najduže opstajala, tako i odlaske u vrijeme ljeta najviše pamtim po korzo šušuru. Kažu da je najživlje bilo tokom Makivija, lokalnog vašara, ali kako u životu nisam bila ni na Exitu tako sam i taj spektakl propuštala.

Tog dana Bratunac nije imao gotovo nikakve veze sa nekadašnjim.

Lokala i dalje imaju, ali su poluprazni. U onom u koji svratismo na kratki predah zatekao nas je tek jedan popunjen sto i neizostavni razgovor o sudbini Novaka Đokovića, koja je u tom momentu bila neizvjesna. Razgovor o Đokoviću i dalekoj Australiji i još daljim privilegijama bijelog sporta činio je njihov život više živim. Šta bi se drugo moglo i raditi u pustom gradu u postbožićnom depresivnom januaru. Godinama je sve manje povoda za vlastite odlaske u Bratunac. Od tamo su otišli gotovo svi. Ili bolje reći pobjegli, kako se inače bježi iz ove zemlje i njenih i većih i prividno prosperitetnijih mjesta.

Po povratku sam razmišljala o još jednoj temi, aktuelnoj koliko i Đoković, ratu i njegovim najavama.

Iz perspektive dva prekogranična mjesta koja bi u potencijalnim ratnim sukobima bila na zavađenim stranama pitala sam se kako bi taj rat tačno izgledao i koji resurs osim neimaštine ratnicima stoji na raspolaganju.

Mi smo onomad u rat ušli osvijetljeni reklamama transformisanih marketa u toj 1989. kao jednoj od najsretnijih godina našeg prošlog života.

Police prodavnica bile su ispunjene slatkišima iz uvoza i južnim voćem u vrijeme mandata Ante Markovića, posljednjeg jugoslovenskog premijera. Žao mi je generacija koje nikada neće saznati kakvog je okusa Milka čokolada zaista bila i koliko to nema veze sa današnjom, pa makar bila kupljena u Njemačkoj. Ali da je barem sva šteta u izmijenjenoj Milki bila...

Nekad pred rat blizu Mostarskog raskršća odložen je štetni otpad; ako me sjećanje dobro služi, bio je dovezen iz Slovenije. Građani su se pobunili i u znak protesta podigli barikade na nekoliko prilaza gradu. Kasnije će se taj vid akcije koristiti s nimalo plemenitim namjerama.

Pobuna naroda tri decenije prije nego što je ekologija postala projektno sponzorisana tema zatekla nas je na Igmanu u bezbrižnoj relaksaciji u bazenu istoimenog hotela.

Zbog ekskurzije koja je popunila sve hotelske kapacitete nismo mogli prenoćiti na planini i nekako smo se morali spustiti u grad, pronašavši neke šumske puteve kojim smo izbjegli ekološke barikade.

U jednom trenutku iz te šume i kozjih staza Sarajevo se ukazalo kao na dlanu. „Svijetli kao Las Vegas“ rekla je moja mama. Taj prizor bio je najbolja vizuelna prezentacija naših najsretnijih dana u sumrak mira.

Iz razmišljanja o nestalim gradovima i nestalim životama trgnula me mogućnost vlastitog nestanka.

Zbog poledice i vozača koji je ispred nas iz nekog razloga počeo kočiti, na isto smo i mi bili prinuđeni.

Zaleđen kolovoz učinio je da se uskoro automobil nađe na vlastitom krovu, a mi u strahu i panici da li smo svi na broju. I bili smo. Skoro bez ogrebotine. Kažu ljudi da je u pitanju velika sadaka. Moguće. Ostaće upisana još jedna trauma. Jedna više, ništa strašno u odnosu na dosadašnji skor postignut samim življenjem u Bosni i Hercegovini.

Dok smo se u nastavku puta u alternativnom prevozu koji izgledom podsjeća na kombi i ne posjeduje grijanje vozili kući razmišljala sam o još jednom podsjetniku na to koliko je život kratak, na sve one pogrešno poredane liste prioriteta koje su postepeno uklanjale susrete sa najdražima i ustupale mjesta obavezama, rokovima, borbi sa preživljavanjem... Na ove skoro dvije godine koje su nas tokom pandemije pretvorile u ljude straha, distancirale od drugih i života, usmjerile na aplikacije i dostave, na supstituciju za život.

Vozili smo se u kombiju koji nije poštovao saobraćajne a ne pandemijske mjere, ali mi smo bili boosterovani. I bilo je toliko toga bizarnog i smiješnog u činjenici da smo mogli umrijeti s trećom dozom, rahat.

Iz razloga teško objašnjivih ovom prilikom, u autu su se tokom nezgode nalazile moje knjige – „Pamćenje traume“ Davora Beganovića i „Grobnica za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša.

Kada smo konačno bili daleko od mjesta nesreće, u toplom domu, čitala sam knjigu mlade osobe iz Bosne i Hercegovine koja je pobila u svojim pričama sve što joj je došlo pod ruku. I nervirala se zbog toga iako mi je potpuno jasno da okolnosti u kojima se živi a onda logično i stvara ne daju previše razloga za vedrinu i drugačiji pristup, ali vjerujte mi na riječ, život iz perspektive izvrnutog auta nadomak Bratunca izgleda neopisivo dobro.

I jako sam sretna da je epilog stao u ključnu riječ prvog a ne drugog naslova mojih ukoričenih saputnica.

Kristina Ljevak, Prometej.ba