Rat nas je omeo u obilježavanju dvogodišnjice od početka pandemije koronavirusa. Čak ni oni koji negiraju njegovo postojanje nisu adekvatno proslavili odluku o prestanku obaveznog nošenja zaštitne maske. Nisam ni pogledala kako ona tačno glasi i na koje prostore se odnosi. Nosim je radi sebe. I namjeravam to još dugo.

I u trenutku kada se desio globalni problem i kad je na prvi pogled djelovalo kao da je cijeli svijet zbog pandemije u istoj situaciji, naši su problemi bili nešto veći. Nomadili smo zbog vakcina, strahovali zbog mogućnosti da naš život bude prepušten skrbi domaćeg zdravstvenog sistema, naša sigurnost i naši životi bili su prepušteni rukama rijetkih primjeraka konjokradica. Vidjeli smo da kad je i najgore, nama može biti gore. Uostalom, mi smo valjda jedini na svijetu kojima su kineska djeca donirala maske.

„Ako ne smaknu Putina, mi smo sljedeći“, kaže mi nek dan taksista. I ja pomislim kako smo uvijek sljedeći onda kad nismo trenutni, mada ne ulazim u geopolitičke diskusije ni sa bližnjima. Vozimo se u tom trenutku prema Poreznoj upravi Centar koja je sada na novoj adresi. Umjesto kod Vječne vatre čija je lokacija barem djelimično olakšavala birokratsku torturu naše zemlje, sada se nalazi u Alipašinoj ulici – nekadašnjem prostoru Američke ambasade.

Nisam ulazila u zgradu dok se ambasada tamo nalazila. Kao svaka osoba koja je „sačuvala dijete u sebi“ zamišljala sam tristo čuda iza onih bedema. I onda uđeš, godinama nakon što je ambasada otišla, i vidiš kuća k'o kuća, sa sve drvenim basamacima. Ništa spektakularno. Doduše svakome ko ima ozbiljan staž u Sivom domu (zgrada RTV Doma za neupućene) teško da bilo koji objekat može biti čudo. Ali nadala sam se da je moguće. I tako birokratija i neobjašnjena selidba ubija posljednje iluzije.

Kad sam već kod uzgred spomenutog RTV Doma, danas razmišljam kako bih, da sam deset godina mlađa i još uvijek zaposlena tamo (da si deset mlađa a da si opet ti, što bi rekao Dino Merlin) sigurno pravila prilog na temu očekivanja od pjesme predstavnice na Eurosongu i o tome koliko izbor pjesme može da govori o političkim prilikama ili na njih utiče.

E pošto više nisam tamo, onda ću ovdje, sama u svoje ime, bez pomoći sagovornik_ca koji su mi i na temu većih besmislica izlazili u susret, da podijelim poneku začuđenost i pitanje.

Eurosong sam prestala gledati 1990. Imala sam deset godina i ne, nisam bila čudo od djeteta sa razvijenom sviješću o nevažnosti televizijskog spektakla u osvit rata, nego smo mama i ja bile kod porodičnih prijatelja u Novom Sadu i ja sam upoznala novo društvo, među njima i novu simpatiju, i jednostavno haljina od Tajči se morala propustiti jer se društvo u vrijeme prikazivanja, u nekoj ugodnoj majskoj večeri, okupljalo u parku. Kažem haljina jer sam pjesmu svakako čula a haljina je zaista bila nešto što me je u tom trenutku najviše i moglo zanimati. Sjećate joj se onog oranž izdanja sa nekim srebrnim kolutovima? Da, na Jugoviziji je bilo oranž a Eurosongu neka ljubičasta haljina. Znam, za ovakvu vrstu pamćenja potrebno je posjetiti liječnika ili ljekarnika. Od tada Eurosong nisam ozbiljnije pratila.

Vidjevši s koliko strasti moji Facebook ali i stvarni prijatelji_ce iščekuju ovogodišnji izbor za nacionalnog predstavnika_cu na pjesmi Evrovizije u Srbiji, zaključila sam da i ja nešto od svoje rasute pažnje trebam usmjeriti na pomenuti spektakl. I pomalo prelistah You Tube snimke polufinalnih večeri i zaključih da će biti gusto u finalu između Konstrakte, Tijane Dapčević i Sare Jo (u toj procjeni mi je pomogao Instagram), ali i da je pobjeda Konstrakte nešto i kao referendumsko pitanje, kao izbori prije zvaničnih izbora u Srbiji, kao pitanje opstanka.

Razumijem da muzika nije samo muzika (tekstovi koji je prate pogotovo) i inače, a posebno kod nas i kod susjeda, i da je ona turbo-folk era bila soundtrack jednog pogrešnog vremena i još pogrešnije ideologije, kao i što je ovaj sintetički Jala-Buba-Senidah zvuk savršena zvučna kulisa za destrukciju koju danas živimo, ali me djelimično zbunjuju dimenzije koje se pripisuju krajnjem SMS skoru u korist Konstrakte.

Doživljaj da je pobjeda Konstrakte istovremeno i pobjeda Druge Srbije djelimično mogu da razumijem i on svjedoči o bezdanu u kojoj se ona prva trenutno nalazi, ali se plašim da će se vjera u promjene kojima je Konstrakta vjesnik raspršiti do prve prilike, do novih odluka Putina, ili jednostavno do 12. marta, jednog u nizu tragičnih srpskih martovskih dana, kada je atentatom na Zorana Đinđića istovremeno pucano i u jednu od posljednjih nada na ovom prostoru.

„Umetnost mora da bude lepa, umetnik mora da bude lep“ naziv je performansa Marine Abramović iz 1975. Okolnosti zbog kojih je nastao do danas se nisu promijenile, osim što im je pridružen imperativ zdravlja. Nije se teško pronaći u Konstraktinom zdravlju kao imperativu jer sve drugo može odvesti u smrt, danas i ovdje pogotovo.

Moja drugarica Marija Ratković kaže da će onaj koji ponudi dostupnost javnog zdravstva kao svoj politički program osvojiti najveći broj glasova, kao i Konstrakta, parafraziram. I nemam razloga da u to sumnjam, samo što smo svjesni da će osvojiti i onaj koji ne nudi ništa slično tome. I mnogo je lakše (iako košta) poslati SMS za svoju favoritkinju na nacionalnom izboru za pjesmu Evrovizije nego glasati po savjesti a ne po strahu od gubitka radnog mjesta ili bilo čega drugog čime su ucijenjeni oni_e koji glasaju za ove koje imamo danas, bez obzira na to je li riječ o Srbiji ili Bosni i Hercegovini.

Zanimljivo je koliko nas domaće/regionalne okolnosti tjeraju da mnogo ozbiljnije gledamo na jedan televizijski format kao što je Eurosong, pridavajući mu značaj koji objektivno nema. Da je Zdravku Čoliću išta zavisilo od plasmana na Eurosongu još bi pjevao po sarajevskim parkovima a ne imao jednu od najblistavijih, bez mrlja, jugoslovenskih karijera. I ne, ne mislim ja da je cijela euforija oko Konstrakte usmjerena na vjeru u mogućnost pobjede na Eurosongu koja bi eventualno nešto donijela ili promijenila, nego podsjećam na činjenicu da je to zabava, i ovoga puta u nezabavnim vremenima. I ne bih na tu temu moralizirala. Uvijek se pjevalo i igralo dok se ginulo. I obrnuto. Mogućnost da neko spasi vlastiti život zahvaljujući učešću na Eurosongu i ne vrati se u domovinu u ratu ne smatram neljudskim izborom. Samo je nevolja kada takvog, kao u BiH slučaju, nakon rata, postavite na savjetničku poziciju u Ministarstvu odbrane. Ali to nije tema, poređenje se zgodno namjestilo na kraju teksta, gdje bi trebao stajati neki zaključak, a njega nemam. Prepustićemo ga sudu vremena. Da vidimo šta će biti do Torina ili drugih, važnijih izbora. Kada obično pobjeđuju zvuci koji nisu u harmoniji sa Konstraktinim „In Corpore Sano“.

Kristina Ljevak, Prometej.ba