Nedavno je draga osoba, koju uopšte ne znam lično, a godinama s njom komuniciram putem Facebooka, pisala o našim zajedničkim prijateljima i između ostalog napisala: „Upoznali su me s ljudima do kojih mi je danas jako stalo i učinili da zavolim Zagreb u vremenu kada nisam voljela ni samu sebe“. Posljednji dio rečenice jako je ličio na mene, kao uostalom i odnos prema ljudima koje obje imamo privilegiju poznavati.

Facebook uspomene su htjele tako da me baš danas podsjete na knjigu koju sam kao uredila prije pet godina. Autor je osoba iz spomenutog para koji ljudima život čine lakšim onda kada ti isti ljudi nemaju snage voljeti sami sebe.

Kažem da sam je kao uredila, zato što je riječ o djelu malo mlađem od mene, odavno smještenom u lektiru, prevedenom na ko zna koliko jezika. Moj urednički posao podrazumijevao je samo komunikaciju sa grafičkom dizajnericom, zaduženom za vizuleno oblikovanje knjige i tekst koji će se naći na poleđini jednog od najboljih djela napisanih na našim jezicima od devedesetih.

Ne sjećam se veće treme. Zapravo, teško mi se u ukupnom profesionalnom iskustvu treme sjetiti. Možda sam imala sličan osjećaj odgovornosti kada sam sarađivala sa Borom Ćosićem, s kojim me je takođe upoznao on, ali tada sam, zahvaljujući njemu već znala da je s najvećima i najjednostavnije.

Dizajnerica angažovana na idejnom rješenju njegove naslovnice takođe mi je prijateljica. Osoba je to koja temeljito pristupa svakom zadatku, koja svaki put šalje dvadeset rješenja, koja dizajnira najbolje naslovnice u regiji, a i šire.

Godinama je molim da ne nudi toliko prijedloga ljudima koji najčešće nemaju minimum estetskih kriterija.

Uvijek poštujem autorsku odluku, uprkos tome što bih sama izabrala onu naslovnicu za koju i dizajnerica misli da je najbolja. Jednom sam poslala prijedloge autoru koji se odlučio za onaj koji je izabrala njegova kćerka. Važno je napomenuti kako je kćerka u tom trenutku bila osoba predškolske dobi.

Kada sam njemu poslala prijedloge naslovnica, rekao je da nema nijedna koju ne bi izabrao. Dok danas ljudi najčešće komuniciraju skraćenicama, on je brzinom nedostižnom smrtnicima, u običnoj mail korespondenciji, napisao mini esej o tipografiji i likovnosti dizajnerice, osobe koju oboje iznimno cijenimo.

Znajući, nakon ko zna koliko svojih knjiga, izdanja i prevoda da naslovnica može biti samo jedna, teška srca izabrao je pet. Pitala sam ga bojažljivo šta ja sad da radim sa pet naslovnica kada nam treba jedna. Rekao je da se odlučim za konačnu jer sam urednica. Lakše bi mi bilo da mi je rekao kako mu trebam pomoći prilikom istovaranja ćumura u tri ujutro.

Različiti ljudi, skromne ljudskosti i književnog talenta, znali su zakerati pred raskošnim dizajnerskim prijedlozima ove moje talentovane drugarice. Nisu uvažavali moje sugestije. Vjerovali su valjda, da će, baveći se formom, nekako premostiti suštinu i manjak vlastitog dara.

Izabrah je nekako. I danas je gledam. Lijepa kao i prvog dana kad sam je ugledala. Lijepa kao širina ljudi kojima ego ne diktira način komunikacije.

Ostalo je bilo još da napišem tekst za poleđinu. Ni prije ni poslije toga nisam napisala bolji. Ali mi je bilo neprijatno da mu tekst pošaljem. Nije imao zamjerki. Mislila sam da je samo pristojan kao što uistinu i jeste. Jedan od najpristojnijih ljudi koje sam u životu srela. Našoj profesionalnoj komunikaciji prethodio je jedan privatni susret. Došao je u rodni grad, što posljednjih godina ne čini nikako, a i tada je rijetko i nevoljko. Sreli smo se u jednom sarajevskom predvečerju koje se proteglo ka sitnim satima. Uvijek sam, zamišljajući taj prvi susret, očekivala da ću ja njega slušati.

I tome se radovala.

Desilo se obrnuto. Pričala sam o sličnosti naših biografija, valjda dječije vjerujući da će mi ona pomoći da bolje pišem. Pričala sam mu o tome kako sam sa školskim harmonikaškim orkestrom svirala u ratu na okupljanju paravojne jedinice iz minulog i veterana koji su joj pripadali u Drugom svjetskom ratu. Pričala sam mu onako kako se priča najboljim prijateljima, braći ili sestrama za kojima smo tragali cijeli život.

Pristao je, na moju sreću, da bude na naslovnici magazina koji sam tada uređivala, uz onaj drugi posao koji će nas spojiti u isti impresum.

Narednog dana kolega, sjajni fotograf, uradio je njegove portrete. Pojavio se u kožnoj rokerskoj jakni, koju smo zvali motorka, iz vremena dok je bog po zemlji hodao, a u Sarajevu nije svaka budala određivala pravila.

Pred objektivima mojih kolega prošli su različiti ljudi, neki od njih su očekivali kako će ih fotografi učiniti ljepšim nego što je to uspjela majka priroda. Slično kao i sa dizajnericom koja je trebala pisce učiniti talentovanijim nego što jesu.

Ovo fotografisanje prošlo je u atmosferi ekskurzije koja je u mom svijetu mjera najveće radosti. Fotografije su bile besprijekorne.

Ostao je još intervju. Dogovorili smo se da ćemo ga uraditi putem maila. Ako me sjećanje dobro služi, pitanja sam pisala otprilike mjesec dana. Jedan dan stigao je mail koji u adresi ima naziv naselja iz kojeg je otišao, i u kom je stajalo: „Živa bila šalji ta pitanja“.

Poslah ih. Zahvaljujući tome saznala sam ono što mnoge ljude zanima - kojom brzinom piše. Nesvakidašnja je, radoznalci dragi.

Petnaest kartica teksta bez ijedne slovne greške, a o pravopisnim je izlišno govoriti, stiglo je svemirskom brzinom. Ta količina teksta moguća je bila u magazinu koji sam uređivala, koji je bio svojevrsno antinovinarstvo, moj leksikon, moja uspomena za starost. Nevolja je što takve profesionalne raskoši ne traju dugo. Moja se upravo završila u onom mjesecu u kojem se on trebao pojaviti na naslovnici. Da ne bude nerazumljivo, imala sam vrhunski intervju koji sam dugo priželjkivala i vrhunske fotografije, ali ga nisam imala gdje objaviti. Usput sam ostala i bez jednog od svojih profesionalnih angažmana. Ali i briga za egzistenciju bila je manja od sramote pred činjenicom da mu trebam saopštiti šta se sve „namistilo u taj čas“. Mogla sam mu jednostavno predložiti da intervju ne objavimo, i znam da bi pristao. Ne bi ni trepnuo. Ali mogućnost da to ostane nepročitano nije bila opcija na koju sam ja bila spremna.

Sve što sam mogla je otići kod osobe koja je uređivala jedne druge novine i koja mi je predavala u mojoj svetoj Media Plan školi i zamoliti je da objavi 15 kartica intervjua, koje se u redovnim okolnostima objavljuju u slučaju da Josip Broz Tito ustane iz groba, a možda ni tada. Njemu sam takođe najavila tu mogućnost. „Jedina“ nevoljica bila je u tome što urednica drugih novina i on nisu bili u baš najboljim odnosima u taj čas. O širini oboje dovoljno govori to da su pristali.

Ona kada je odobrila, uz napomenu da će biti objavljeno u dva broja jer u suprotnom ne bi izašao ostatak novina, prethodno intervju nije ni pročitala. Pamtiću joj to i u narednom životu. Kao i sve što pamtim a što je vezano za bezrezervno povjerenje.

Nakon što je prvi dio intervjua objavljen, nazvala me je osoba sa kojom se ne bih družila ni da ostanemo jedine na svijetu, da me pohvali. Nisam znala da li bih se smijala ili plakala. Ali sam bila sretna da je epopeja od intervjua imala svoj epilog.

Naredni susret, odnosno drugi uživo, a prvi sa njegovom suprugom, bio je povodom manifestacije u čijoj realizaciji sam učestvovala. Učestvovala je zapravo eufemizam za pregalaštvo kojem sam se izlagala, ali nije to tema. Njegova supruga, a moja buduća prijateljica, imala je smrtni slučaj pred dolazak u Sarajevo. Vjerovala sam da neće doći. I imali su sva opravdanja ovog svijeta da tako učine. Došli su nakon sprovoda, poštujući obećanje i kalendar.

Tih dana osjećala sam se kao moja poznanica s početka teksta. Bili su neki teški dani u teškim godinama. Imala sam dojam da tamo gdje najviše dajem sebe profesionalno imam tretman ribe čistača u akvariju. Sve dok nisu stigli njih dvoje. I dali mi poklon za koji je neophodno uvesti još jednu digresiju.

Godinama sam željela naušnice, repliku starog nakita iz Konavla. Niz je razloga za to. One naše bosanskohercegovačke, koje su neka druga replika, nosi i kurta i murta, a i one mi se sviđaju, da se ne lažemo. Ove iz Konavla mnogo su sofisticiranije, ne poklanjaju se svim putnicima namjernicima kroz Hrvatsku, podsjećaju me na neke od najznačajnijih tački geografije mog odrastanja.

Jednog jutra, za vrijeme gostovanja u Zagrebu, zadovoljna kilometrima posla koji sam manijakalno tih godina obavljala, krenula sam da ih kupim. I na putu do prodavnice nakita ugledala sam čizme na cvjetiće koje sam zagledala prethodnih šest mjeseci, tokom svakog tada čestog boravka u Zagrebu. Bile su preskupe. Pa svaki naredni put manje skupe. Ušla sam i saznala da je ostao jedan jedini broj. Moj. A i cijena je zaista konačno bila prihvatljiva. Cvjetići na čizmama zamijenili su ukrase na ušima.

Naušnice sam dobila od mojih novih prijatelja. Te koje sam dugo željela. U trenutku kada bi mi i manje raskošna pohvala beskrajno značila. Postoji fotografija na kojoj koračam s piscem i dizajnericom, prijateljima, iz istog impresuma, preko mosta Festina Lente. Nastala je neposredno nakon naušnica. Ako nekome zatreba ilustracija za sreću, može se poslužiti mojim licem na njoj.

U godinama koje su dolazile bilo je sve manje sreće. Neke nesreće za sobom povukle su druge. Neke lekcije koje sam propustila naučiti na vrijeme, naučila sam na teži način. Neki ljudi koji su zahvaljujući mom angažmanu objavili svoje prve knjige, nisu imali potrebu meni, kad je trebalo, napisati ni slovo.

Prijatelj je napisao dugačko pismo. Ljekovito.

I dok se drugi bave njim, jer je to lakše nego baviti se vlastitim skučenostima, on se, pored vlastite književnosti za koju mnogi neupućeni misle da mu je jedina preokupacija, prečesto bavi drugima. S pažnjom, širinom i ljudskosti. Ne očekujući ništa zauzvrat. I najveća im je nevolja što nekoga zapremine deset litara ne mogu smjestiti u bočicu od 30 mililitara. Svesti na svoju mjeru.

I dok se drugi bave njim, on se bavi vlastitim autorstvom. Dok nije promijenio vrstu računara, godišnje bi mijenjao po jedan, jer bi tastaturu izlizao na slovima koja se najčešće koriste. Poslušao je savjet i prešao na Mercedes među laptopima. Isto sam učinila i ja, po uzoru na njega, koju godinu kasnije.

I dalje smijući se uvjerenju da me slična atmosfera odrastanja i identična tastatura mogu učiniti boljom autoricom ili nekim ko je blizu njemu. Svjesna sam vlastitih zabluda i otvoreno ih priznajem. Život bi mnogim ljudima bio lakši kada bi se pomirili s tim da ne mogu pisati kao on niti biti kao on. Ne bi mogli ni kad bi se po treći put rodili. U njegovom slučaju bilo je dovoljno jednom. U horoskopskom znaku blizanca. Iz familije različitih korijena. U jednom naselju koje će se jednog dana po njemu zvati. U nadi da će taj dan doći što kasnije.

Kristina Ljevak, Prometej.ba