Vidjevši da je Haris Džinović bio među gostima koji su zapjevali na Severininoj proslavi povodom pedesetog rođendana, zapitala sam se koliko bi koštalo kada bi za osam godina pjevao kod mene istim povodom. Koliko god da je, razmišljala sam, ako počnem da štedim sada, za osam godina skupiću dovoljno, a uvijek mogu računati da bi i kuma M. koja je od mene starija sedamnaest dana možda bila raspoložena da zajednički obilježimo pola vijeka sa sve Harisom te podijelimo troškove muzičkog luksuza. Žao mi je što nisam sebe „pustila“ da napravim i preliminarnu listu zvanica, jer bi to ujedno bio i moj prvi dugoročni plan u životu.

„Moje želje nisu bile velike, a ipak se nijedna nije ispunila. Čeznuo sam za malim prozorom s kojega se vidi plava voda. Zamišljao sam da u svojim pedesetim živim mirnim životom, s vremenom oslobođenim samo za pisanje. Želio sam jednu sjenovitu kafanu u kojoj bih se subotom ili nedjeljom prije podneva nalazio s prijateljima da ogovaramo svoju prošlost. A završio sam kao zatočenik na velikom kontinentu, sam i bez sagovornika. Stranac. I još sam se navikao na tu samoću, prihvatio sam je kao nagradu za greške koje sam u životu počinio. I kao zamjenu za neispunjene želje“, napisao je Semezdin Mehmedinović u jednom od najboljih romana objavljenih u posljednjih dvadeset godina na našim jezicima, knjizi „Me'med, crvena bandana i pahuljica“.

Osim što je mlađim ljudima teško objasniti analogno doba, vjerujem da im je i neobjašnjivo postojanje nekadašnjih cirkularnih mailova, kojima su se, umjesto postavljanja citata na Instagramu i Facebooku, distribuirale različite mudrosti. U jednoj, koja je otprilike podrazumijevala savjete mudrog čovjeka pred kraj života, stajalo je kako svako jednom u životu treba zasaditi drvo, pomilovati kravu, otići na Tibet (možda sam ovo sa Tibetom izmislila, ali za kravu i drvo sam stoprocentno sigurna), probuditi dijete u sebi (ili nešto tome slično)… Ja bih tim mudrostima dodala i kako treba povremeno otići u obilazak mjesta, naselja, sela i gradova koji čine njegovu intimnu geografiju.

Neki dan sam, putujući za obavezama stigla do Lukavice, a potom u istom danu do Koševskog brda. U Lukavici sam živjela 1997. kada mi je bilo 17 godina. Na Koševskom desetak godina kasnije. U Lukavici sam kao srednjoškolka stanovala u studentskom domu; razlozi bi iziskivali opširno i nepotrebno objašnjavanje.

Na toj neplaniranoj ekskurziji po uspomenama sjetila sam se da je preko puta doma bila neka pekara bez prodajnog odjeljenja, koja je samo proizvodila hljeb za određene korisnike, ne sjećam se koje vrste. I da bismo u nju povremeno odlazili po poklon hljeb kada bi glad oduzela svako dostojanstvo. Jer svakako bi se skromni sedmični džeparac investirao u L&M, po meni najbolje cigare otkako je duhanske industrije, a studentska se menza nije razbacivala namirnicama bogatim nutritivnim vrijednostima.

Sjetila sam se i kako smo moja prijateljica I. i ja odlučile pred kraj školske godine da ne platimo posljednji mjesec kirije, usmjeravajući novac na rekreativne sadržaje, što je podrazumijevalo rasterećeniju konzumaciju L&M-a i poneki izlazak. Nakon nekoliko dana naš plan su domske starješine osujetile, zamijenili su bravu na vratima kako bi nas privoljeli da zbog zatočenih stvari kapituliramo pred finansijskim nametima. Ali su zaboravili zatvoriti prozor. Ostatak ilegale smo provele ulazeći preko prozora docimerske sobe. I lelujalući na prozorskom simsu neprihvatljive visine i za nekoga ko je se ne plaši. Pitanje vezano za moju budućnost nije bilo koji fakultet upisati nego kako srednju školu završiti.

Tješi me što su i druga generacijska iskustva mahom slična, najviše zbog toga što smo računali_e da smo najvažnije obavili, preživjeli_e smo. Kasnije, kad se završila i koševska faza života i kada sam prevalila tridesetu, počela sam da srećem mlade ljude novog doba, tek svršene studente_kinje domaćih fakulteta koji su se spremali za međunarodna stručna usavršavanja, temeljito posvećeni vlastitom CV-u i budućnosti. U prostor koji čini našu razliku mogu se smjestiti vagoni poklonjenog hljeba u trenucima srednjoškolske gladi. Sigurnost kojom su se pokušavali ogrnuti posljedica je izostanka lične spoznaje da sigurnost ne postoji. Vjerovala sam tako, ili se tješila.

Kako god, zahvaljujući neočekivanom evociranju uspomena, zaključila sam da sam dobro idokle stigla s obzirom na to koliko sam planova imala i koliko njima „obilujem“ danas.

Između Lukavice i Koševskog slušala sam razgovor na radiju posvećen predstojećim opštim izborima u Bosni i Hercegovini. Dodik, Čović, zapravo najčešće gospodin Dodik ili gospodin Čović, treći entitet, prijetnje odcjepljenjem u RS-u, bile su neke od ključnih riječi u frazama koje su dopirale do mene i kojim će nas urnisati naredna četiri mjeseca da bi nam potom bilo isto ili gore. Zbog toga se pomalo ljutim na onu nekadašnju sebe koja je poput Pujde iz „Ovo malo duše“ i mrvicom hljeba bila zadovoljna. Prije tačno 22 godine, u proljeće 2000. kada nam je Alijansa za promjene garantirala događaj iz njihovog naziva, ja nisam imala želje i planove, osim što mi je bilo važno da ostanem u Bosni i Hercegovini duboko vjerujući da nema ama baš nikakvog razloga za odlaskom.

Danas, kada razmišljam o proslavi rođendana koji će, nadam se, biti za osam godina, sve manje je prilika u kojim se sa prijateljima, kako to Semezdin napisa, ogovara zajednička prošlost, uprkos tome što nisam na drugom kontinentu. S obzirom na to koliko smo se viđali tokom pandemije, dobro je da se ne moramo iznova upoznavati. Zato su sjećanja, dok ih imamo, naš najdragocjeniji imetak.

Baš na početku COVID terora vratila mi se jedna mostarska epizoda, kada sam prijatelje uvjeravala da trebamo zoru dočekati na Starom mostu jer tako ulažemo u uspomene. Poslušali su me.

Reminiscencijski dan po Sarajevu i njegovoj okolini započela sam posjetom dedi u bolnici. Da, imam privilegiju da sa četrdeset dvije godine imam živog dedu, što izvjesnost rastanka ni malo ne olakšava. Njegovo sjećanje i prije aktuelnog moždanog udara bilo je nepouzdano. Ponekad bi nakon mog odlaska pitao mamu da li su nekada sa mnom poslovno sarađivali. Dešava se da u sred noći želi otići do rodne kuće, vjerujući da je u postojećoj privremeno. Usput, deda je bio jedna od najracionalnijih osoba koje sam u životu srela. I uprkos činjenici da ni moj život nije bio pjesma, ovih dana ne mogu da se oduprem besmislenim pokušajima računanja dedinih sretnih godina. Od onog prethodnog rata, svjetskih razmjera, i gubitaka u njemu, oporavljao se sigurno dugo. Vjerujem da je krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih bio sretan. Dok zajedno nismo zakoračili u ovaj limb.

Deda, čovjek jedne partije, koja je, kako je govorio, ostavila njega a ne on nju. I ne znam je li ista stvar i sa drugim dedama i sa svim našim životima, ali mi se čini da se rođenjem u Bosni i Hercegovini teško stiče pravo na nešto više od deset sretnih godina i to ako ti se baš posreći.

Dok radijski program podsjeća na skori besmisao u kojem će nas iznova učiti o našim neprijateljima, a izborni rezultati donijeti još jednu potvrdu koliko je bilo suvišno vjerovati u razloge za ostanak u Bosni i Hercegovini i dok se suočavam sa gubitkom sjećanja i prestankom gotovo svih drugih sposobnosti jedne od najvažnijih osoba u mom životu, zaključujem kako je u Bosni i Hercegovini jednako teško i živjeti i umrijeti.

Zbog toga mi se ona želja s početka, kao predstavnica mog prvog dugoročnog plana u životu, čini manje budalasta. Kada već nemamo ni garanciju na trajno posjedovanje sjećanja i kad već živimo u BiH, poneki guilty pleasure kod muzičkog ili kakvog drugog izbora rijetka je potvrda da smo još uvijek živi i način je ulaganja u deset sretnih godina u konačnom zbiru.

Kristina Ljevak, Prometej.ba