Minuli mjesec kao da je odlučio, hvala mu, da ispravi brojne nepravde iz protekle godine. Bio je neobično nježan i pažljiv prema meni. Tradicionalno je u grad doveo ljude koji su moji a koji su odlučili stvarati neke bolje živote daleko od zavičaja, pretvarajući zajedničko vrijeme u ono koje zovem Dani Sarajeva u Sarajevu. Dijelovi radosti tih susreta arhivirani su kao zimnica, za duge depresivne mjesece u kotlini i iščekivanje novog ljeta.

U julu su se dogodile i neke vrlo važne lične radosti i odluke, kao posljedice dugo čekane emotivne stabilnosti i zaokruženosti. Malo šta raduje kao spoznaja da vjera u smisao ponekad ima uporište i u realnosti. Juli je donio i Stolac, te nakon trogodišnjeg izbivanja povratak jednom od omiljenih festivala, Slovu Gorčina. Četveročlana porodica krenula je na službeni put. Svi smo se dobro držali_e, uprkos činjenici da sam količinom nemara i brzinom spremanja ovoga puta uspjela iznervirati i samu sebe, vječno tješeći se da uz taj odnjegovani haos uvijek imam i bližnjima i svijetu ponuditi nešto zbog čega se ovo prvo, nerijetko nepodnošljivo, može lakše tolerisati.

I u vrijeme manjeg formata, Slovo Gorčina bilo mi je jednako drago. Ovo veće, formatiranije, donosi radost zbog uspjeha bliskih ljudi i zbog publike kojoj su ponuđeni najraznovrsniji događaji, zaključno sa koncertom Bože Vreće na Radimlji, kojem je atipična atmosfera nekropole stećaka dodala još jedan sloj zlatnog praha. Pored Božinog vanzemaljskog glasa, šarma i osmišljenog nastupa, u mamećem doživljaju večeri najdragocjenija je uspomena na trenutak kada obezbjeđenje mora da upita jesu li moja djeca, jer su se naravno zaputile na scenu. Možda je i najtačniji doživljaj umjetnosti onaj koji podrazumijeva potrebu publike da bude dio performansa. Nas starije u tome sprječavaju konvencije. Zato priliku pokušavaju iskoristiti ove koje misle da sve zbog njih postoji, i da je svaki prostor njihov lični Brodway.

Drugi stolački dan počeo je odlaskom po vruću pitu za snenu porodicu i otkrivanjem pijace. Dok sam dolazila samostalno, pijacu bih mogla otkriti jedino u trenucima zatvaranja. Našalila sam se sa trgovkinjom pitajući je da li će mi pokušati reći kako je paradajz domaći. Kazala je kako je zaista iz njene bašte. Kao i dinja koju sam kupila. Sve skupa po cijeni za koju u Sarajevu najvjerovatnije ne bih mogla kupiti ništa a da se mora u kesi ponijeti. Paradajz je bio onaj isti koji je rastao u bašti moje bake i dede. Da sam znala, kupila bih gajbu. U danu povratka pijace više nije bilo. Čudo je da postoji i jedan dan.

Nikada se nisam uključivala u razgovore o Stocu kao gradu problema, da ne spominjem onu pogrdniju sintagmu. Stolac u mom srcu postoji samo kroz iskustva tog stolačkog jutra ili večeri uz Božu na Radimlji, kroz susrete sa ljubaznim ljudima… Mislim da se čovjeku samo u Stocu može desiti da kad u žurbi uđe u prodavnicu kako bi nešto kupio, s druge strane pulta čuje – sjedi, odmori, gdje si požurila. Dirljivo je bilo i kada je festivalska gošća, bugarska književnica Zdravka Evtimova, govorila o vlastitim iskustvima posjete Makovoj hiži. Nekako se potrefilo da uz njenu posjetu tu budu i „naši“ ljudi, nesvakidašnje posvećeni Makovoj zaostavštini. Dobro je kada se planete tako poslože da ponekad ostavimo najbolji utisak pred inozemnom publikom.

Radost mi je donijela i jedna nepredviđenost. Situacija u kojoj se moralo djelovati odmah, bez previše planiranja. Nekada sam tako živjela. Dok su ljudi plaćali različita adrenalinska iskustva, ja sam jednostavno živjela svoj život. Danas kada imam one dvije što izlaze Boži na scenu, poneko planiranje mora se uračunati. Taj dan ponijela me je nizbrdica. Mogućnost ad hoc reagovanja. Moje sumanute potvrde da sam živa i da se moj život meni vratio. To žongliranje, koje meni pričinjava radost, nemoguće je bez podrške. One koja je u prve dvije sedmice jula potvrdila postojanje vjere u smisao. Mnoge žene bi štošta u životu stigle da im se nije stajalo sa štopericom iznad glave.

Obradovala me je i mogućnost uređivanja Biltena ovogodišnjeg Slova Gorčina. Dobro je kada se profesionalni angažman poklopi sa trenucima nesvakidašnje lične sreće. Pa se pojedini tekstovi pretvore u ljubavna pisma. I djelimično zakopaju neke ratne sjekire. Prekratak je život za previše sukoba. Kome su donijeli dobro, neka ih kući nosi.

Oni su obilježili život i djelo Dubravke Ugrešić, tačnije temeljito namjerno nerazumijevanje njenog stvaralaštva, uz sve političke i društvene namjernosti koje su joj bile namijenjene. Zato sam neizmjerno zahvalna Slovu Gorčina što sam imala privilegiju razgovora o Dubravki Ugrešić sa teoretičarkom i autoricom Merimom Omeragić i književnicom Lejlom Kalamujić. Prepuna sala u podne tokom razgovora još jedan je razlog moje ljubavi prema Stocu i manifestaciji, te mogućnost da sa ženama koje razumiju njeno autorstvo ali i poziciju, razgovaram o Dubravki. Prije nego što to učine, kako sam u razgovoru i rekla, neki muškarci na simpozijima, kada shvate da će im ponešto i za vlastitu afirmaciju takvi skupovi učiniti. Najviše, tokom tog iskrenog razgovora u kojem nismo demonstrirale vlastito znanje na bilo koju temu, pamtim riječi Lejle Kalamujić koja je u svojoj uobičajenoj staloženosti i artikulisanosti rekla kako smo najčešće ucijenjene, kako bilo koja pozicija uvijek zavisi od nekoga. I kako na to, s više ili manje iznimki, pristajemo. Dubravka, kako je Lejla s razlogom rekla, nije pristala na ucjenu. Sve i kada je ne bismo cijenili_e zbog njenog nesvakidašnjeg dara, majstorstva pripovijedanja i stavova koje je iznosila, trebali_e bismo zbog toga. Zbog dosljednosti koju polako iskorjenjujemo, kako bi nam svima bilo lakše. Posebno što ljudi svjetionici odlaze, pa ćemo se sve manje, u vlastitim beskrupuloznostima, imati prema kome referirati.

Odakle god da sam odlazila, povratci mi najčešće nisu prijali. Sada, kada s istom družinom stižem odakle sam i krenula, boli nema. Kada se živi kako se želi, onda je i u Sarajevu lakše živjeti. Što ne znači da mislim kako bi se moji prijatelji_ce koji čine Dane Sarajeva u Sarajevu, trebali kući vratiti. Osim što bi možda mogli_e rasporediti termine dolaska. Da nam „traju“ cijelu godinu. Da zajednički dajemo životu šansu za iznenađenja, i češće potvrde vjere u smisao.

Kristina Ljevak Bajramović, Prometej.ba