Sjedimo na morskoj hotelskoj terasi. Ljeto je 1997. godine. Sve i kada bih imala volje da pratim instrukcije iz matematike na koje sam prinuđena, pažnju mi odvlači transformacija ostatka terase u prostor u kojem će se nešto dogoditi.

Nakon što je publika zauzela mjesta, nastupa monolog promotera.

Pažnju sa zadataka mi potpuno odvlači umotavanje kocke leda u nešto vuneno. I stavljanja preostalih kocki leda u čašu. Previše smo odmaknuti da bih mogla čuti zašto se led utopljava. Vidim da je publika oduševljena nakon što je odmotavanjem tkanine led ostao u istom obliku. Ushit bi možda jedino bio veći da se led pretvorio u goluba.

Istog ljeta baka i deda su bili u banjskom lječilištu. Baka se vratila puna utisaka sa banjske prezentacije pogodnosti korištenja vunene posteljine. Cijeli život je imala problem s cirkulacijom. Vjerovala je da bi joj vuna, kao jedan od najboljih prirodnih izolatora, bila od pomoći. Tada sam povezala priču o ušuškavanju leda koja je u trenucima učenja matematike nedovoljno glasno dopirala do mene.

Ta vuna koja neće istopiti led, ali će zimi tijelo grijati a ljeti hladiti, godinama je iza svakog ćoška vrebala. Posljednji put sam je srela na pragu moje tridesete. U vrijeme kada su se ljudi još uvijek javljali na fiksni telefon, moji prijatelji su dobili poziv na nagradni ručak uz mogućnost da nekoga povedu.

Kasneći po običaju, k'o bez duše sam uletjela u restoran jednog sarajevskog hotela. Zatekla sam ih tamo uz komadić piletine na tanjiru. Na prezentacijskom stolu nalazila se čaša s ledom.

Uspomene na katalošku prodaju probudila je prijateljica u posjeti Sarajevu. Projekat na kojem je angažovana i pristojno plaćena završava se polovinom naredne godine. Zbog toga je prihvatila novi na kojem će raditi paralelno s postojećim. Strah od siromaštva učinio je da već sebe vidi kako prodaje Amway kozmetiku.

Pomalo mi je žao onih koji nisu bili rođeni u vrijeme Amway trijumfa jer je jako teško dočarati o čemu je uopšte riječ.

Suština multi-level marketinga kojem pripada i Amway i vunena posteljina i trista čuda koja će proći kroz naše živote nije samo u direktnoj prodaji nego i u uključivanju novih članova/ica u mrežu. Njima se na različitim okupljanima obraćaju oni koji su već dostigli neki nivo u hijerarhiji firme te ih uvjeravaju i u izvjesnost njihovog dijamantnog skora. Bilo je, po riječima mentora, najvažnije imati zacrtane ciljeve i vjerovati u uspjeh. I vjerovali su ljudi da će ih direktna prodaja izvući iz poratne čamotinje. Ne bi me iznenadilo da još uvijek, tamo gdje postoje kasetofoni, posljednji posvećenici slušaju motivacijske poruke Amway mentora snimljene na audio kasete.

M. i ja smo takođe u jednom trenutku kapitulirale i postale direktne prodavačice neke kozmetike.

Slušale smo priču jednog od top menadžera o vrtoglavom uspjehu koji nas čeka i u koji nismo vjerovale, ali smo se nadale da će mnogo manji rezultati, oni potrebni za preživljavanje, ipak doći.

Godinama poslije vidjela sam fotografiju tog čovjeka u nekom lifestyle magazinu, on je zaista dostigao lidersku poziciju. Sličan princip kao i sa kasinima, menadžer je ipak dio kuće, a kuća uvijek dobija.

Naš plan zasnivao se na promjeni dinamike isporuke. Dok bi se inače roba morala naručiti pa naručeno nakon određenog vremena klijentima isporučiti, M. i ja smo vjerovale kako ćemo, ponudimo li robu odmah, sigurno doći do uspjeha. Nabavile smo onu koja je bila na sniženju. Razlika između nabavne i prodajne cijene trebala je našu egzistenciju učiniti ugodnijom.

Jedne sive jesenje večeri, nalik ovim oktobarskim, dijeleći jednu pizzu u upokojenom restoranu VF Koreja zaključile smo da baš nismo za katalošku ni bilo koju drugu prodaju. Nismo uspjele povratiti ni uloženi novac ali smo imale solidne zalihe plavih i zelenih olovki za oči.

Šteta je što nedovoljno govorimo o kraju devedesetih, vjerovatno zbog toga što još uvijek nismo izašli iz rata. Sigurno bismo više znali o nama današnjim da se podsjetimo te grube tranzicije kroz koju smo prošli/e da bi nas danas neoliberalni imperativi zalaganja na poslu dočekali kao savršene regrute za vjeru u nužnost profesionalnog sagorijevanja.

Iako je kataloška prodaja opstala, ipak njene začetke vidim kao paradigmu jednog vremena. Oni/e koji su bili/e daleko od dijamantnih bodova ili kakvih drugih neadekvatnih poslova s kraja devedesetih (prodavanja piratskih CD-ova u blizini SFOR-ovih baza, na primjer) prigrlili su svoje poslove „u struci“ ili blizu nje i poslodavce bez pogovora, poslušno odgovarajući na pitanja gdje se vide za pet godina.

Ljudi neznatno stariji od mene danas računaju koliko im je ostalo do penzije pod uslovom da im je uplaćivan staž. Dobar dio nema uslove ni za minimalnu, jer tako je kad se živi od projekta do projekta, od kojih je većina bila usmjerena na poboljšanje života u Bosni i Hercegovini. Al' smo ga poboljšali, svaka nam čast.

Beskrajno bi bilo zabavno nabrojati sve aktivnosti koje je neoliberalni kapitalizam smislio kako bi podanike ubijedio u svoje humane namjere, od team buildinga do open space officea sa lazy bagovima, bilijarskim stolovima, pikadima i najboljim aparatima za kafu. U poređenju sa takvim enterijerima socijalistički poslovni prostori podsjećaju na kaznionice, ali u njima ljudi nisu radili od zvijezde do zvijezde, kafu su pili u kafani, a život im je donosio dovoljno uzbuđenja da se nisu morali radne kolege gađati lopticama punim boje.

Strah od siromaštva koji se mojoj prijateljici manifestirao kroz izvjesnost kataloške prodaje zapravo je ključni razlog talačkih profesionalnih pozicija u kojima se ljudi nerijetko nalaze.

Neoliberalna radna filozofija uvjerila nas je kako zadovoljstvo na poslu može biti kompenzacija za sva druga nezadovoljstva. Pa se radi do sagorijevanja uz vjeru da se tako sebi dobro čini.

Ja sam bila prva koja se rukovodila onom Volterovom da nas rad spašava tri velika zla – dosade, poroka i siromaštva. Danas bih najradije svakoj osobi koju vidim kako je nezadovoljna na poslu prišla i rekla – bježi, bježi koliko te noge nose. Nisi se rodio/la za to da i prije pedesete računaš koliko ti je godina do penzije ostalo. Pa do juče si imao/la ograničen izlazak.

A nije ni direktna prodaja i prezentacije koje joj prethode možda najgore što se čovjeku može dogoditi.

Jer još uvijek ima ljudi koji će kupiti svakakve besmislice, oslobađajući se onog dijela stresa koji se zbog posla zadržao i nakon paintballa.

Kristina Ljevak, Prometej.ba