Hvala univerzumu pa niko od mene ne očekuje da napravim rezime 2021. godine koji bi izgledao kao jedan veliki nekrolog, nad onima koji/e su nas napustili i nama koji/e smo pretekli, što je ujedno bio i najveći izazov u godini koju konačno ispraćamo. Pored tog nekrologa smjestio bi se i pokoji biser za ilustraciju besmisla koji živimo, ali bi bilo teško napraviti selekciju. Samo u posljednjim sedmicama godine na izmaku imali smo kantonalnu ekskurziju u Dubai na Expo zbog čega mi je beskrajno drago da u vrijeme mojih ekskurzija nije bilo Facebooka, vjerujem da bi mi bili jednako budalasti postovi kao i članovima prekobrojne delegacije.

U foto finiš za shit of the year smjestila se i ministrica vanjskih poslova Bisera Turković koja je željela sačuvati uspomenu na susret sa ruskim kolegom, posudivši za tu priliku i lava sa

Metro-Goldwyn-Mayer špice. Video koji je vaskolikoj javnosti predstavljen putem Twitter profila ministrice izgleda kao kombinacija osvete njenih najbližih saradnika i tutorijala kako se montaža ne koristi.

Da ni industrija zabave nije imala milosti prema nama ove godine, potvrđuje i kuglof u koji je ugazio Gibonni. zahvaljujući čemu predsjednik njegove zemlje barem dva dana nije bio u prvom planu, te činjenica da nastavak serije Sex i grad izgleda kao da ga je producirala Švedska agencija za međunarodni razvoj. Znajući da ovakve godine ni posljednje dane ne učine bezbjednim, nastojala sam da joj budem što manje „na oku“. Povukla sam se u tišinu i štit od knjiga.

Prva koja je bila ostavljena za dana kada čitanje nije posao bila je „Koncerti za obou“, novi roman Nenada Veličkovića.

Za moju generaciju početak dvijehiljaditih godina je ono što su za sretnije i starije od mene sedamdesete i osamdesete u Jugoslaviji.

Te skoro pa sretne godine bile su ispunjene Veličkovićevim djelima i njegovim vrhunskim humorom.

Mogli/e smo se do suza smijati „Konačarima“ vjerujući da je najgore, što opisuje, iza nas.

Mogli/e smo „Sahiba“ umjesto kafe i kocke nositi u svaku prijateljsku kuću, vjerujući da baš nećemo dovijeka biti u poziciji da založimo vlastitu stražnjicu za malo lagodnijeg života.

I partiture „Koncerata za obou“ ispunjene su notnim zapisima najraskošnijeg Veličkovićevog humora. I ako od književnosti očekujete da, ma šta vam saopštavala, učini to uz smijeh, onda i vi svoj štit načinite od Oboe, ali morate imati na umu da je i autor, kao i njegovi domaći čitatelji/ice posljednjih 26 godina živio u Bosni i Hercegovini i samim tim sigurno, ponekad, nakon smijeha oplakao.

U „Koncetima za obou“ dočekaće vas sredovječni pripovjedač, doktorant arhitekture, koji stan u jednom sarajevskom neboderu dijeli sa ocem. Otac je penzionisani muzičar, Stari Oboista. Malo šta im je na prvi pogled zajedničko osim serije koju obojica prate. Riječ je o turskoj sapunici o neprepričivim zapletima iz života Ferihe.

I dok sin opsesivno prati nastavke, tragajući na internetu za epizodama koje kod nas još uvijek putem zemaljskih predajnika nisu emitovane, Stari Oboista ne njeguje taj nivo opsjednutosti.

Njegov izbor može biti i „Selo gori a baba se češlja“ i „Moj rođak sa sela“, ali i teniski mečevi Novaka Đokovića.

Oboista i sin ne dijele isti odnos prema prostoru niti odnos prema životu, imaju potpuno drugačiji ukus kada je hrana u pitanju. I dok sin zbog začinjenosti izbjegava sve što otac konzumira, Oboista će rado prihvatiti da se posluži onim čime ga sin ponudi, uz neizostavan komentar – nisu ni meni usta rutava.

Oboista vjeruje da je ispuštanje vjetrova prečica do zdravlja i „banka manje doktoru“, dok sinu nije jasno kako mebl pod njim izdržava jer je zvuk gargantuanski.

Priča o porodičnim automobilima zauzima posebno mjesto u romanu, kao i nezgode koje će njihovo posjedovanje pratiti.

Stil parkiranja Starog Oboiste sin će nazvati karambolom.

Ni higijenske navike im nisu jednake, jer se otac „odmašćuje utorkom i subotom“.

Uz doktorantove reminiscencije na djetinjstvo i druge segmente prošlosti, radnja romana se dešava u pandemijskom i tranzicijskom Sarajevu. I doktorant će odabrati tranzicijsku arhitekturu kao temu svog doktorskog rada praveći besprijekorne analize urbanističkog užasa koji živimo u svijetu profesora kojima su silabusi puni Najdharta, a vlastita projektna realnost ispunjena doprinosom pretvaranja Sarajeva u ruglo.

Iako ni sam nije moralna vertikala jer je svjedočio različitim malverzacijama prilikom obnove povratničkih kuća, doktorant ima sposobnost da detektuje društvene anomalije te u trenutku predaha od praćenja svoje Ferihe zaključuje kako je dobro što „studenti ne uče medicinu iz turske sapunice nego iz Dr. Hausa“.

Doktorant ima i djevojku Lili, mlađu više od dvije decenije. Lili je aktivististica koja sa svojim saborcima/kinjama napuštene fabrike pretvara u skvotove dok su barake na radnim akcijama najbliži oblik skvota kojem se sin Starog Oboiste primakao.

Aktivizam Lili i njene ekipe predstavljaće radikalnu razliku između njihovog i svijeta kojem doktorant pripada. Ali će ljubav naravno neutralisati provalije koje se čine nepremostivim. Opisi aktivnosti Lili i njene ekipe jednako su urnebesno smiješni kao i opisi jaza između Starog Oboiste i njegovog sina.

Pripovjedač će se sjetiti i teških godina opsade i vremena kada bi na međunarodnu turneju iz Sarajeva otišao simfonijski orkestar, a vratio se kamerni. S obzirom na to da je ovo ipak najviše knjiga o Starom Oboisti, pripovjedač se u velikoj mjeri dotiče i prošlog, predratnog života i zlatnog doba skoro jednakih mogućnosti. One su podrazumijevale da i dijete sa sela završi muzičku akademiju i provede dosta lijep život profesionalnog muzičara. U tom životu bilo je i dovoljno prostora za druga očeva interesovanja koja čine jedan od najduhovitijih segmenata knjige. Trenutak u kojem upoznajemo Starog Oboistu je onaj u kojem je vrijeme sve što mu je ostalo, ali u kom ponajviše nedostaje volje.

Ključni momenat u kojem ćemo se prestati blesavo smijati je onaj kada se pripovjedač odmakne od očevog dnevnog portretisanja i približi nam porodični život u vrijeme dok su on i sestra bili djeca a trenutak majčine smrti još uvijek predaleko od njih.

Oboista, dok nije bio Stari, prakticirao je jutarnju sobnu filskulturu. Dok bi on džogirao oko trpezarijskog stola majka je žonglirala oko porodičnih objeda, pripremajući se i za vlastite profesionalne obaveze.

Za abortuse na godišnjoj bazi kao „vid kontracepcije“ pripovjedač je kasnije saznao. Majka bi odlazila na njih i produžavala na posao...

Zbog Oboistinog specifičnog tvrdičluka majka bi kupovala posteljinu koju bi podijelila komšinicama i prijateljicama da je one, kasnije, u kuću donose kao poklon.

Socijalizam je bio zasnovan na pretpostavkama o jednakim mogućnostima, ali svaka porodica je nesrećna na svoj način. To nam ipak ništa neće promijeniti trenutak odlaska. Od voljenih se ne opraštamo uz gender akcioni plan. I nikada nismo za taj oproštaj spremni/e.

U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina tješićemo se ako su otišli prije nego što su prestali poznavati vlastitu djecu i prije nego što su došli u poziciji nesamostalnog obavljanja nužde.

„Ponekad kad se ne mrzimo tvrdoglavom ljubavlju“ reći će pripovjedač na jednom mjestu i tako u najkraćem ilustrovati sve o specifičnosti odnosa u primarnoj porodici.

Ni anesteziranje stvarnosti putem praćenja sapunica nije više kao što je nekada bilo. I dok smo svojevremeno imali gotovo familijarne odnose sa zvijezdama latinoameričkih serija koje su Balkanu dolazile u pohode, poput glumica koje su tumačile Esmeraldu i Kasandru, novi tržišni diktati učinili su da tok serije zavisi od toga da li će glumica otići trbuhom za novom ulogom u bolje paćenom projektu konkurentske produkcije.

Ferihini producenti otišli su korak dalje i seriju jednostavno nisu završili. U tom trenutku Oboistin sin je bespovratno „navučen“ na njen sadržaj. S ogorčenjem konstatuje: „Ne možeš započeti priču i onda je ostaviti neispirčanu. Sapunice nisu stvarnost. Stvarnost nam ne duguje ništa, ali od televizije očekujemo poštovanje“.

„Pišaj bože na naše veselje“ bio je Oboistin način da prokomentariše manjak sreće u određenim okolnostima. Kasnije će je u sličnim situacijama primjenjivati i sin, potvrđujući da nasljedne bolesti nisu jedini posao genetike.

„Pišaj bože na naše veselje“ izgovoriće sigurno i poneki čitalac kada se „Koncerti za obou“ primaknu posljednjim taktovima, ljut što je kraj i smijehu i tuzi koju razumije, ljut zbog toga što producenti Ferihe nisu sačuvali minimum dostojanstva svoje publike i ljut zato što se prije smrti još jednom mora otići po CIPS potvrdu o mjestu prebivališta.

Kristina Ljevak, Prometej.ba