Očekivano mnogo reakcija izazvalo je gostovanje Mikija Manojlovića u emisiji Persona non grata urednice Nataše Miljković na N1 Srbije. Pored rečenice da je Aleksandar Vučić Charles de Gaulle u odnosu na političare opozicije a koja je „obišla“ brojne portale, bilo je niz drugih „zanimljivosti“, od kojih je pomenuta možda najmanje problematična, jer o srpskoj se opoziciji, kao i nekima nama bližim, nema šta pohvalno reći. Mada izbjeći pohvalu bez glorificiranja druge strane i ne bi trebala biti stvar velikog umijeća, posebno ne za ličnost Manojlovićevog profila.

Brojna pitanja otvorio je pomenuti intervju. Poražavajuće je da su simpatizeri SNS-a Nataši Miljković zamjerili pitanje koje je glasilo – šta ste vi dobili, a odnosilo se na to šta je protuusluga za podršku Vučiću koju nijednom rečenicom tokom gostovanja nije eksplicitno demantovao. Natašino je pitanje, smatraju kritičari, bilo neprimjereno.
Upravo vrijeme Vučića i drugih vučića iznjedrilo je nova novinarska, prvenstveno televizijska „pravila“ koja podrazumijevaju ili besramno dodvoravanje sagovornicima_ama ili nasrtanje na njih kada se ne slažu sa njihovim mišljenjima ili ne pripadaju njihovom ideološkom spektru. Nataša nas je vratila u ono vrijeme prije, koje podrazumijeva mogućnost civilizovanog dijaloga uprkos međusobnim neslaganjima. Usput, imam dojam da je Nataša Miljković nastupila s pozicije dubokog poštovanja prema sagovrnikovom liku i djelu, nekoliko puta ga podsjećajući da je on Miki Manojlović. Na trenutak mi se činilo kao da je imala potrebu da ga zagrli i kaže mu – ti to ne trebaš da činiš, ti si mnogo veći od De Gaullea za siromašne. A možda sam u Natašino držanje učitala ono što bi bile moje riječi u sličnoj situaciji...

Čemu drama, mnogi su se i mnogo prodali, reći će neki, i treba ih podsjetiti da ti neki u našem kolektivnom pamćenju i kulturnom kodu nisu zauzimali mjesto koje Miki ima. On nije „samo“ Manojlović nego je i Miki Rubiroza i sijaset drugih uloga koje su determinirale filmski i televizijski ukus generacija gledatelja_ica zemlje koje više nema.

Miki Manojlović, zahvaljujući maestralnim ulogama u nekim od najboljih filmova jugoslovenske kinematografija bio je naša zajednička potvrda da smo imali neki prošli, bolji život. Čovjek koji je zbog neslaganja s politikom Slobodana Miloševića svojevremeno napustio Beogradsko dramsko pozorište sada izgovara rečenicu – danas i ovde je nepripadati nemoguće.

Taj isti čovjek prije pet godina kao predsjednik žirija Sterijinog pozorja nije dodijelio nijednu festivalsku nagradu. Mnogi smatraju da se time izbjeglo nagrađivanje Kokana Mladenovića. Danas to pravda suženim festivalskim okvirom i nemogućnošću da godišnja produkcija u Srbiji iznjedri svake godine tekst vrijedan Sterijine nagrade. Ispada da je Srbija u nemogućnosti da barem jednu scenografiju ili kakav kostim porodi dostojan visokih estetskih kriterija.

Vučić ima svoje medije i svoje cirkusante i oni mu služe da zabavljaju postojeće pristalice. Neko sličan meni će Ćirilicu Milomira Marića gledati tri minute i isključiti TV. Ali će Manojlovićev intervju pogledati do kraja. I možda pomisliti da je upravu. Malo drugačije zvuči kad Miki Manojlović izgovori da je danas ovde nepripadati nemoguće nego kad to kažu Marićevi žongleri i gutači vatre. Upravo je najveća šteta koju Manojlović i njemu slični čine umanjenje vjere u mogućnost promjene i stvaranje vjere u nužnost formiranja vlastite cijene ukoliko se ima čime trgovati.

I meni lično najveći je problem što ću se u 90 posto stvari prije sa njim složiti ili Biljanom Srbljanović kojoj takođe pripisuju naklonost predsjedniku, nego s ljudima koji su formalno na „mojoj strani“, a od aktivizma jedino imaju koreografiju. Zato su izdaje velikih bolnije. Sitne trgovine sitnih ljudi najčešće nikoga ne dotiču.

Zavidim današnjim mladim ljudima na njihovoj Tik-Tok koncentraciji, u njihovom svijetu zvijezde se smjenjuju brzinom smjenjivanja sadržaja na Instagram storyjima. I blago njima. S manjkom iluzija lakše je živjeti.

Za razliku od Srbije, u Bosni i Hercegovini stvari su drugačije samo u tome što su se naši najveći prodali prije 30 godina. Sada su ostale trgovine na malo. Granap princip. Posmatram ovih dana neke sitnošićarske aranžmane, kako mali ljudi preko malih ustupaka nastoje sebi osigurati malo udobniji svakodnevni život. I hipotetički, kad bi im nekim čudom proradila savjest, mogli bi sebi svijetla obraza da kažu – kad može Miki (na primjer) što ne bismo mi. Razgovaram s dvojicom kolega o trećem, s kojim smo donedavno dijelili svjetonazore, i pitam ih zar je moguće da bi dosadašnje rezultate taj treći stavio na kocku zarad privremenog uhljebljenja u nekom upravnom odboru. „Koliko ljudi bi to smatralo stavljanjem na kocku“, odgovaraju mi pitanjem.

Pored tih trgovina opšte prakse, postoje i specijalizovane, posebno izražene u zadnje vrijeme, zahvaljujući kojima se sve više demaskiraju jurišnici građanske progresivne misli, koje od tipičnih nacionalista samo razlikuje stepen obrazovanja. Iako nikada nisam polagala nadu u izbore u Bosni i Hercegovini, sljedećim se radujem, u nadi da će konačno široj javnosti postati jasnije šta je sve zamaskirano u probosanske ideje.

Zanimljivo je i kada moji ideološki saborci iz susjedstva anketiraju ljude koji ne zauzimaju ni tri posto javnog prostora koji posjeduju oni koji su se na veliko prodali, s pitanjem šta misle o izjavama Mikija Manojlovića, kako je u ovom slučaju bio upitan glumac Bojan Dimitrijević, široj javnosti poznatiji kao Pikac iz serije Vratiće se rode.

Bojanov odgovor na najbolji način sublimira pitanje trgovine biografijama.

„Pada mi na pamet tibetanska poslovica: 'Problem nije tamo gde ga vidiš nego odakle ga posmatraš.' Sinoć sam u skoro praznoj sali gledao jednu genijalnu predstavu i jako bih voleo da pričam o umetnosti koja jedva preživljava u polupraznim salama dok šund i primitivizam puni dvorane i arene. Umesto toga pitate me da danas komentarišem izjavu gospodina Manojlovića, juče izjavu gospodina Kusturice, a sutra izjavu gospodina Ristovskog. Dakle, da ja, običan umetnik, ocenjujem svoje najelitnije kolege koji očigledno žive fenomenalno jer podržavaju ovu vlast ili generalno svaku vlast i ne vide ili ih ne zanima kako živi narod. Oni će od svojih izjava imati koristi i biće upamćeni kao naši najveći umetnici dok ću ja od ovakvih izjava koje Vi tražite od mene imati samo štetu i biću zaboravljen još za života. Molim Vas da me ubuduće pitate o kulturi i umetnosti, a ne o rekla-kazala nekulturi“.

Ljudi često svoje izbore pravdaju strahom za egzistenciju. Koliko egzistencija uopšte ima smisla ako je napravljena na vagonu kompromisa, otprilike je glasilo pitanje koje sam jednom prilikom postavila Oliveru Frljiću. „Ljudi u svojoj osnovi nisu časni“, rekao mi je. I ta mi rečenica „zvoni“ godinama, i svakodnevno ima svoju potvrdu u stvarnosti.

„Zbog većinskog konsenzusa živimo u društvima u kakvima i živimo“, rekla je Dubravka Ugrešić u intervjuu za beogradski Nedeljnik dodajući kako bez anonimne većine ne bi bilo rata i kako se anonimna većina ne osjeća krivom. „A zašto i bi, kada se ni politička elita već trideset godina ne osjeća nimalo krivom. U rezultatu svi živimo u besramnim društvima. I naša će djeca biti besramna. (...) Naša realnost nije ni apsurdna niti je tragikomična, ona je naprosto besramna“, zaključila je u jednoj od najtačnijih savremenih dijagnoza jedna od najznačajnijih književnica današnjice.

Kućica na drvetu u šumi poput one što je napravio junak „Doplera“ Erlenda Lua često se u sveukupnom besramlju čini kao jedini izbor. Ili bi odlazak sa društvenih mreža bila neka savremena verzija šumskog egzila. Tako barem ne bismo vidjeli kako se ljudi prave mrtvi pored svojih besramnih odluka.

„Jeste li srećni“ bilo je sjajno i ujedno posljednje pitanje koje je Nataša Miljković postavila Mikiju Manojloviću. To je i pitanje koje bismo sami sebi trebali svakodnevno postavljati. Samo potvrdni a iskreni odgovor na njega mjera je ispravnosti naših odluka. A živjeti u uvjerenju da je nepripadanje moguće sam život čini itekako podnošljivijim.


Kristina Ljevak, Prometej.ba