Kada je svojevremeno pokrenuta hajka na Olivera Frljića povodom izvođenja njegove predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ na MESS-u, ponašala sam se kao dijete kojem je neko oduzeo džambo teglu omiljenog krem namaza u trenutku kada je prema njemu krenulo kašikom. Gostovala sam po televizijama, pisala tekstove, grmjela i sijevala, kao da mi je zadnje u životu.

Na reakcije nekog svijeta povodom predstave Zlatka Pakovića u Zenici, nisam mogla pronaći tragove nekadašnje sebe. I nisam osvijestila razloge dok Darko Lukić nije napisao Facebook post u kojem s razlogom spominje muk strukovnih udruženja i takozvanih liberalnih intelektualaca.

I jasno je da uvijek reaguju jedni te isti/e i da u svakom trenutku mogu pretpostaviti ko će reagovati. Indikativno je da ih sve lično poznajem i da nam za prevoz negdje ne bi trebao prevelik kombi. I da uvijek u takvim situacijama ima onih koji bi trebali da budu najglasniji, ali odjednom imaju šarenog veša na ruke oprati ili kakvih drugih ranije preuzetih obaveza. I postoje ljudi u koje uključujem sebe, koji se sigurno nikada neće uplašiti drugih i njihovih reakcija, jedino se plašim da smo sve umorniji/e i da je osjećaj besmisla i beznadežnosti nadmašio potrebu za reakcijom. Nažalost.

Nije mi ni na kraj pameti porediti Predraga Lucića i sebe, niti mislim da ijedna osoba pri čistoj svijesti sebi može priskrbiti taj luksuz, ali riječ je o dva iskustva koja su taj kontinuirani osjećaj beznadežnosti zacementirali. Prvo podrazumijeva hajku zbog nerazumijevanja Lucićeve satire u kontekstu Ahmića i mazanje blatom, da ne kažem nečim drugim, jednog od najčestitijih ljudi koji su ovom nesrećom od „naših zemalja“ hodali. Drugo je moje, kad sam ono bila četnik, i proglašena negatoricom genocida u trenutku dok sam se nalazila na komemoraciji i klanjanju dženaze u Potočarima 11. jula 2019. Doduše, nisam napravila selfi na mezarju, pa se možda ne računa. Ali ne računam ni ja da samo odlazak u Potočare išta sam po sebi podrazumijeva, ali valjda sam ponekad u životu uradila nešto zbog čega ne bi trebalo dovoditi u pitanje moj odnos prema genocidu i drugim anticivilizacijskim činjenicama, te pravnim presudama. Uradio je i Zlatko Paković, neuporedivo više i važnije od mene. Grmio je i sijevao protiv genocida u Srebrenici u sred Beograda. Ali kome je važno ako mu se to ne uklapa u kontekst, zapravo u odluku da se nekoga namaže blatom, da ne kažem čim drugim. Mogao se Paković i spaliti zbog zločina pa nekim čudom reinkarnirati i režirati u Zenici, opet bi bilo isto.

A onda sam pročitala tekst Benjamina Bajramovića, jednog od glumaca u predstavi „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“, u režiji Zlatka Pakovića, premijerno izvedenoj u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici i podsjetila se da pored ljudi koji u nikakvim uslovima još uvijek imaju vjeru u pozorište i viši smisao, kojima su pozorišni procesi prostor za lični rast a ne paradni odnos prema umjetnosti teatra, ja nemam nikakvo pravo na malodušje. Da nemam pravo zbog Bosanskog narodnog pozorišta o čijem je usudu i nacionalističkom teroru od „Svetog Save“ do naših dana pisao Dragan Markovina. Da nemam pravo zbog umjetničkog proletarijata i rediteljskog angažmana koji zaslužuju barem još neko slovo, ako ništa drugo onda zbog činjenice da rove i kopaju, da rade predstave koje ne služe samo za popunjavanje rijetkih vijesti iz kulture. Da se bave zločinima i jednih, drugih i trećih. Da Zenički glumci i glumice, kako je to rekla Borka Pavićević nakon premijere „Svetog S.“ u režiji Tanje Miletić Oručević i danas plaču, kao što su onda, u vrijeme izvedbe „Svetog Save“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Ne vladam statistikama, ali imam solidno pamćenje i mislim da je važno napomenuti i rodnu dimenziju zeničkog pozorišnog djelovanje. Sumnjam da bismo mogli negdje drugo u domaćem teatru pronaći toliko angažovanog ženskog umjetničkkog kadra, rediteljica, dramaturškinja i autorica teksta. I gdje se toliko odgovorno i smisleno bavi i zločinima nad nebošnjacima u pozorišnom susjedstvu i „mrskim“ socijalizmom koji je izgradio Fabriku a Fabrika grad, i istospolnom ljubavi, ženskom, u svijetu gdje se jedino heteroseksualnost uvažava. Ponekad pomislim da im je ukupna deprivilegovanost zbog nekoliko desetina kilometara udaljenosti od Sarajeva istovremeno i njihova najveća prednost. I ima nešto pomjereno i nadrealno u hodočastima na zeničke premijere, u odlasku u onu pozorišnu zgradu, u susretu sa Džamonjinim skulpturama ispred, u dodiru sa preostalim zrncima građanske kulture… Iako se pohvalih dobrim pamćenjem, ne mogu se sjetiti da li postoji neki ozbiljan dokumentarni film o Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Ponekad pomislim kako je svako zlo za neko dobro, i da proglasi poput aktuelnog, protiv pozorišta i umjetničkih nakana, koji uključuju i duboko nerazumijevanje teatra i ne samo njega, mogu biti od koristi. U ovom slučaju zato što se pozorištem uopšte bavimo. I što će novu predstavu, nadam se, vidjeti što više ljudi, kako u samoj Zenici, tako i na što više gostovanja. Koliko god napad na BNP i reditelja Zlatka Pakovića bio sraman, i pozorište i autor su štošta predeverali i nastaviće kako su i naučili. Ali kako ćemo mi sami sa sobom u ovom teatru apsurda koji svakodnevno živimo nešto je sa čim se moramo pozabaviti, ako uopšte ima prostora za nadu.

Dragan Markovina s pravom postavlja pitanje hoće li se sada u bosanskohercegovačkoj javnosti ukazati neka Borka Pavićević ili Milena Dravić da pruže otpor ovoj vrsti nacionalističkog udara na pozorište ili neće. Markovina aludira na njihovu reakciju tokom izvođenja predstave „Sveti Sava“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Te noći Borka Pavićević onima koji su htjeli spriječiti izvođenje zeničke predstave poručila je da će biti odgovorni za koncentracione logore. I kao uvijek, bila u pravu. U vrijeme dok su brojni drugi i tada imali šarenog na ruke.

„Ponekad se dogodi ona vrsta prizora koja ima takozvani upozoravajući efekt, kada u jednoj sceni vidite u kakvom stanju je ta sredina. To je bio jedan od najočitijih prizora kuda idemo i šta se dešava“, govorila je kasnije Borka napominjući kako desnica uvijek samo regrutuje i reprodukuje.

Puno će plastičnih kesa proteći našim rijekama dok se ponovo rodi nova Borka Pavićević, a do tada teško da će biti i njoj i njenim drugaricama sličnih, među kojima je bila i Branka Petrić u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. I kada bi kakva bosanskohercegovačka Borka provirila, ova sredina iskoristila bi toliko puta oprobane mehanizme da joj obesmisli svaki napor. Da joj priušti „toplog zeca“ u vidu diskreditacija i linča, u kulturi gdje se najčešće vrednuje gdje je ko bio 1992. godine. Neki/e su na tom talasu izgradili karijere i spadaju u moralne vertikale čija se amoralnost, poznata brojnim svjedocima i svjedokinjama ne preispituje.

Neće biti ni na ovom primjeru ni inače Borke Pavićević. Ovo je zemlja u kojoj se niko osim rijetkih organizacija civilnog sektora tokom i nakon rata nije pozabavio traumama porodica žrtava i onih koji su traume lično preživjeli. I kao kompenzacija im se dala moć odlučivanja o pitanjima za koja nisu mjerodavni. Pa kad oni ne odlučuju, onda se dosjete kvazi intelektualci da poentiraju, da tuđe stradanje poturaju kao argumente za nešto što napadaju a ne razumiju. Ovo je zemlja u kojoj će osoba koja je napravila vrhunske filmove o seksualnom nasilju u ratu nad Bošnjakinjama i o genocidu u Srebrenici biti proglašena nacionalnom izdajnicom. Jednako će proći i čovjek koji se bavi dokumentovanjem trauma djece koja su odrasla u ratu. Ovdje, ako te nije poslao Asim, najčešće i nemaš gdje da ideš.

I kada sam već krenula „razgovarati“ sa Markovinom, nadovezaću se i na dio u kojem piše da se rijetko kada, kao na primjeru Bosanskog narodnog pozorišta, potvrdilo da se istorija najprije dešava kao tragedija, a ponovljena u identičnom obliku kao farsa. Markovina spominje Žarka Lauševića, koji je tumačeći glavnu ulogu u zeničkoj predstavi „Sveti Sava“ zbog stalnih prijetnji kojima je bio izložen, na nagovor prijatelja, kupio pištolj i njime, u samoodbrani, ustrijelio dvojicu ljudi. Tim hitcima, iz šaržera napunjenog zbog prijetnji koje je pozorište prouzrokovao, ustrijeliće vlastitu karijeru, jednu od najraskošnijih glumačkih na južnoslavenskom prostoru.

„Od tog Svetog Save, Žarka Lauševića koji stoji na sceni JDP-a, ansambla Zeničkog narodnog pozorišta koji plače dogodilo se mnogo toga. Ali te pojave ne možete posmatrati izolovano; one su u kauzalitetu. I zato taj ansambl još plače. Svi mi još plačemo. Izuzev onih koji ne pamte ništa“, rekla je jednom prilikom Borka Pavićević u intervjuu beogradskom Vremenu. Borka je govorila i kako je bjekstvo od odgovornosti, bjekstvo od slobode. Vjerujem da smo zbog toga tu gdje smo. Zbog toga i dalje plačemo mi koji pamtimo. Zbog stanja kolektivnog bjekstva predstava „Sveti Sava“ još uvijek traje, samo se kostimografija ostrašćenih mijenja.

Kristina Ljevak, Prometej.ba