Poznajem ženu koja je duže od deceniju i po šutjela o traumi seksualnog nasilja kroz koju je prošla. O tome nije govorila partneru, porodici, najbližim prijateljima i prijateljicama. Bila je svjesna da joj je potrebna psihoterapijska pomoć, ali dok nije pročitala svjedočenja hiljade drugih žena koje su preživjele isto ili slično, ni psihoterapeutkinji nije rekla koji je stvarni razlog njenog dolaska na terapiju.

Pokušajte najtrivijalniju informaciju o sebi ne podijeliti ni sa kim barem sedam dana pa ćete vidjeti koliki je teret godinama ne govoriti o onome što trajno obilježi čovjeka, mijenja ličnost, definiše niz drugih odnosa, utiče na povjerenje prema ljudima...

Pokušajte onda zamisliti kako izgleda taj život u šutnji i strahu, u susretima sa zlostavljačem, u preispitivanjima koliko se vlastitim nečinjenjem stvorilo prostora za postojanje novih žrtava... I kako izgleda sa svim tim se nositi u društvu i društvima u kojima je nasilje normalizirano i u kojima se ženama ne vjeruje. U društvu u kojem žena, kada odluči da progovori o traumi seksualnog nasilja kroz koje je prošla, automatski ulazi u proces retraumatizacije i linča javnosti koja će za početak postaviti pitanje zašto nije ranije progovorila...

Tamo gdje se ženama ne vjeruje a na sudovima postavlja pitanje o navikama i oblačenju preživjelih prije seksualnog nasilja, u društvu koje se adekvatno nije postavilo ni prema onim ženama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu i koje su u miru dovođene u besramno ponižavajuće situacije pred domaćim pravosuđem i institucijama, u baš takvom društvu neko se usuđuje pitati zašto preživjela nije ranije govorila i da li, kada progovori, govori istinu. U baš takvom društvu neka će žena biti spremna proći kroz sve spomenuto da bi se „osvetila“ nekom muškarcu.

Ova nesretna 2021. godina, osim što nam je donijela nastavak pandemije, potrese, poplave, nepodnošljivu dnevnu statistiku umiranja... donijela je i prestanak tišine o seksualnom zlostavljanju.

Zahvaljujući nesvakidašnjem činu hrabrosti beogradskih glumica, najprije Milene Radulović a potom i Ive Ilinčić koje su podnijele tužbu protiv svog učitelja glume Miroslava Aleksića zbog seksualnog zlostavljanja i izašle u javnost s tom informacijom, nekadašnje studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Matea Mavrak, Ana Tikvić, Asja Krsmanović i Nadine Mičić iz čina solidarnosti prema koleginici pokrenule su Facebook stranicu pod nazivom Nisam tražila kako bi omogućile osobama koje su prošle isto iskustvo da o tome progovore.

Ono što je prostor internet sigurnosti i povjerenja učinio ni same pokretačice nisu mogle zamisliti.

Januar ove teške godine na izmaku, nama koje smo posebno posvećene ovoj temi, uglavnom je prošao u čitanju jezivih ispovijesti o traumama seksualnog nasilja nad ženama koje su gotovo uvijek dešavalo u poznatim i sigurnim prostorima.

Nakon Milene i Ive, te nakon autorskog dokumentarnog filma „Zaceli me“ u kojem progovara o iskustvu preživljenog seksualnog nasilja, glumica Danijela Štajnfeld odlučila je da podnese tužbu zbog silovanja protiv glumca Branislava Lečića. Presudan za odluku bio je poziv Branislava Lečića koji je uputio polaznicima_ama škole Miroslava Aleksića da pređu u njegovu školu.

Nakon toga je i glumica Merima Isaković, Lečićeva koleginica sa klase, podijelila s javnošću da ju je Lečić pokušao silovati tokom studija.

Više javno tužilaštvo u Beogradu odbacilo je prijavu Danijele Štajnfeld. Nakon odbačene prijave započet je medijski obračun Lečića sa Danijelom i svim neistomišljenicima_ama.

Pred kraj ove teške godine, u kojoj je zlatnim slovima upisana hrabrost žena da konačno progovore o seksualnom nasilju i uznemiravanju, čelništvo 38. Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom odlučilo je da u žiri pozove glumca Branislava Lečića.

Saznavši samo sat vremena prije izlaska na scenu da je u žiriju Branislav Lečić, ekipa predstave „64“ Ateljea 212, autorica Tena Štivičić i rediteljica Alisa Stojanović odlučili_e su da predstavu odigraju zbog publike, ali je nakon završetka pročitan proglas u kojem se ograđuju od svih daljih festivalskih aktivnosti.

Ova reakcija nije poslužila festivalskoj direkciji za preispitivanje vlastite odluke niti za izvinjenje publici i struci. Ovaj čin protesta bio je povod za obračune autora festivalskih tekstova na zvaničnoj stranici Susreta sa neistomišljenicima_ama.

Zahvaljujući tome, iz dana u dan iz žiriranja su se izuzimali umetnici_e ili kompletne teatarske kuće.

Ovaj čin strukovne i ljudske solidarnosti najbolja je regionalna postratna teatarska koprodukcija. Poruka koju su poslali_e svojim kolegicama i svojoj publici dragocjen je čin ljudskosti u nevremenima i radost ovog skoro kolektivnog protesta ne može umanjiti ni činjenica da je rukovodstvo Kamernog teatra 55 odlučilo da prihvati nagrade, uprkos odluci reditelja i autora romana po kojem je nastala predstava „Schindlerov lift“ Kokana Mladenovića i Darka Cvijetića da se izuzmu iz kompeticije, što je podržao i dio ansambla i autorskog tima.

Jako je teško povezati sve odluke i istupe Teatra Distrikt kako je moja drugarica i novinarka Ines Baždalić sjajno, u najkraćem, imenovala ove Brčko eskapade. Trenutno se valjda festivalskoj direkciji trebaju javiti oni koji ipak žele prihvatiti nagrade, nakon što je o njima odluku doveo dvočlani žiri. Naime, iz žirija je istupio dramski pisac i profesor na ASU Almir Imširević, dok su do posljednjeg čina u Brčkom ostali Lečić i Robert Raponja koji se pravio mrtav.

Za neupućene važno je napomenuti da je Teatar Distrikt jedina pozorišna manifestacija u BiH sa novčanim nagradama za dramske umjetnike_ce te i kroz finansijsku prizmu treba posmatrati cijelu zgodu, važnost nekima da se „ne zamjere“ i spremnost mnogih da se „zamjere“.

Osim pitanja tretmana žena koje su se usudile progovoriti o seksualnom nasilju, ovogodišnji susreti, nadam se, otvoriće i pitanje načina rada i meritornosti rukovodstva rijetke pozorišne smotre sa ozbiljnim budžetom u državi, te pitanje autorske autonomije i dostojanstva, odnosno toga da li su etičke obaveze iznad onih koje su ugovorom definisane.

Iako je svima osim poštovateljima i kreatorima odluka Teatra Distrikt jasno da problem seksualnog nasilja nije nešto što se dešava „tamo negdje“ i „nema veze s nama“ ipak treba napomenuti da su pokrenuti i bosanskohercegovački sudski procesi i da se čekaju prva ročišta po optužbama za seksualno nasilje i uznemiravanje. I iako se u javnosti još uvijek, s razlogom, ne govori o njima, ne znači da oni ne postoje. Zbog toga, gotovo sa sigurnošću mogu tvrditi, da sljedeći Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom neće biti potvrda o našem kratkom pamćenu.

Kristina Ljevak, Prometej.ba