„Jedno znam: da je moja Farah imala 'barem malo' sretniji život, danas bi bila živa. To znam, jer mi je to rekla. Stajao sam kraj njenog kreveta u bolnici Podhrastovi. Pričala mi je o neni koja je ležala kraj nje, o tome kako je dobra žena grlila Marka Vešovića kada je došao posjetiti Farah. Pričala mi je o staricama koje umiru prigušujući samrtni ropac, kao da se stide. Pričala mi je o mladićima i djevojkama koji leže na spratu, o njima koji su u 21. vijeku oboljeli od tuberkuloze. Pričala mi je, onda se pridigla iz kreveta i rukom pruženom ka prozoru zahvatila čitav grad u kotlini, i čitav svijet iza. Sve ti je to od jada i tuge, rekla je, sve ti je to od jada i tuge“, napisao je Andrej Nikolaidis u jednom od najdirljivijih tekstova na našim jezicima objavljenim u posljednje dvije decenije, a povodom smrti Farah Tahirbegović u junu 2006. godine.

Danas je 6. april i da je moglo biti drugačije, Farah bi danas proslavljala četrdeset deveti rođendan. Istovremeno sa Danom grada i svim ostalim šestoaprilskim podsjetnicima na muku koja se ovdje svakodnevno živi, tugu i jad od kojeg se umire u Podhrastovima ili na nekim drugim mjestima.

Prečesto se sjetim ovog Andrejevog teksta. Prečesto imam povoda da zamišljam Farah kako pokazuje rukom prema gradu. Najtačniju dijagnozu dala je u vrijeme kad smo još mislili da ima nade. A najviše sam se tih riječi sjećala tokom prve godine pandemije kada sam najmanje jednom mjesečno prolazila isti trijažni punkt na DIP-u sa onkološkim pacijentima_cama. Ljudima na čelu ne piše da imaju rak i najčešće nemamo predstavu koliko je među nama oboljelih. I gledajući ih kako strpljivo čekaju u redu da bi primili svoju hemoterapiju koju ko zna kako će podnijeti, razmišljala sam o tome kako se ni po pogledu ni po držanju ne bi moglo naslutiti da su pored mene ljudi sa smrtnim dijagnozama. Izgledali su jednako kao i ljudi koji čekaju u redu ispred CIPS-ovog šaltera.

Prebirala sam ovih dana po sjećanjima iz prvih dana onog aprila. Dominantno je vezano za komšiju koji se, kao iz ničega stvorio u našoj trpezariji jedne večeri, deklamujući poput partizanskog kurira na zadatku: „Ako noćas jave kruška je pala, moramo da bježimo“. Bila je to lozinka koju je smislio neko dokon iz naše lokalne zajednice, a komšija savjesno prenosio dalje. I bilo nam je smiješno. Kasnije ćemo, kako to obično biva, oplakati. Ovaj put kolektivno.

Kada je počeo rat imala sam nepunih 12 godina. Moja mama je imala deset manje nego što ja imam danas. Da sam ikakvom dječijom intuicijom mogla predvidjeti u čemu će nam proći narednih 30 godina, nikada ne bih molila sve bogove da nam ne odobre vize za zemlje za koje je mama aplicirala. Meni nikada ništa nije bilo ljepše od Sarajeva. Što je najtužnije ne samo kad mi je bilo 12.

„Ovo će biti jedan mučan mir sa vrlo nestabilnom državom, ako je i bude. Ona država o kojoj se fantazira, a to je predratna BiH, jeste cilj mjeren astronomskim udaljenostima. Ono što je vjerovatnije jeste mir nastao prvenstveno od umora materijala i međusobnih političkih koncesija. To će biti jedna sužena i sakata država, koja će, ako se uspostavi, biti proizvod vrlo nezrelog i nemoralnog kompromisa. Mir će biti nepravedan, a može biti samo nametnut. Takav mir ne može dovesti do demokratskog društva“, rekao je u februaru 1995. profesor Zdravko Grebo, na šta nas je podsjetio Boro Kontić, autor knjige „Grebo“ koja je, između ostalog, i potvrda koliko nismo sposobni da čujemo. Postoji li danas nešto čime bismo mogli demantovati pokojnog profesora i ono što je rekao devet mjeseci prije postizanja mirovnog sporazuma u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson?

U posljednjih dvadeset pet godina privida mira naučili smo da je najvažnije da ne puca i taman kad bismo malo k'o došli sebi i osvijestili da imamo pravo na više, desila bi se kakva komemorativna aktivnost bez mjere i stila (uz časne iznimke) i onda nastavimo uživati u privilegiji životarenja.


Znamo li koliko je uopšte među nama onih koji su preživjeli strahote i koji svoju traumu nisu razmijenili za nešto, nego se svakodnevno bore za izgradnju društva u kojem bi život imao malo veću vrijednost, a življenje više smisla. Jedan od njih je Edin Ramulić



Naša kultura sjećanja često više podsjeća na prijetnju živima nego na odavanje počasti žrtvama. Ona je ispolitizirana i privatizirana. Kao i država koje se najčešće bojimo. Naša veza s njom nisu praznici, ne postoji identifikacija preko nacionalnih simbola, dok se intonira naša himna svako pjeva što mu je srcu blisko. Ja onu parodijsku verziju Zoke Ćatića.

Mi državu doživljavamo isključivo kroz obaveze koje prema njoj imamo. Pokorno stojimo ispred svake kockice u nepreglednom mozaiku bosanskohercegovačke birokratije. I ne čudi što između ljudi sa smrtnim dijagnozama i onih ispred CIPS šaltera nisam vidjela razliku. Ona i ne postoji. Život u Bosni i Hercegovini je sam po sebi smrtna dijagnoza.

Događaj koji je itekako imao smisla u šestoaprilskim reminiscencijama je izložba „Tragovi humanosti“, sinoć otvorena u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru. Autori Damir Šagolj i Rémy Ourdan posvetili su se Jevrejskoj zajednici i podršci koju je pružala građanima_kama Sarajeva tokom opsade. Izložba je u najkraćem posveta onima koji su univerzalne vrijednosti stavljali ispred svih podjela. Ova izložba podsjetila me je na to koliko je malo prilika u kojima se govori o dobrom. Koliko se uopšte bavimo pravednicima, valjda jedinom što vraća vjeru u smisao života i ljudskost. Koliko se bavimo ljudima koji su spremni rizikovati vlastiti život da bi spasili drugog čovjeka.

Koliko se trebalo „nasaditi na glavu“ da bi sportska dvorana u Novom Sarajevu dobila ime Goran Čengić? Koliko će njih „i s jedne i s druge strane“ sebi uzeti za pravo da s nekoliko poganih riječi pokušaju skrnaviti ono što je učinio Srđan Aleksić?

Znamo li koliko je uopšte među nama onih koji su preživjeli strahote i koji svoju traumu nisu razmijenili za nešto, nego se svakodnevno bore za izgradnju društva u kojem bi život imao malo veću vrijednost, a življenje više smisla. Jedan od njih je Edin Ramulić, na primjer, i da se ja nešto pitam ne bi se organizovao nijedan komemorativni događaj bez konsultovanja s njim. Ali Prijedor je daleko. I među traumama su napravljene granice.

Danas je 6. april. Trideset je godina prošlo od posljednjeg dana našeg prošlog života. Šesnaest je od smrti Farah. Bilo bi divno da nikada nije bilo povoda da izgovori jednu od najtačnijih rečenica našeg kolektivnog iskustva. I da joj danas možemo čestitati rođendan. Umjesto da sabiramo koliko ih je u međuvremenu otišlo od jada i tuge.


Kristina Ljevak, Prometej.ba