Na početku mog upoznavanja s Krajinom srela sam u Bihaću, zahvaljujući televizijskoj reportaži, neku sjajnu ekipu ljudi s kojom smo uz tradicionalno krajiško gostoprimstvo nastavili druženje i nakon snimanja.

Većina događaja koje su nam prepričali podrazumijevala je njihova nenajavljena izbivanja iz kuće, nekada i višednevne prirode. Kada sam ih pitala kako se opravdaju kada se konačno na kućnim vratima pojave, jedan je rekao da se u ekstremnim prilikama nikada ne vraća bez dvije kante polikolora. Trvor koji podrazumijeva krečenje i nervoza koju izazove neutrališu ljutnje koje su krečenju prethodile.

Mnogo prije nego što ću saznati za ovu netipičnu conflict resolution metodu, moje ratno djetinjstvo podrazumijevalo je i posvećeno praćenje mirovnih pregovora.

Danas se roditelji opravdano plaše televizijskih i internetskih sadržaja koji bi mogli negativno uticati na ponašanje njihove djece i potpuno ih razumijem, ali ako im je za utjehu neka se sjete da su oni rat posmatrali uživo, a mirovne pregovore putem TV ekrana onda kada je bilo struje.

Moja najveća dilema iz tih godina, koju na sreću nisam izgovorila naglas jer bih izgubila status pametnog djeteta, uključivala je pitanje kako naši politički predstavnici odlaze na mirovne pregovore i ne strahuju da će jedni od drugih poginuti. Da li im zemlje u kojima se pregovori odvijaju garantuju bezbjednost, da li ih prati obezbjeđenje, šta ako im pobjegnu „naši“ pa se međusobno pomlate, kako uopšte mogu sjediti zajedno za stolom dok im narod ratuje? Eto, takve su mene muke mučile dok su oni obavljali shopping po najreprezentativnijim bjelosvjetskim trgovinama i pili viski. Jedino gluplje od toga možda je bilo pitanje petogodišnje mene – da li momci na sastanak sa djevojkom nose ceker ako već djevojka nosi tašnu, ali zahvaljujući savremenim modnim trendovima to me pitanje za razliku od onog prvog ne čini glupkom nego vizionarkom.

Slično razmišljanju o mirovnim pregovorima, uvijek sam se pitala kako se ponašaju politički protivnici tokom i nakon televizijskog gostovanja u kojem su se dobro međusobno izvrijeđali. Šta rade dok idu reklame, kako odlaze iz studija kada se ugase kamere...

Iako sam imala sve prilike svijeta da to i ranije saznam, odgovor sam dobila tek nedavno.

Bez namjere da se bavim načinom njenog novinarskog rada i činjenicom da je taj podatak mogla ranije podijeliti sa gledateljstvom, novinarka Olja Bećković, gostujući u podcastu Galeba Nikačevića rekla je kako je 70 posto političkih protivnika – njenih gostiju, čak i devedesetih godina odlazilo po završetku emisije na neformalna druženja.

Ja se kao i većina svijeta koji voli za sebe vjerovati da je normalan družim sa prijateljima. Zahvaljujući pitanjima na mom nedavnom televizijskom gostovanju sjetila sam se nekih epizoda koje ovdje pominjem, a jedna od njih uključuje ljetovanje u Španiji. Bili smo tamo u isto vrijeme kad i srednjoškolci_ke na ekskurziji.

Kada su se srele bosanskohercegovačka i srpska ekipa došlo je do muzičkog obračuna kojem je prethodila neka svađa. Bio je maj nakon netom završenog Eurosonga pa se omladini prigodnim učinilo da se nadmeće u izvedbi „rivalskih“ pjesmi.

Ovi iz Srbije su pjevali Joksimovićevo „Lane moje“, dok je naš tim odgovarao Deenovom „In The Disco“. Iz daljine je to bila samo omladina koja pjeva na obali mora. Da je u pitanju bila „drama“ saznali smo prisluškujući zajapurenu adolescentkinju koja je objašnjavala drugarici koja je propustila okršaj – kako „smo mi njima In The Disco, a oni nama Lane moje“, pa sve tako zadihano po nekoliko puta.

Moji prijatelji_ce i ja smo dugo nakon toga za svaku besmislenu situaciju umjesto nekog očekivanog komentara izgovarali naslove ovih pjesama, imitirajući dinamiku izvorne interpretacije.

Na jednakom nivou mi je i muzički performans u režiji Milorada Dodika u ovoj predratnoj atmosferi koju su združenim snagama kreirali politika i mediji. Izgleda da nam je malo sumorne statistike o smrti zbog posljedica pandemije COVID-a pa bismo dodali još koji uzrok.

I sve me je vratilo citatu koji mi decenijama odzvanja u glavi: „A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat“, ovo su posljednje rečenice u romanu „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. Izgovara ih Ljuba Vrapče koji je nakon porodične tragedije i uzimanja pravde u svoje ruke morao da ode van Jugoslavije.

I da se uzda jedino u rat.

Ta nada ostaje i ovima koji bi sada „malo“ ratovali, s tim što su oni i rukama i nogama uzimali sve što su stigli.

A i mimo njih – nasljednika nekadašnjih mirovnih pregovarača, mnogo je onih kojima bi jedan „mali“ rat sasvim dobro došao. Da „premoste“ do penzije. Jer su se u ratu profesionalno realizovali, pa im po završetku nestalo referentne tačke. I produžeci bi im se fino uklopili. Ako prežive. A svi računaju s tim da će preživjeti. Ponašaju se kao da imamo po nekoliko života, kao da nismo ovaj jedan jedini potrošili na rat i pripradajuće mu poraće.

Jer ne zaboravite, nakon televizijskih igrokaza u kojima se za vratove hvataju, oni odlaze na pićence. Tako je vjerovatno i nakon skupštinskih varošarija.

Oni se najduže i najbolje poznaju.

I jedino onima koji_e se ratu ne raduju ostaje nada u neku kolektivnu alternativu kantama polikolora, da se neko pojavi, mobiliše nas i upravi ka konstruktivnom. Ako boje, koliko je nama potrebno, uopšte bude.

Kristina Ljevak, Prometej.ba