Nemam naviku pisati o onome što nisam vidjela ili pročitala, ali o većini ovoga što Nataša Škaričić spominje, razmišljala sam onog trenutka kada sam vidjela vijest o Acinoj knjizi. Sama bih bila nešto blaža od Nataše u ocjeni Stankovićevog rada, bilo koji novinarski format, a posebno najzahtjevniji, koji traje toliko dugo, zaslužuje poštovanje, ali to svakako nije tema. Usput, ne bih znala ovako posložiti i argumentirati Natašinim načinom.

Iz vlastite nemuštosti i osjećaja mučnine prilikom eksploatacije bilo koje teme vezane za mentalno zdravlje i duševne poremećaje, mogu samo reći, u nadi da griješim, da mi je tu nešto duboko pogrešno. Malo mi dođe kao i bogati plaču... I nimalo nisam sigurna da ovakve knjige (napominjem, nisam pročitala) služe destigmatizaciji duševnih poremećaja. Knjiga možda služi, cijela kampanja nikako.

O većini stvari koje su me pregazile u životu nisam javno govorila, ne zato što imam problem s tim, a internet mi je svjedok da nemam ni najmanji, nego zato što sam u svakom trenutku svjesna vlastite privilegovanosti. Kada o bilo kojem problemu, osim ako je riječ o nekom ekstremnom iskustvu, govori privilegovana osoba, onda po meni, taj problem postaje manje važan i inklinira estradizaciji. Iz svega na temu ove knjige nisam shvatila elementarnu stvar, da li je riječ o funkcionalnoj ili kliničkoj depresiji. Jer kad je u pitanju klinička, nema nelagode, gušenja i ostalih asesoara u studiju. Kad je klinička, buraz moj, ti si u krevetu kući i gledaš u plafon.

Pričati o depresiji u okviru nelagode u studiju može biti samo kontraproduktivno ljudima koji leže u krevetu i gledaju u plafon. Tako naime izgleda depresija. Depresija je kada se 40 dana ne možeš počešljati. Nekada i duže. O manifestacijama različitih oblika duševnih poremećaja bih mogla danima. I bila bih najsretnija kada ništa o njima ne bih znala.

I još nešto, što nema nužno veze sa ovom knjigom. Postoje iznimni ljudi koji imaju duševne poteškoće, istorija ih je puna. I potpuno prosječni ili ispodprosječni ljudi koji ih imaju. Romantizacija bilo kojeg oboljenja nikome ništa nije donijela. Pomoći ljudima koji imaju poteškoće jedino je što donosi dobro. Pitati prvog/prvu do sebe kako je, mogao bi biti početak tog dobrog procesa.

Zahvaljujući popularizaciji tema vezanih za mentalno zdravlje, otvara se široka poljana prostora za manipulaciju. Znam čovjeka koji danas govori kako je važno potražiti pomoć kada se ljudi ne osjećaju dobro, iako je smatrao da su odlasci na psihoterapiju njegove žene ubijanje vremena, a on sam, ni mrtav, nije bio spreman otići potražiti pomoć. Danas takođe pruža savjete nesretnicima_ama koji_e mu se obrate, jer se u međuvremenu uspostavio kao autoritet za suicid, u zemlji u kojoj se stručnjak_inja može postati za pet dana, kada se odluči.

Znam takođe osobu koja se na početku vlastitih dvadesetih godina srela sa psihičkim poteškoćama prvog srodnika, i kojoj nijedna osoba iz oblasti medicine na neuropsihijatrijskoj klinici gdje je srodnik bio hospitalizovan, nije znala reći da li će on ostati doživotno tako lud kao kupus ili ima nade.

Dočekivao bi je pjevajući „Hajde da ludujemo ove noći“, zajedno sa društvom iz istog akutnog odjeljenja. Doktorica, šefica odjeljenja, koja je cijeli život provela na najtežem pacijentima_cama, nije napisala nijedan naučni rad, uprkos nesvakidašnjem obilju materijala kojem je svjedočila. Istovremeno, nikada nije ni noge depilirala. Što je takođe, mom prijatelju, stvaralo stanoviti osjećaj nepovjerenja prema pozitivnom ishodu liječenja njegovog srodnika.

Znam i iskustva ljudi koji su imali dva člana porodice na terapiji kod istog ljekara. Jedan član je pretekao, drugi već dugo ore nebeske njive nakon suicida. Zašto se kod najbližih srodnika desio potpuno drugačiji ishod liječenja kod istog doktora, teško da iko može znati. I teško da će nam bilo koja osoba, sa napadima panike u studiju, moći razjasniti.

Svjedočimo i demonizaciji antidepresiva, mi narod koji sam sebi prepisuje antibiotike, sablažnjavajući se nad činjenicom da se oni na Zapadu dodjeljuju pacijentima u vrlo ozbiljnim stadijima bolesti.

Nedavno mi je prijateljica, posvećena različitim metodama rada na sebi, od psihoterapije do šamanizma, rekla kako je umorna i kako bi bila najsretnija kada bi zaista postojala tableta koja bi mogla odmah ublažiti njenu bol. Koju čak ne zna ni verbalizovati, ali boli, godinama.

Iako sam napomenula da ne govorim o vlastitim specifičnim iskustvima zbog privilegovanosti koju mi je univerzum podario, spomenuću jedan fragment, koji je, hvala nebesima, dio moje prošlosti.

Za sve što mi nije bilo jasno tokom mog odrastanja, a što mi se dešavalo, moja mama je imala odgovor da je to imanentno izuzetnim ljudima ili da prebrzo rastem. S obzirom na to da sam od rođenja vrtoglavo stremila ka svojih današnjih 180 centimetara visine, vjerovala sam da je i ovo prvo tačno. Cijeli život sam težila potvrdi da sam pametna.

Moja prijateljica, nakon iskustava paničnih napada, srela je psihijatra koji joj je rekao da se pametni ljudi mogu lako izboriti sa njima, i da je najvažnije kada se napad desi, zaroniti u njega.

Zbog specifičnih životnih okolnosti, ja sam svakog dana svog života, otkako sam saznala da panični napadi postoje, bila spremna na njih. Usput nadajući se da ću potvrditi da se inteligencijom može protiv beštija. Sjećam se svih detalja, kao da je bilo juče, a prošle su godine, kada se desio prvi. Bila sam na nekom prijemu u jednom od najljepših sarajevskih hotela. Krenuo je i ja sam ga, panični napad, pitala gdje je bio do tada. Sišla sam u prizemlje hotela, daleko od ostalih uzvanika, i izborila se.

Naredni su se događali na svakih nekoliko godina. Kada se desio najozbiljniji rekla sam sebi da je važno saznati šta je okidač. I nakon što sam se izrazgovarala sa sobom shvatila sam da su iznevjerena očekivanja.

Posljednji panični napad sam imala u trenutku dok sam jednu kćerku nosila u naručju a druga mi je bila u kenguru ili kako se već zove ono u šta se smjeste djeca i izgleda kao da smo ruksak umjesto na leđa stavili naprijed.

Do ulaska u stan dijelilo me je nekoliko stepenica. I izgledale su kao put bez kraja. I ta spoznaja nemoći, u trenutku najveće odgovornosti u životu, a što je posljedica pogrešnog izbora i iznevjerenog očekivanja, bila je istovremeno jedna od najvećih lekcija u dotadašnjem iskustvu. I signal da se bježi iz gliba koji će progutati sve osim paničnih napada, koji bi mogli ostati jedina konstanta mog života.

Panični napadi su kurac od ovce u odnosu na druge psihičke poteškoće koje ljude zadese. Zato i pišem o njima. Pisala bih i o drugima da nema onog mog statementa o privilegovanosti s kojom treba oprezno prilikom tretiranja važnih tema.

Danas sam pričala sa mužem o niskobudžetnim aviokompanijama i avionima koji unutar njihove flote izgledaju kao leteći tramvaji. Kaže on kako je svakako svejedno, jer to je trenutna smrt kad se dogodi. Kažem ja kako to nije nimalo utješno nekome ko ima strah od letenja.

Pored nas žive ljudi koji na autopilotu nekako pokušavaju živjeti svoje živote. Obilje potencijalnih radosti im promakne zato što nisu imali kapaciteta uživati u njima.
Postoje ljudi koji po nekoliko godina ne smiju izaći iz kuće. I oni koji ne smiju sami zaspati u prostoriji, a odrasli su.

Postoje vagoni nesreće s kojom se ljudi nekako nose. I njihovi bližnji. Većina njih nikada neće biti u prilici da pogleda u kameru, vidi crvenu lampicu i kaže dobar dan ili kakav drugi pozdrav. Ajmo malo misliti na njih, koliko god nam je važno da vlastitoj boli damo pozornicu. Jer nije sve show, ponešto je i život. Koji nerijetko zna biti jebeno težak.

I neke emisije se odrade nakon što voditelj obavi telefonski razgovor sa jednom od najbližih osoba, koja će se po završetku poziva ubiti. I još jedna se snimi na dan sahrane. I živi se sa činjenicom da se moglo nešto pokušati spriječiti a nije, zato kažem – napadi panike i depresija koja nije klinička, su zaista kurac od ovce. Ponosna što sam konačno opsovala ljudski u tekstu. U nadi da je i to početak procesa mog stvarnog izlječenja.

Kristina Ljevak Bajramović, Prometej.ba