U petak smo ličili na grad. U Figurama je promociju knjiga imao Boris Dežulović. Ispred Narodnog pozorišta premijerno je izveden mjuzikl Kosa. U Historijskom muzeju otvorena je izložba fotografija Nedžada Horozovića uz nastup Kralja Čačka. Na izložbi su predstavljene fotografije Beograda i Sarajeva, kao rezultat intimnih autorovih veza sa ovim gradovima, daleko od opštih mjesta naših „pomirenja“.

U grad su stizali dragi ljudi sa različitih strana, oni_e koji su davno subotnju Bh. povorku ponosa upisali u vlastiti kalendar, ne tražeći izgovore da je propuste, naprotiv, propuštajući neke druge stvari, svjesni_e koliko su dolazak i podrška važni. U taj isti petak, Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Dežava objavio je presudu kojom je okončao pola stoljeća staro pravo na pobačaj u cijeloj državi. Pobačaj nije zabranjen, ali pojedine države sada mogu same dopustiti ili ograničiti prekid trudnoće. Očekuje se da će pola država uvesti ograničenja i zabrane, a milioni žena u SAD-u izgubiti dosadašnje zakonsko pravo.

Nakon državne intervencije u ženske reproduktivne organe i pravo donošenja odluke koje se isključivo njih tiče, vrlo je očekivano da na red dođu međurasni i istospolni brakovi, o čemu je sa zabrinutošću govorila američka potpredsjednica. Za razliku od nje, bivši američki predsjednik Donald Trump kazao je kako je „presudu donio sam bog“. U vremenu “božjih zakona” po Trumpovoj mjeri, solidarnost i otpor su ključni. To naravno nije jasno kasirki koja se u subotu žalila na „blokadu grada“ zbog „dolaska pedera“. Ona naravno ne zna da bi borba za prava LGBTI osoba trebala biti i njena borba. I da bi u društvu koje poštuje prava manjine bilo sigurno i više slobodnih dana i manje prestajanih sati u njenom životu. Ovako ona i njoj slični misle da im je neko oteo dugu, pa se u namjeri „vraćanja duge na svoje“ organizovao protestni skup povodom održavanja povorke ponosa.

Za to vrijeme, tamo gdje je duga na sigurnom, bilo je sigurno, vedro i veselo. Vidim da se ljudi bave brojem učesnika_ca, primjećujući kako ih je manje ne samo u odnosu na prvu nego i na drugu povorku. Ja se tim ne zamaram. U ovom društvu bez političke svijesti i odgovornosti i hiljada ljudi je sasvim dovoljna. Dovoljna je snaga i spremnost da se barem jedan dan odmaknemo od ličnih udobnosti i privilegija koje život većine podrazumijeva, dignemo stražnjicu sa otomana i sat vremena prošetamo za one koji_e u ovoj zemlji nemaju elementarna prava.

Meni je povorka ponosa istinski praznik, prilika da budem okružena istomišljenicima_ama, da vidim drage ljude, da se izgrlimo nakon dvogodišnje distance. Na ovogodišnjoj povorci posebno su me obradovali susreti sa trans osobama čiju sam tranziciju pratila od samog početka. Iza njih je nezamislivo težak put i snaga koju su imali za njegov prolazak nas obavezuje na podršku. Radovali su me i neki premladi ljudi u prvom redu vesele kolone. Oni_e koji sutra neće živjeti lažne živote, zaštićeni sigurnošću hetero brakova.

Sve je bilo i previše dobro da bi zaista ličilo na Sarajevo i bh. stvarnost općenito. U kasnim večernjim satima na društvenim mrežama dočekao nas je Zahiragićev performans povodom performansa ispred Narodnog pozorišta. Bauk ćuna kruži gradom, mogao bi mu biti naslov.

Nisam se tim čovjekom bavila ni kada se on svakodnevno mnome bavio, misleći da ljudima poput njega ne treba davati ni prostor ni pažnju. Znala sam i tada, kao što znam i danas da je opasan, jer za razliku od nekih drugih koje će partija kada zatreba uvijek pustiti niz vodu, na ovog mladog jurišnika oni ozbiljno računaju. A jurišnik ne ostaje dužan. Pogledala sam trećinu njegovog video zapisa i zaključila da mu je potrebna stručna pomoć. Njemu ili nama koji dozvoljavamo da živimo u društvu u kojem je moguće da Zahiragić interveniše povodom umjetničkog čina i sablažnjava se zbog obnaženosti umjetnika.

Sramota me je ljudi koji su ovjenčani nagradama stigli u kasabu i pretrpjeli poniženje i kaznene prijave. Sramota me je isprike organizatorice događaja, koju poznajem i u čiji umjetnički kredibilitet ne sumnjam. Ispričala se vjerovatno poučena iskustvom nas koji_e to u različitim situacijama a pod teretom optužbi sa istog izvora nismo učinili_e. Nepodnošljivo je znati da živimo u gradu u kojem će zaista o bilo čemu sutra sud donositi harisi zahiragići. Odnosno donose već danas.

Prije dvadeset jednu godinu Vlasta Delimar izvela je u Zagrebu performans „Lady Godiva“ jašući naga na bijelom konju kroz grad. Prije četrdeset jednu godinu kratku performativnu šetnju upriličio je i Tomislav Gotovac i napravio rad „Zagreb volim te“. Istina, Gotovca je privela policija zbog remećenja javnog reda i mira, ali ovaj podsjetnik se nalazi ovdje kako bi skrenuo pažnju na tradiciju eksploatacije vlastitog tijela u službi umjetnosti čak i na našem retrogradnom južnoslovenskom prostoru. Bez umjetnika_ca koji su bili_e spremni na iskorake u svakom smislu, i ovo nakaradno društvo bilo bi još gore. Neko ko je „redovna mušterija u pozorištu“ trebao bi znati da umjetnost nije samo mrtva priroda u ulju na platnu.

Nadam se da su se domaći umjetnici_e vratili_e sa vikend izleta i da će imati neku smisleniju reakciju povodom poniženja koje su pretrpjele njihove slovenačke kolege.
U protivnom, za svoje buduće programe moraće konsultovati Zahiragića lično. Da im odobri.

Solidarnost i podrška trebale bi biti ključne riječi našeg preživljavanja u ovom besramnom svijetu. Ponekad je dovoljno čuti ljude šta nam govore, i dati im priliku da govore. Žene, tradicionalno ušutkivane i obespravljene, premalo i u najbližem okruženju imaju prostora da nešto kažu. Mogućnost da čujemo jedna drugu sinoć nam je pružila Crvena, feministička organizacija koja u okviru svojih novih aktivnosti pod nazivom Feministika nastoji, između ostalog, obezbijediti ženama udoban prostor i vrijeme za razgovor i druženje.

U sigurnosti i udobnosti jednog porodičnog dvorišta koje se ljubaznošću vlasnice transformiše u zajednički prostor, pričale smo o onome što nas muči, plaši, raduje i osnažuje. Poput grupne terapije sa pažljivo osmišljenom trpezom. Da nas pripaze jer često zaboravimo pripaziti sebe. Bilo je utješno nakon postprajd euforije i mraka zbog bauka ćune.

Nije još sve izgubljeno, pomislila sam sinoć. Samo će nam trebati jako mnogo snage za nove borbe koje su izgleda naša jedina konstanta.


Kristina Ljevak, Prometej.ba