Imala sam dvadeset godina, i prvi put u životu, u jednom radijskom programu, čitala sam vijesti. Nesigurno i nevješto kako to obično prvi put biva. Nakon tog mučnog iskustva prišla mi je muzička urednica i rekla: „Ovo je bila katastrofa.“

Poslije toga nikada više nisam čitala vijesti. A evo prilike da kažem kako mi je to uvijek bila želja.

Koju godinu poslije, imala sam prvi intervju uživo na FTV-u tokom Sarajevo film festivala. Tada je televizija emitovala skoro pa cjelodnevni živi program posvećen SFF-u. U takvim situacijama, kada se sagovornici/e „nahvataju“, prostora za pripremu nema. Odjednom se ukazala američka producentica, porijeklom s naših prostora, koja je trebala popuniti vrijeme narednih petnaestak minuta programa. Ništa o njoj nisam znala. Ni ja ni osoba koja će mi koji mjesec kasnije postati jedna od najboljih prijateljica. Da me ne bi dovela u situaciju da je pitam o sarajevskim ćevapima, kao što je dugogodišnja medijska praksa u nas, ispitala je tu ženu koliko je stigla i meni prenijela saznanja.

U slušalicama iz režije sam čula da idemo za trideset sekundi i ničega se nakon toga ne sjećam. Osim čovjeka koji je sve vrijeme bio oko iznenadne sagovornice i mene. Sa neobičnom kamerom. I koji je koristio neverbalnu komunikaciju da mi signalizira da razgovor teče dobro. Kada se završilo, a ja evidentno preživjela, rekao mi je da je uživao slušajući i da nikada ne bi pretpostavio o kakvoj se nepripremljenosti radi da nije svjedočio minutama koje su razgovoru prethodile.

Na kritike reagujem onako kako su civilizovani ljudi naučili da reaguju. Iskrene i ljudske pohvale daju mi nesvakidašnji vjetar u jedra na kojima mogu dugo ploviti. Da nije bilo tog čovjeka u tom trenutku, uvjerena sam da danas većinu svojih prihoda ne bih zasnivala na moderiranju različitih događaja.

Čovjek se zvao Muharem Osmanagić Hare. „Neobična kamera“ bila je steadicam, za koju je potrebno imati, kasnije ću saznati, i neobične vještine. Radio je za produkciju FLASH s kojom je Federalna televizija sarađivala. Hare je zabilježio neke od prvih kadrova opsade Sarajeva i nastavio to činiti do kraja rata. Njegovi snimci iz 2. maja 1992. i kasniji, obišli su svijet. Njega, na ovom svijetu, više nema.

Viđali smo se rijetko. Uglavnom na velikim događajima kada za male priče prostora nema. Užasno mi je žao što mu nikada nisam rekla koliko mi je njegova podrška značila. Ja koja zagovaram da se sve svima kaže odmah. Ali i takvi/e poput mene, uvijek neopravdano misle da ima još dovoljno vremena.

U ovim godinama kontinuiranog bilježenja odlazaka, napustio nas je i Ivan Kordić. Pjesnik i novinar. Kolega s kojim sam dijelila redakciju posljednjih godina njegovog radnog staža. Bili smo saputnici u istom kombiju kada smo išli, službeno, na otvaranje obnovljenog Starog mosta u Mostaru.

Zbog ljudi kakav je Ivan bio, televizija je i bila moj izbor. U tom nedugačkom putovanju bilo je više života i priča nego što ih danas uspijevaju ispisati oni koji neosnovano vjeruju da život žive. Autentične Ivanove anegdote zanimljivije su od svega što nastaje s namjerom da bude zanimljivo. I unaprijed sam tužna nad generacijom koja takve ljude nikada neće sresti. I pošto ima veze s poezijom, ima i djelimično smisla da se sjetim mog profesora teorije književnosti kojem pola studenata/ica nije shvatilo da je pjesma, koju analiziramo, erotska. Pa je rekao: „Žao mi je djeco zbog vaših siromašnih života.“

Tako je i meni žao onih koji neće imati priliku ili neće sebi dozvoliti da sretnu rijetke. Nebrojeno sam puta bila u situaciji da sjedim s mladim ljudima i nekim ko je već upisan u istoriju, i gledala sam te mlade ljude koji nemaju potrebu da nešto čuju. A možda je tako i bolje. Možda je lakše živjeti bez uzora i želja, laganim korakom niz nizbrdicu, što bi rekla Sonja Savić, ne znajući da će onda, kada nje više ne bude, doći Tik Tok.

Ivan Kordić je bio muškarac natprosječne visine, i mene, ženu sličnih gabarita, je uvijek zvao mala. I kada je od milja i dragosti, to neobično prija, posebno onda kad nisi po JUSU-u. Ovaj svijet bi sigurno bio mnogo bolje mjesto kad bi bilo više onih koji su poput Hareta ili poput Ivana, kojoj znaju da jednoj „velikoj“ ponekad očinski treba reći da je mala.


Kristina Ljevak, Prometej.ba