(ČEŽNJA I SMRT SYLVIAE PLATH)

Prostor zbivanja ove drame odredila je Sylvia Plath u svojoj "pjesmi za tri glasa" Tri žene: "Porođajni odjel i okolina". Ja je zamišljam u jednoj od porođajnih sala nekoć modernoga, a danas devastiranog i poniženog zdanja Porodilišta koje su, svojevremeno, u Sarajevu izgradile Sarajlije. Ako se taj moj san i ne bude baš mogao ostvariti, neka u ovoj didaskaliji ostane zapisano da sam sanjao da se ova drama događa u jedinom porodilištu na svijetu koje su 1992. godine srušili topovi, dok je muza boli rađanja, Sylvia Plath bila nijema iz prostog razloga što je u tom vremenu već trideset godina živjela u budućem svijetu, a otamo glas ne dopire. - Autor


SCENA 2.

SYLVIA

Trenutno sam vrlo sretna, jer sjedim za mojim stolom i kroz prozor posmatram ogoljelo drveće. Ponad svega želim da budem posmatrač. Želim ja i da mene život duboko dotakne, ali nikada toliko da me zaslijepi i da ne vidim moj udio u njemu. Želim biti slobodna... Slobodna da upoznajem ljude i njihovo porijeklo, slobodna da odlazim u razne krajeve svijeta i naučim da, pored mojih sopstvenih, ima i drugih moralnih normi i standarda života. Ja želim da budem sveznajuća i otuda bih se najrađe nazvala "Djevojkom koja želi da bude Bog".

. . .


SYLVIA

Jesi li nekada vodio ljubav s nekom?...


SMITH

Ne! Čuvam se za čas kada oženim djevojku djevičanski čistu poput tebe.

...


AURELIA

(Zaprepašteno) Kakvi su ti to ožiljci po nogama, Sylvia?



SYLVIA

Samo sam htjela da vidim imam li hrabrosti... Oh, majko, svijet je tako pokvaren!... Želim da umrem!... Hajde da umremo zajedno!


SCENA 6.

SYLVIA

Ted je, izgleda, svršena muška protuteža mome vlastitom egu. Svako od nas dvoje, jedno drugom omogućava produžetak života za koji vjerujemo da živimo: da nikada ne postanemo robovi rutine i novca, već da stalno pišemo i prolazimo svijetom otvorenih pora, i živimo s ljubavlju i povjerenjem. Razdvojeni, mi bismo trunuli i u raskoši. Zajedno: mi smo najvjerniji, najkreativniji i najzdraviji obični par koji se može zamisliti. Meni je potrebno da osjetim Tedov miris, da ga ljubim i spavam s njim, i da skupa čitamo, jednako koliko su mi potrebni - kruh i vino.

Sylvia zaboravi na Ruth i iskorači put mraka u kojem se krije On/Ted.


AURELIA

I ti ćeš se uistinu udati za tog pjesnika, Sylvia?


SYLVIA

Da, majko, udaću se za Teda.


AURELIA

Ali on nema stalno zaposlenje i ne može ti pružiti sigurnost...Ti bi, draga moja, trebala prihvatiti mjesto profesora engleskog u Smith Collegu...


SYLVIA

Ti bi htjela biti ja, a ja da budem ti. Željela bi se uvući u moju utrobu i biti mojom bebom, da te posvuda nosim sa sobom. No, ja moram krenuti vlastitim putem. Hvala ti puno, majko, ali ja ću imati vlastite bebe. Hvala ti lijepo, ali imaću i vlastitog muža. Nećeš ga ubiti kao što si ubila moga oca.


SCENA 10.

SMITH

Najjači dojam koji ostavljaju njene pjesme je njihova mudrost, mada većina tih pjesama nema drugu svrhu do sopstvenog larpurlartizma. Ukoliko gospođica Plath ispravi te nedostatke, njena naredna knjiga raspršit će sve sumnje...

Sylvia bez odnosa prema glasovima koji dopiru izvana posvećeno vraća staklenu zdjelu pod svoje skute i pridržavajući sa strepnjom svoju novu bremenitost odlazi do ležaja svojih muka i spokojno se opruži na njemu.


SYLVIA

Moje pjesme ne govore o Hirošimi, već o djetetu koje se ud po ud formira u tami. U njima se ne zrcale strahote uništenja, već sumorni mjesec ponad omorike. Učim se smirenosti dok svjetlost pada na ove bijele zidove, ovu postelju, na ove ruke. Ja sam niko. Ja sam ništa. Svoje ime i svoju odjeću dala sam bolničarkama, historiju moje bolesti anestetičaru, a svoje tijelo hirurzima... Ipak, i tako osjećam svoje srce: ono otvara i zatvara svoju utrobu crvenih cvjetova iz proste ljubavi...

...


SYLVIA

Osmog listopada 1962. Draga majko. Dobiću razvod, to je najvažnije... Moram se što prije prihvatiti vlastitog života: ako počnem da trčim, nikada se neću zaustaviti. Ovo je ogroman šok za mene: bila sam vrlo sretna, vrlo sretna i vrlo glupa... Sve se ruši... Inspektori su naložili da ova kuća u Devonu mora biti srušena... Čak su me danas napale i moje rođene pčele...

...

London, 4. veljače 1963. Draga majko, odavno ti se nisam javila. Nikome nisam pisala, jer sam se osjećala pomalo tmurno. Sada kad je nevolja s Tedom gotova, ja je sagledavam u njenoj svekolikoj konačnosti. Jer, biti katapultom izbačen iz bezbrižne sreće majčinstva u usamljenost i sumorne probleme i nije zabavno. Ja ću ovdje, prosto, sama morati dobiti tu bitku...


SMITH

"Mi počinjemo živjeti tek onda kada shvatimo da je život tragedija!!!"



SCENA 13.

SYLVIA

Mi smo tek tvar od koje snovi sazdani su, i ovo malo našega života snom se zaokružuje.

____________________________


Tekst pretipkan iz knjige: Safet Plakalo, U traganju za bojom kestena, KALIGRAF, Sarajevo 2012. (U povodu godišnjice rođenja (4.3.1950.) i smrti (19.3.2015.) Safeta Plakala, kao hommage autoru, za Prometej.ba odabrao i pripremio Zoran Ljubičić)