Ponukan odlomcima iz dnevnika pokojnog Jakova Jurišića, koje je objavio Ivan Lovrenović na stranici ivanlovrenovic.com, želim i ja ostaviti mali zapis o Jakovu, budući da smo bili kolege i prijatelji (radili smo zajedno nekoliko godina u redakciji Vesele sveske) – da ostane još neki trag o ovom dobrom čovjeku i njegovom stradanju.

Glavni urednik sveske bio je Dragan Kulidžan, divan pjesnik i čovjek, šef kakav se samo poželjeti može. Ja sam mu bio zamjenik. Kad je Dragan otišao u penziju, nedugo nakon toga na njegovo mjesto je došao Jakov Jurišić. To je u našem OOUR Dječija i omladinska štampa primljeno s velikim iznenađenjem. Naime, ko se zapošljavao u Veseloj svesci i Malim novinama, morao je imati završen fakultet društvenih nauka i iskustvo u novinarstvu ili književnosti za mlade, a Jakov je bio nesvršeni student veterine, predsjednik Udruženja književnika i sekretar (ili predsjednik) Opštinskog komiteta SK Ilidža.

Jakov se postavio tvrdo – moralo je biti onako kako on kaže i nikako drukčije. Pošto sam ja pripremao list (on se nikad nije bavio time), zatražio je da se uvede stalna rubrika Učimo skijanje. Uzalud sam ga ubjeđivao da nijedno dijete ne može naučiti skijanje iz Vesele sveske, ali on je ostao uporan. Ta rubrika je izlazila iz broja u broj godinu dana. Onda je odlučio da uvedemo takođe stalnu rubriku Učimo svirati gitaru. Ubjeđivao sam ga da djeca u prvom i drugom osnovne, koja tek sriču slova, ne mogu naučiti sviranje iz lista jer niti znaju note niti imaju gitaru (možda tek svaki hiljaditi), a ne mogu ni vladati tako velikim instrumentom – ali nije pomoglo. I to je išlo godinu dana.

Onda je promijenio dizajn lista, koji se više nije mogao prepoznati. I to je nekako prošlo.

Vremenom se Jakov ipak otkravio. Pustio je da list i dalje uređujem ja, a on se bavio drugim stvarima. Bilo nas je četvoro u redakciji i bili smo dobro „uštiman“ tim; Jakov se ubrzo uklopio i bilo je vrlo prijatno raditi.

Svi dječiji pisci su bili saradnici Vesele sveske. Povremeno su nam dolazili. Ilustratori takođe. Rado smo se družili s njima. Jakov je posebno volio Aleksu Mikića i Advana Hozića. S njima smo često gostovali po školama, domovima kulture... Bilo je to vrijeme kad su škole rado primale dječije pisce. Mislim da nema kraja u Bosni u koji nismo „zavirili“. S nama su često putovali i vrsni gitaristi – Ivan Kalcina i Milan Praljak. Bili su to lijepi književno-muzički programi.

I onda se Jakov dosjeti da organizujemo redovnu, pokretnu književnu manifestaciju koju smo nazvali Književni karavan Vesele sveske. Ostajali smo i po nekoliko dana na terenu. Bili su to dani divnog druženja. Redakcija je plaćala i odlične honorare za nastupe. Čak je jedna ekipa pisaca išla i na 10-dnevno ljetovanje u Duće kod Splita sa zeničkom djecom.

Povodom neke godišnjice lista odlučili smo po jedan broj razmijeniti sa sličnim listovima u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije. To je bio povod i da jedna naša ekipa posjeti te redakcije i održi književni susret za tamošnju djecu. Titograd, Priština, Skoplje, Niš, Ljubljana, Novi Sad... Naravno, imali smo i uzvratne posjete.

Bili su to nezaboravni susreti.

Družeći se s dječijim piscima, Jakov je počeo pisati za djecu. Napisao je knjige Grgine pustolovine i Grgino dvorište. Jednu knjigu za odrasle, Kućni prag (poezija), objavio sam mu ja u svojoj izdavačkoj kući koju sam u to vrijeme imao. Obje njegove knjige za djecu više puta sam doštampavao poslije rata.



"Na današnji dan prije dvadeset i devet godina, 27. listopada 1993, Jakova Jurišića, pjesnika i predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, izveli su kao i mnogih drugih dana grbavički karadžićevci i u „radnom vodu“ s ostalim robljem odveli na Zlatište da kopa rovove. Toga dana je ubijen. Dan ranije unio je u svoj dnevnik posljednji zapis. Dnevnik objavila je Jasmina Musabegović 2003. godine pod naslovom Škola stradanja, i ta knjiga je do danas najautentičnije dokumentarno i književno svjedočanstvo o ratnom paklu sarajevske Grbavice pod okupacijom Karadžićevih četnika. A Jakov Jurišić mirno je i uz opću prešutnu suglasnost zaboravljen u potpunosti. U nekom drukčijem gradu i u nekoj drukčijoj kulturi ovaj pjesnik bio bi velikim i trajnim simbolom začudnoga jedinstva u trijadi život-sudbina-književnost." (I. Lovrenović). Ovdje možete pročitati fragmente iz Jurišićeva dnevnika.



Kao čovjek iz Opštinskog komiteta, Jakov je imao povjerljive informacije koje mi je povremeno kazivao. Znao je šta se sprema u Bosni i Hercegovini. Ja tim informacijama nisam baš vjerovao, sve sam mislio da on to preuveličava. Živio sam punim plućima bratstvo i jedinstvo, svuda u Jugoslaviji sam se odlično osjećao, nikad mi niko ni ružnu riječ nije rekao. Pa i kad je vojska povukla sve naoružanje i opremu koju je imalo Oslobođenje, u čijem je sastavu bila Dječija i omladinska štampa, mi nismo obratili naročitu pažnju na to. Mislim da ni Jakov nije vjerovao da se zbiva nešto jako ozbiljno.

Koliko sam bio naivan, pokazuje i to da sam ostao u Sarajevu iako su mi prijatelji više puta nudili mjesto na skeli koja je preko Save vozila u Hrvatsku – ljudi su masovno odlazili. Čak sam sestri i zetu iz Dervente nudio da dođu u Sarajevo jer su u Derventi već zviždali meci. A kad je 6. aprila 1992. srpska paravojska napala Školu SUP-a na Vracama, otišao sam u Srbiju pa u Njemačku, tuđim autom, samo s dokumentima i nešto novaca što se zateklo u kući.

Jakov nije otišao. Ostao je na Grbavici.

Čudim se kako on, koji je uvijek imao bolje informacije od nas, nije procijenio situaciju i da se možda negdje skloni. Imao je gdje. Žena mu je bila Zadranka, mogao je tamo otići. Ne znam je li htio ostati ili su ga događaji pretekli.

Dalje se zna: četnici su okupirali Grbavicu i redovno odvodili Jakova na kopanje rovova i druge poslove na najopasnijim mjestima.

Radio Keln je cijelo vrijeme rata imao emisiju na našem jeziku. Mi izbjeglice smo je redovno slušali, tu nije moglo biti „preskakanja“. Vijesti su dolazile i preko nekih ljudi, nesigurne i protivrječne. Kad je jedne večeri javljeno da se vode borbe u mom selu Foči, to mi je djelovalo nestvarno, kao da sanjam.

O Jakovu dugo nisam imao nikakvih vijesti. A onda, mislim 1993, stigla je vijest daje poginuo. Jedni su pričali da je stradao od vatre Armije BiH, drugi da se nešto pobunio i da su ga četnici ubili.

Po povratku u Sarajevo potražio sam Vinku, Jakovljevu suprugu. Od nje sam saznao šta se sve zbivalo.

Vinka je našla Jakovljev grob u Miljevićima. Prenijela je njegove ostatke u Sarajevo i dostojno sahranila.

Jakov je bio jako vezan za naš kraj (obojica smo iz okoline Dervente). Kad god sam bio kod njega, ponosno mi je pokazivao šargiju, koja je zauzimala dominantno mjesto na zidu. Kad god se sjetim Jakova, sjetim se i te šargije.

Poslije rata sam se nastavio baviti izdavačkim poslom. Dva ili tri puta sama doštampavao Jakovljevu knjigu Grgine pustolovine. Kad sam jednom došao kod Vinke da joj isplatim honorar za novo izdanje, ona se obradovala i rekla:

– Taman će mi dobro doći za stepenice.

Objasnila mi je da napušta Sarajevo, vraća se u svoj Zadar, da je tamo upoznala jednog Bosanca, da je „stala na ludi kamen“ i da se udaje. Valjda je tamo renovirala stan ili kuću i honorar joj je dobro došao da sredi stepenice.

– Nadam se da mi ne zamjeriš – rekla je.

– Ne. Ko sam ja da ti zamjerim.

Na rastanku mi je dala veliku žutu kovertu s nekoliko Jakovljevih pjesama napisanih u ratu. Nije znala šta bi s njima.

Čuvao sam ih godinama. A pošto i moje vrijeme prolazi, neko treba preuzeti brigu o njima. Daću ih Muzeju književnosti.


Ivica Vanja Rorić, Prometej.ba