Uvijek je rizično koristiti termin poput „fantastični“ u nazivu samog filma, jer što ako film ne uspije dosegnuti taj epitet? Svakako bi uslijedio niz katastrofalnih recenzija, te ismijavanja samog naziva. Nasreću, Captain Fantastic nema sličnih problema. Riječ je o divnom – ujedno i srdačnom i komičnom filmu, prožetom sa točno onolikom količinom tuge da uopće ne predstavlja tužan film.

Ben Cash (Viggo Mortensen, široj publici poznat po ulozi Aragorna u LOTRu) podiže svojih šestero djece u ruralnom dijelu Washingtona. Žive u nekoj vrsti jurte (šator kojeg tradicionalno koriste nomadi u stepama Središnje Azije), sa dodatnim kućicama na stablima, kao i ostalim pomoćnim „drvenim objektima“. Svu svoju hranu sami uzgajaju ili love, a rođendan Noama Chomskyog (filozof, kognitivni znanstvenik, profesor emeritus lingvistike na MITu) slave kao da je Božić. Ben je tip ideološkog komuniste koji prezire američku kapitalističku kulturu, te uči svoju djecu istinskim ljudskim vrijednostima. Između ostalog, uči ih i pet različitih svjetskih jezika. Njihov svijet izgleda toliko idealistički, samo što vas ne natjera da podignete svu lovu sa bankomata (ako ju uopće posjedujete), prerežete i bacite karticu, kupite VW autobus i odete se duboko u divljinu kupati ispod vodopada, nakon što ste prethodno obavili jogu na livadi pokraj.

Iako se djeca ponekad ponašaju kao divljaci, obitelj je veoma dobro povezana i organizirana, te sve funkcionira fenomenalno… pa oni čak stvaraju i predivnu glazbu sjedeći navečer uz logorsku vatru. No sve se mijenja kada Benova supruga izvrši samoubojstvo u mentalnoj ustanovi. Ben priprema obiteljski autobus (nazvan Steve), i odvodi ih na petodnevno putovanje u Novi Meksiko, gdje su roditelji pokojne supruge planirali sprovod.

Sve se krene „raspadati“ kada djeca prvi put dožive vanjski svijet (možete li zamisliti njihovu reakciju kada se prvi put susretnu sa nasilnim video igrama?), te Benove očinske sposobnosti doživljavaju veliki udarac.

Captain Fantastic postavlja pitanja što znači biti otac, i koje su, zapravo, vrijednosti važne za obitelj; međutim, film ujedno propituje i cijenu tog idealizma, te koliko daleko čovjek stvarno mora otići kako bi živio autentičan život. Ben nije čudak, on se bori za vlastita uvjerenja i za ono što misli da je najbolje za njega, njegovu obitelj i cijeli svijet. Karizmatičan je, i čini se kako svo vrijeme hoda po ivici, između principijelnosti i provalije. Šokantno (ili ne), sva djeca, uključujući i najmlađe, bivaju podvrgnuta različitim izazovima koja moraju ispuniti. Najviše se ističu najstariji sin, koji razmišlja o odlasku na koledž, te srednji sin, koji počinje propitivati razloge zašto oni žive na način koji žive…

Film vas ostavlja naprosto oduševljenim. Krenete razmišljati o vašoj vlastitoj stvarnosti, komercijalizmu i jeftinoći koja vas okružuje. U kakvom mi svijetu živimo jebote? Kakve su naše škole, učenici, ustanove? Cijeni li se štogod, dabogda, ali eto. Uveli smo kao neke europske standarde, na papiru, a time smo učitelje, profesore, pa i doktore, samo pretvorili u zapisničare. Umjesto da profesori imaju što manje piskarajućeg posla, kako bi se štoviše posvetili učenicima i njihovom savladavanju gradiva, profesori se medijski linčuju. Stalno čitam kako prosvjetni radnici premalo rade (a i sam sam jedan od njih), ma hajte molim vas! Nekom stranački zaposlenom „mljacki“ naumpalo kako profesori najmanje rade, ta već u 14h su kući. Postoje i profesori koji iskorištavaju ovakvu situaciju, slažem se, ali ovime se uništava i ono malo pravih profesora što imamo. S druge pak strane, uveli smo nevjerojatnu zaštitu djece, ali nismo time promijenili našu psihologiju. Slažem se da zaštite mora biti, ali danas to djeca iskorištavaju na razne načine, prijavljuju profesore za kojekakve debilnosti koje je teško provjeriti.

Primjer. Jedan od mojih najboljih prijatelja radi kao asistent na fakultetu. Tko je god nekada studirao, upoznat je sa činjenico kako asistenti imaju slobodu oko određivanja nekih pravila prilikom polaganja ispita. Većina ih zahtijeva da se ispitni papiri predaju 2-3 dana ranije, kako bi se rezervirala učionica/amfiteatar na vrijeme (zavisno od broja studenta koji izlaze na ispit). Opisanu proceduru zahtijevao je i on. Međutim, na dan ispita pojavljuje se studentica koja nije predala papire. Mali amfiteatar je već bio pun, ispit treba da krene, ona plače i moli da ju ipak nekako pusti da prisustvuje. On, dobrica kakav i jeste, popusta i veli joj kako može sačekati unutra na stepenicama, te čim netko preda rad/odustane slobodni da zauzme njegovo/njeno mjesto. I šta se dešava poslije ispita, studentica otišla i prijavila dekanu kako ih asistent tjera da sjede na stepenicama!!!

Izvinjavam se zbog upletanja ove jako važne teme u preporuku filma, ali morao sam iskoristiti priliku. Na kraju vam jednostavno preostane upaliti legendarni klip Miroljuba Petrovića na youtubeu, u kojem kaže: “Ja školu zovem debilana. Pošalješ dijete, vrati se debil“!

Samo što sam uvjeren kako je danas u velikom broju slučajeva ipak malko drugačije, pošalješ debila, vrati se još veći! Tko je odgovoran prosudite sami.

Izvor: theguardian.com

Preveo i prilagodio: Krešo Ban

(14.11.2017.)

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.